Sulejman ALIČKOVIĆ: Ljubljana, ovim putem se odvijao znatan dio robnog tranzita između germanskog zapada i vizantiskog istokač. Ovim putem su se takođe kretali i mnogi osvajači u antičko vrijeme. Sa ove komunikacije koja je bila okosnica putevi su se granali na sve strane prema jugu, ka jadranskoj obali, prema sjeveru Panoniji i prema Sandžaku i dalje ka istoku. Međutim ja ću se zadržati samo na putnim pravcima koji su prolazili kroz Sandžak. Moraju priznat svi historičari da je to mnogo veća površina nego Raška.

Ivo Bojanovski govori o putnoj mreži Ilra, Rimljana, ali samo do granice Bosne i Srbije.Vodeći strogo računa da ni jednog trenutka ti putevi nemaju svoj nastavak prema Istoku bar što se tiče putnih pravaca preko teritorije Sandžaka. Konstantin Jirček govori da su rimski putevi bili popločani i obilježeni miljokazima koji po njemu dopiru u IV vijek. Kakav dojam možemo steći o svemu ovome što se danas može pročitati. Završavaju li se to stvarno svi putni pravci na granici Bosne? Postojeli i drugi dokazi osim miljokaza? Da li je veza Ilrika i Istoka nastala dolaskom rimljana ili je ta veza postojala i prije njih. Život na starom Iliriku se odvijao i prije Ilira, Rimljana, Gota, Slovena i svih ostlih poznatih i manje poznatih naroda to je stvarnost i oko toga više nema dileme. U vremenu starosjedioce Ilira za putne pravce su korištene doline rijeka, potoka. Da li je u to vrijeme (funkcionisala putna služba kao u rimsko vrijeme sa usputnim skloništima za ljude - (diverzoriumi) štalama za konje (stabulum), magacinima zobi (horea), potkivačnice konja (officina mulomedici) itd., nije nam poznato iz jednog prostog razloga jer historičari Rima (grci) nisu ostavljali tragove u svojim djelima. Ako se samo pođe od činjenice da su postojala utvrđenja pa i pojedini grdaovi tog vremena na teritoriji Sandžaka, kao i sveono što dakazuje kulturu Ilira mora li se upitati nauka da su takođe postojali i putni pravci koje sukasnije nasljedili drugi narodi. Poznato je da su rimsku historiju zapisivali Grci koji su služili na rimskom dvoru osim samo jednog Rimljanina. Kako tvrde historičari Srbije na sve što naiđu a starije je od Slovena njima je nepoznato pa tako i most u selu Kumanice koji se nalazi u šipražje i ostali kao i most u šumi kod Crne rijeke na Goliji, na nekadašnjem putu iz Raške za Moravicu koji se odavno ne koristi. Postojanje tih i takvih antičkih puteva na teritoriji Sandžaka je nepobitno iako se skoro u svakom radu onih koji se bave i koji su se bavili našim prostorima želi pokazati kao je to sve razoreno i kada su oni došli ničega nije bilo. Kao što je Ras Ilirska Gradina Džerekare, Ilirski grad Gradac kod Tutina itd., postojali i prije dolaska Slovena i Nemanjića na prostore Sandžaka tako su i mnogi antički putevi postojali, koje su koristili Iliri zatim Rimljani normalno svako ih je prilagođavao za svoje potrebe. Sandžak se historijski nalazo u sjedištu antičkih puteva a također i u srednjovjekovnom dobu. Iako ostaci antike nije veliki ili još uvjek nisu dovoljno istraženi pa i ono što je pronađeno na brzinu je prikrivano ili kako obično kažu zamagljeno ipak ilirske Gomile, rimske Stele, bosanski Stećak nam govore da je naš prostor bio naseljen hiljadama godina i da se na njemu odvijao život bez pekida. Sve je ovo dokaz preko kojeg se ne može tek tako preći. Sandžak ilirska plemena stvarala su svoje države, zapravo saveze plemena. Poznato je petnaestak vladara, od kojih je znatan broj bio iz plemena Ardijeja i Autarijata. Od njih je, svakako, najslavnija bila kraljica Teuta. Iz grčkih kolonija s obale i otoka, a osobito iz susjedne velike Narone, prodirala je onodobna mediteranska kultura i na ovo područje. O tome svjedoče brojni ostatci iz toga razdoblja. U tom pogledu vrlo je vrijedno novo nalazište u tvrđavi Ras, selo Glogovik, koje upečatljivo potvrđuje tu iliro-grčku kulturnu sferu, nekoliko kopalja, ali i drugi brojni ostatci (omega-igle, fibule, ukrasi, bogata keramika…) koje arheolozi smještaju na prijelazu iz V u IV stoljeće prije Nove ere, čak nije istražen arheološki ali postoje bogate indikacije koje pruža toponimija i tome se mora prići naučno kao što je radio akademk Alija Džogović.

