Autor: Admir Muhić

Hadžija mu je u ruke turio pet dinara iako se on otimao od toga. "Neću! Ne treba!" - govorio je Ahmet, mada ga je sunce obasjalo hadžijinom gestom. Njegove ruke u kojima su bile pare Ahmet je odguravao. Na kraju je ipak pristao. "Hajde sada polahko. Esahatile!" - blago i nježno je hadžija uputio Ahmetu na kraju dućana i mahnuo svojom hadžijskom rukom u znak pozdrava. Ahmet je u svojoj zbunjenosti zaboravio i zahvaliti iako je to činio svojim očima koje su odavale njegovo stanje. Dugo je pogled upirao prema hadžiji. Od dragosti rukom je prevrtao pare čvrsto ih stiskajući u svom džepu. Kada je izašao iz dućana već je akšam pao. Ahmet je bio oženjen i imao je dvoje male djece. Živio je pola sata hoda od kasabe. Svratio je u drugi dućan da ne vidi hadžija šta će kupiti. Pomalo ga je bilo sram. Kupio je štrucu hljeba, jedan mali komad suhog mesa i malo svježeg sira. Taman mu je bilo para za to. Zatim je krenuo kući. Znao je da ga njegovi željno čekaju. Zadnji put su jeli sinoć i ništa više nije bilo hrane u kući. Na Ahmetovom licu izmjenjivali su se osmijesi i suze, i dragost i žalost. Hadžijina gesta ga je jako obradovala. Cijeli dan je radio kod Šefkije. Cijepao je drva od jutrošnjeg mraza pa sve haman do akšama. Ozebao skroz. Na kraju mu Šefkija nije platio. Samo je drsko po svom hizmećaru poručio da će mu platiti kada mu donese svoj ćitab. Tada će dobiti i za cijepanje drva i za ćitab. A ćitab je ostavština njegovog dida mula Osmana. Rukom je pisan. Stari Mushaf je Ahmetovo cijelo bogatstvo kojeg on nije ni bio svjestan. Molio je Šefkijinog hizmećara da mu barem malo brašna dadne, ali ovaj je bio toliko drzak da je zalupio vratima bez pozdrava. Odatle je Ahmet otišao do dućana, ali samo je gledao. Šta će bez para! U takvom izgladnjelom stanju, skrhan i shrvan naišao je na hadžiju. Svojom gestom probudio je život u Ahmetovim očima. Hadžija je bio mutevelija u čaršijskoj džamiji.

Mladi Ahmet je razmišljao o svemu koračajući žurnim korakom svojoj kući da svojim sinovima Vehbiji i Omeru donese ono šta je kupio za hadžijine pare. Mislio je i na svoju dragu Hajru i dječicu, male maksume. Pitao se koliko insan može biti drzak da ne isplati nadnicu radniku. Kako on to sebi može dozvoliti. Šefkija je bio poznat po svom naređivanju radnicima, ali nije mario za njihove sudbine. Nije mu to bila ljudska gesta odbiti isplatiti zarađen hljeb. Htio je ucijeniti Ahmeta za ćitab. A nasuprot njemu hadžija je bio toliko blag i susretljiv insan. Nije puno govorio, ali je djelima pokazivao svoju ljudskost.

Usporio je Ahmet svoj korak jer se zadihao. Sam sebi je progovorio: "E nećeš ga ti Šefkija dobiti. Dat ću ja njega hadžiji." Brisao je svojim rubcem suze koje su oblivale njegovo lice.

Bila je hladna noć. Magla se spustila. Ahmet je napamet znao put do kuće. Kad je bio blizu kuće skroz je usporio da Hajra ne primijeti kako je hitio u putu. Došavši u svoju avliju prvo se umio da ne bi ona primijetila da je plakao. U tom je primijetio da nije sikiru ponio kojom je cijepao drva. Ostala je kod Šefkije. "E halal mu bilo!" -izustio je tiho.

