Bosnjaci.Net

Gusinje, nekad

Ima svoj nur,
i vur,
svoju hamajliju,
svoj din,
i bur,
sirat čaršiju,
u svoju kršlu uzidan boj,
i avliju,
i soj,
svoju besu,
i sofru soli i hljeba,
svoju vesvesu zemlje i neba,
svoje ljute mećave,
sa mirisom halve,
otrge kamena i luča,
vodu što ključa,
topluhe sunca,
u očima iz srca,
a uvijek mu puna ruka,
i lubina dunjaluka.

Ime mu ima zavijek tapije,
nit’ mogu da ga stope,
Stambol porte,
niti saraj čaršije,
nit’ silni dvori Evrope.

I dok Gusinje,
moje sinje,
kuje svoje dane jesenje,
i snuje,
svoj dert i zov,
nauk, zbor i hor,
boluje svačije ime,
u svoje rane,
svoja ljeta i zime,
svoje karavane,
studu kamena,
Prokletije na ramena,
i nebo modrozelene boje,
i dok se gore divljinom pote,
daljine suče,
i topi ljepote,
dolinom Ljuče.

Dio gusinjske sirat čaršije sa Radončića džamijom