Poznati putni pravac Carigrad - Niš - Trgovište - Bosna (Vrhbosna) - Prusac – Ključ – Kamengrad - Ljubljana, ovim putem se odvijao znatan dio robnog tranzita između germanskog zapada i vizantiskog istokač. Ovim putem su se takođe kretali i mnogi osvajači u antičko vrijeme. Sa ove komunikacije koja je bila okosnica putevi su se granali na sve strane prema jugu, ka jadranskoj obali, prema sjeveru Panoniji i prema Sandžaku i dalje ka istoku. Međutim ja ću se zadržati samo na putnim pravcima koji su prolazili kroz Sandžak. Moraju priznat svi historičari da je to mnogo veća površina nego Raška. I kao što napomenuh Ivo Bojanovski u svom djelu BiH u Antičko doba sve putne pravce dovede do granice sa Sandžakom, nije li moguće da su se tu svi završavali, znajući da je BiH u Srednjm vijeku bila mnogo veća teritorijalno nego što su to njene granice danas. U svom radu tamo gdje je Stećak tamo su granice Bosne, pojasnih da je Sandžak viševjekovno bio u tim granicama.

Ilirik u 2. vijeku

Ali vratimo se takozvanom Carigradskom drumu, kada pojedinci objašnjavaju trasu carigradskog druma počinju kako je on vodio prvo iz Trgovišta pa kasnije iz Novog Pazara, opet jedna varka u historiji, koje je to Trgovište ako nam je poznato da ima više Trgovišta, jer se u Srednjem vijeku svako mjesto gdje se vršila razmjena robe i kupovina, nazivalo Trgovište. Problem je bio što je trebalo zamagliti postojanje putnog pravaca koji neosporno postoji još u antičko i doba Ilira koji su ti živjeli. Tako da niko nije to istraživao, kao što je to K. Pacsh istraživao sve do Pljevalja i dokazao da je to područje bilo gusto naseljeno. Najvjerovatnije bi dobio slične podatke i za čitavu teritoriju Sandžaka. Putni pravac Carigradska džada je samo nastavak puta od Foče preko Pljevalja i dalje do Carigrada. Potvrda ovoga su i pronađene stele na teritoriji Sandžaka selo Žirče, Škrijelji, Pokrvenik, itd. Što dokazuje jedan neprekidan život na ovoj teritoriji. Poznata rudna nalazišta kao što su Gluhavica (rudnik željeza) Novo Brdo (zlato srebro) neoporno su koristili i ilirski kraljevi jer su za sobom ostavili nakit (narukvica od srbra stara oko 5000 god.) oružje itd. koje su arheolozi u tako malo svojih istraživanja pronašli i nisu mogli prikriti javnosti. Dok se uporno ilirska plemena kod grčkih historičara prikazuju kao zaostala arheologija dokazuje da ona nije samo stočarska plemena već da imaju i svoju tehnologiju u izradi nakita kao i svemu što to imaju drugi narodi, bave se rudarstom izradom naoružanja, nakita, ratarstvom stočarstvom itd. Dosta toga je napisano o etnogenezi Bošnjaka međutim koristeći već istaljen put i vežući ih samo za slovenstvo kao što to radi Mustafa Imamović dovodi nas u jedan ćorskokak. Mustafa Imamović ide u krajnost i nimalo nije odmakao od srpske historiografske škole. S obzirom na autorovo cjelovito ignoriranje preslavenskih etničkih elemenata u etnogenezi Bošnjaka, kojih se u svojoj etnogenezi ne odriču ni Srbi, Hrvati, itd. Da li može ovakav rad izdržti naučnu kritiki je posebno pitanje, međutim ako se oslonimo na danas već nove naučne radove kao što su radovi Ibrahima Pašića, Alije Đogovića itd, možemo zaključiti da je probijena ta ustaljena šema «kad dođoše Sloveni nikog nije bilo». Pošto se društvena kretanja dešavaju svuda u susjedstvu ilirskih plemena tako se i trgovina odvija između susjeda, normalno trgovina zahtjeva i putne pravce i kao što su u Hitovom Blatu pronađene lađe koje koriste Iliri tako se i na Glasincu i Sandžaku pronađu narkuvice i drugi artifekti iz vremena prije pet hiljada godina. Arheoloških dokaza ima na sve strane Sandžaka tako su Pljevlja sa okolinom imala burnu i bogatu prošlost. Najstariji sačuvani tragovi ljudskog života datiraju još iz perioda ranog bronzanog doba – iz drugog milenijuma prije nove ere, kada su ovim krajem prolazile značajne komunikacije od Podunavlja ka Jadranskom moru i iz pravca Bosne prema gornjem Polimlju. Tako i većina gradova danšnjih ima svoju burnu prošlost jer su nastali na putnim pravcima iz antičkog doba tojest vremena vladavine ilirskih kraljeva. Još u drugoj polovini prvog milenijuma prije nove ere kraj je bio naseljen ilirskim plemenom – Pirustima, Breucima, Autarijatima, Dardancima, vještim rudarima i ratnicima. Od 7. stoljeća prije Nove ere željezo preuzima primat, prepuštajući bronzi domen nakita i umjetnosti. Različita ilirska plemena pod utjecajem halštatskih kultura formiraju vlastite regionalne varijante.
