Dr. Mustafa CERIĆ: Ovih dana se u Hagu priča da su Bošnjaci sami sebi iznudili genocid. Da su Bošnjaci sami sebe ubili na Markalama. Priča u Hagu svjedok zaštičeni da su ubijeni Srebreničani živi i zdravi u Americi. Danas (deveti januar) Banja Luka slavi tu priču. Svi su se danas okupili u Banjoj Luci. I duhovni i svjetovni umovi… da proslave… da najave jahače apokalipse. Koji dalaze iz Beograda u Bosnu. Baš kao i nekada. Sve je po njihovom zakono. Njihovom protokolu. I njihovoj pravdi. Dok Bošnjaci šute i mudruju. I čekaju šta će biti. Jedni vele ništa neće biti. Drugi sjede na minderu i viču ovako se više ne mere. Treći ništa ne vele. Njih se to ne tiče. Oni se spremaju da nekuda odu. Ne znaju ni oni kuda.

Opet si zagledan? Zabrinut? Zar u tvojoj duši još ima mjesta za brigu? Zar tvoja briga nije iscrpljena? Nije, kažeš. Moja briga nema odmora. Niti moja tuga ima kraja. Dok gledam malog Muhameda u Madaji. Kost i koža sa ispupčenim očima. Gledam ga mojim očima punih suza. Gleda me svojim pogledom moje ranjene duše. Sirija ta zemlja evlija… ta zemlja velikih učenjaka… slavnih junaka… Sirija ta zemlja drevnih civlizacija… čednih djevojaka i ponosnih momaka… guši se u krvi… kupa se u suzama… umire od gladi…nestaje u ruševinama… Sirija zemlja badema, bagrema, čempresa, izopa, kumina, korijandera, maslina, palmi, pelina, smokava, šafrana, lana i ljiljana nije više zemlja sedam miliona njenih drevnih žitelja. Prognani su iz svojih domova kod bližih i dalekih susjeda. Od Palmira pa sve do Berlina Sirijci traže zaštitu od munja i gromova. Što ih isijavaju poznati i nepoznati bombaši ubice i samoubice. Sve ide po planu. Sirijci se “samo-progone”, “samo-izgladanjuju”, “samo-ubijaju”. Niko im ne može pomoći. Oni ne umiju da se sami spase. Nema plana za njihov spas. Nit za njihov samo-spas. I zato se oni “samo-progone” prema Europi… “samo-izgladnjuju” se u Madaji… “samo-ubijaju” se u Palmiri. Nemoj tako pričat, kažeš. A kako ću, pitam? Pričaj mi nešto lijepo. Dosta mi tih apokalipsi. Hvata me strah od tih jahača. Kojih jahača? Pa tih jahača apokalipse. Stalno su mi na očima. Ali ne više oni iz Siriji. Već ovi ovdje kod nas. Što ih se najavljuje da se vraćaju u Bosnu. Da nas obilaze. Kako to misliš, pitam. Zar ne pratiš? Ovih dana se u Hagu priča da su Bošnjaci sami sebi iznudili genocid. Da su Bošnjaci sami sebe ubili na Markalama. Priča u Hagu svjedok zaštičeni da su ubijeni Srebreničani živi i zdravi u Americi. Danas (deveti januar) Banja Luka slavi tu priču. Svi su se danas okupili u Banjoj Luci. I duhovni i svjetovni umovi… da proslave… da najave jahače apokalipse. Koji dalaze iz Beograda u Bosnu. Baš kao i nekada. Sve je po njihovom zakono. Njihovom protokolu. I njihovoj pravdi. Dok Bošnjaci šute i mudruju. I čekaju šta će biti. Jedni vele ništa neće biti. Drugi sjede na minderu i viču ovako se više ne mere. Treći ništa ne vele. Njih se to ne tiče. Oni se spremaju da nekuda odu. Ne znaju ni oni kuda. Ali im se nekuda ide. Kažu, bliža im je Europa nego onim iz Sirije. A ni Amerika im nije daleko. Nemoj dalje, rekoh. Ne mogu ni ja više da slušam. Dosta mi je. Ubi me priča o Mahiru. Dijete se samo-ubilo. Zašto? Pitam, ima li razlike između Muhammeda u Madaji i Mahira u Sarajevu? Ima i nema. Muhamed umire zbog gladi. Koju uzrokuju zločinci. Mahir se samo-ubio zbog mržnje. Koju proizvode zloćudnici. Ima li u zlu razlika? Nema! Zlo je uvijek isto. Kao što je i bol u mojoj duši uvijek isti dok slušam laži od onih koji dana slave zličin genocida. A mene koji ih na to podsjećam optužuju da sam radikalan zato što ne pristajem na zborav genocida. Kojeg oni danas slave kao svoju pobjedu. Ali, ja is se ne bojim dok god u meni ima duha. Bosanskog duha, koji je jači od njihovog zloduha. Zato glavu gore protiv mržnje u Bosni. Zato glas podigni protiv gladi u Siriji.