Dočekala ga je hanuma nasmijanog lica i razdragana djeca. Preuzela je njegov podrapan i otrcan kaput, a kad je pogledala u kesu djeci je najavila: "Evo babo je zaradio večeru svojim maksumima." Nije skidala pogleda s njega. Postavila je bošču, izlomila rukom hljeb i sir je razrijedila vodom da djeca mogu umakati, a Ahmet je narezao mesa. Djeca su govorila kako ovako meso nikad nisu jeli, ali su čuli od druge djece da lijepo miriše. Sad i jedu i mirišu ga. Ahmet nije mogao jesti.
Kad su završili s večerom Hajra je djecu uspavala koja su slatko zaspala. Upitala je Ahmeta: "Hoćeš li i sutra poraniti kod Šefkije?" "Hoću poraniti, ali kod Šefkije više ne idem." -odgovorio je Ahmet rekavši joj da donese onaj stari mushaf. Donijela ga je. Bio je zamotan u bijeli peškir. Gledao ga je Ahmet dugo i na kraju prozborio: "E nećeš ga dobiti ti nego ću ga dati hadžiji." Žena ga je začuđeno promatrala, ali nije ga ispitivala više ništa. Ubrzo su legli spavati na dušek. Tu noć Ahmet nije ni oka sklopio. Pravio se da spava zbog Hajre da ga ne primijeti budna. O svemu je razmišljao. Njegovi roditelji su umrli mladi. O njemu se dugo brinuo djed jer je bio najmlađi unuk. Njemu je ostavio Mushaf. Kada je i dedo umro on je bio na cjedilu od svojih amidža. Jako mlad se oženio jer nije mogao podnijeti da bude saam i da gleda tuđu sreću, a svoju samoću. Sve je tabirio u svojim mislima dok je Hajra na njegovim grudima bila u dubokom snu. U cik zore ustane, uzme abdest, klanja sabah i otvori Mushaf. Učio je svom didu Ja-sin. Znao je učiti u Kur'anu jer je pohađao mejtef i bio uzorit učenik. U to je ustala i Hajra, a Ahmet je bio već spreman. Stavio je ćitab ispod kaputa da ne ona ne primijeti. Ispratila ga je. Išao je do kasabe dok se razdanjivalo. Stigao je a već je bio dan. Išao je pravo u džamiju. Znao je da će hadžija biti tamo. Dočekao ga je hadžija pomalo iznenađen. "Sabah hajrullah moj hadžija!" -nasmijano pozdravljajući i pružajući ruku da se rukuje. "Allah razola Ahmete! Otkud tebe ovako rano?" -začuđeno odgovori s pitanjem. "E ovo je za tebe." -pružajući mu Mushaf koji je rukom pisan. Hadžija je bio sav zbunjen. Pun pitanja je gledao u Ahmeta. Prvo, otkud njemu ovakav ćitab, a zatim zašto baš njemu ga poklanja i mnoga druga pitanja. Mushaf je bio veliko blago, rijetkost koju niko u obližnjim kasabama nije imao. Čim je hadžija otvorio Mushaf znao je kakvo je to blago. Ahmet je tom gestom želio zahvaliti hadžiji na jučerašnjoj hediji, ali nije mu hadžija dao za pravo. Ostali su tu u džamiji dugo razgovarajući i pregledavajući Mushaf. Hadžija mu je, kao iskusan mudrac, u rupčić, a zatim u isti onaj peškir u kojem je bio Mushaf, umotao hediju za koju je rekao da je za njegovu hanumu i djecu. I bez pogovora da to mora uzeti, ali da otvori tek kad dođe kući. Tako je i bilo. Nakon podne su se rastali i Ahmet je krenuo pravo kući. Putem je trebao proći kraj Šefkijine kuće. Kad je prolazio blizu onaj Šefkijin hizmećar ga primijeti i zagalami na njega obasipajući ga s puno pitanja. Zašto nije poranio? Kako nije na vrijeme došao? Kako će na oči Šefkiji? Ahmet se blago osmjehnu i reće mu: "Poselami ti Šefkiju i reci mu da nikad ono dobiti neće. A sikiru mu halalim! I onaj znoj od jučer isto halalim! I reci mu da više nikad i ništa mu raditi neću." Nakon tog razgovora nastavio je put prema kući. Kada je stigao hanuma ga srdačno dočeka. Odmah joj u ruke stavi hadžijinu hediju. Hajra je s nevjericom odmotavala peškir. Znala je da nije mogao ništa kupiti jer nije imao ništa para. Kad je odmotala imali su šta i vidjeti. Bilo je deset zlatnih dukata čvrsto zavezanih u rubac da ne zveckaju kad ih Ahmet bude nosio. Oboje su bili iznenađeni. Osmijesi se nisu skrivali. Polahko je Ahmet objasnio o čemu se radi. Bila je to jako velika vrijednost. To je značilo cijelo imanje. Hadžija ga je nagradio s tim jer i Mushaf zaista vrijedi. Ulazeći u kuću samo je naglas progovorio: "Ako Bog da, od sada će i moja djeca i hanuma imati šta jesti i ujutro i navečer."