Pojedina plemena imaju izuzetnu sklonost kićenju (teške, predimenzionirane ogrlice od žute, plave ili bijele staklene paste, masivne brončane fibule, brončani privjesci u obliku životinja i ljudi, spiralne narukvice, dijademi, kape i oglavlja od brončanog lima...). Karakteristična je i sitna plastika od jantara oblikovane u stilu arhajske jonske plastike. Najznačajnu ulogu kulta mrtvih kod Ilira upućuje pažnja s kojom su vršeni sahranjivanje i posmrtni obredi kao i bogatstvo različitih priloga u grobovima. U sjevernim krajevima dugo se očuvala tradicija spaljivanja pored sahranjivanja u ravne grobove, dok se na jugu mrtvi sahranjuju u kamenim ili zemljanim tumulima gromile, koji u Sandžaku dosežu monumentalne promjere (više od 50 m u promjeru, kao naprimjer u selu Pružnju. Čuveni tumul Kneza kod Crkve Petra i Pavla Glogovik kao i na drugim mjestima gdje je vršeno arheološko iskopavanje.
Ali početkom Naše ere Rimljani su osvojili cijelu Ilirsku državu, pa time i prostor Pirusta i njihov najutvrđeniji grad -Splomun. To se kasnije dovodi u vezu sa pronađenim iskopinama Municipijum S u Kominima kod Pljevalja. Nije li na tom putu i Arsa (Ras) Municipijumi su bili gradovi kojima su Rimljani davali neku vrstu samouprave. Kada znamo da su postojale trgovačke razmjene u samoj unutrašnjososti Starog Ilirika vjerovatno možemo donijeti zaključak da su postojali i putni pravci koje su poslije samo iskoristile Rimske Legije i tim pravcima osvajale i teritoriju Sandžaka. Kako u svojoj studiji reče Papazoglu "negdje na sjeveru Crne Gore dogodila se najveća bitka Ilirski ratnika sa rimskom legijom", (Rimske legije su mogle proći samo tamo gdje je postojao put zbog svojih tešikih oklopa) Bosnsko - dubrovački put su koristili trgovci i u antičko doba to je neosporno. Dubrovački put se kretao od Foče Pljevalja, Limskom dolinom, Prijepolje (Hisardžik) Miloševac, Kaćevac Kearaula, Goraćica, Sjenica, Brnica Štavalj... Putni pravac u nauci poznat Zetski put nije nastao u vremenu osmanlija to sa sigurnošću mogu tvrditi a ni za vrijeme Rimljana, jer logično da su tim putem prolazili još Iliri njegova trasa nas vodi ispod Kraljevskog grada Ilira Arse - Ras. Put se od Pazarišta odvaja u dva pravca jedan vodi uzvodno pored rijeke Raške do sela Bagri tu prelazi preko Raške, pa uz kosu Siječe, brdo i selo Crnoču, nastavlja preko Koštampolja, Devreča, Grdaca, Suhodola, Korita i Bihora, gdje se spaja sa putem što je dolazio od sjeničke visoravni i Moravice. Postoje oni historičari koji ne žele da vide istinu da je preko 60% naziva mjesta pored tog puta Ilirskog-Keltskog jezika,već da bi dokazali kao je to njihovo navedu kao toponime fortifikacijskih objekata ,čije su posade taj put osiguravale: Gradac, Samograd, Gradina. Ne znam koliko je to uopšte važno da bi se negiralo ono što su fakti da se na ovoj teritoriji Bošnjaci nalaze duže od svih ostalih. Osnovni historiski pečat Sandžaku dali su Iliri u sandžačkoj onimi predslavenskog porijekla. Riječ je o imenima mediteranskog, ilirskog, grčkog, keltskog, latinskog i gotskog porijekla, kao i o omenima sandžačkih zoonima predslavenskog porijekla. Sačuvana u imenima sandžačkih hidronima, oronima, ojkonima, odnosno, sandžačkih makrotoponima i mikrotoponima.



Mnoge od ovih toponima je naučno obradio akademik Alija Džogović: "Atlas Izoglose onomastike Sandžaka".
Još jedan važan putni pravac iz antičkog doba je i put za Bosnu preko Priboja: Ilidža (Rajčinoviće), Dolinom Ljudske rijeke, Petrova, Sitniče na Vareš, Vever, Okose Štitare Koznik, Šarski Prevoj, Brnjica, Sjenica Vapa Lupoglava, Žvala na Uvcu, Lopiže, Rutoše, Priboj, Uibar i put prema Glasincu i Rogatici. Dok je drugi put nastavljao dolinom rijeke Lima, Prijepolja i sve do Pljevalja (Taslidže) nastavljajući za Dubrovnik. Ovo su putevi koji su trasirani baš uz rijeke i prevoje da bi se što lakše putovalo sa kojima. U narodu poznate (džada) po svoj prilici ovo su putevi koje su poslije Ilira koristili i Rimljni i Osmanlije pojedini pravci se koriste i danas. Postojanje veliki broj Gradina, Gradaca na teritoriji Sandžaka koje su rijetko istraživane ili samo površno samo gornji sloj tj. sloj Nemanjića što je još jedan od dokaza da se najmanje radilo na tome da se osvjetli historija jednog naroda na ovim prostorima. Tako od Rasa pa sve redom što pripada bošnjačkoj historiji pokušavali su ostaviti zamagljeno. Međutim ako samo malo dublje zakopamo a uz to i onomastiku pogledamo mnogih toponima, oronima, hidronima, ojkonima koji se nalaze na svim ovim putnim pravcima vidjećemo da su rijetki oni iz Slovenskog jezika. Pođemo li od Rasa, Raške, Vivera, Vareša, Pešteri, Prijepolja pa do Ustibara, Sjenice itd. vidjećemo koji su to narodi ostavljali tragove tamo gdje su živjeli. Trgovačke veze Ilira, Kelta, Gota, Grka i Rimljana trasiraju i putne pravce. Željezna ruda se iskopavala i za vrijeme ilirskih kraljeva, srebro također. Dokaza za to ima mnogo iako je tek jedan mali dio otkriven. Gulhoviča je poznati rudnik željeza i za vrijeme Ilira zar to nedokazuju strelice naušnice, od željeza pronađene na teritoriji Sandžaka. Što se tiči toponima Kuline ne može se govoriti o nikakvima kulama da su tu postojale, dr Ibrahim Pašić je to naučno objasnio u svom radu "Predslavenski korijeni Bošnjaka". Nažalost da se niko nije dohvatio ovog veoma važnog posla i kao što je to uradi Ivo Bojanovski za Bosnu da obradi to i za prostor Sandžaka. Postojanje ilirskih gradova je sigurno dovelo i do putnih komunikacija na našim prostorima u antičko doba. Međutim ako se ne preuzme obaveza da se utvrdi stvarna historija a ne prihvatanje neke koja je pisana na mitomaniji to se od takvih nemože ni očekivati, jer tu nema istine a niti nauke. Piše se kako to njima odgovara, a to nije ni istina ni nauka.
Ilirska plemena stvarala su svoje države, zapravo saveze, plemena. Poznato je petnaestak vladara, od kojih je znatan broj bio iz plemena Autarijata, od njih je, svakako, najslavnija bila kraljica Teuta. Iz grčkih kolonija s obale i otoka, a osobito iz susjedne velike Narone, prodirala je u ono dobna mediteranska kultura i na ovo područje. O tome svjedoče brojni ostatci iz tog vremena. U tom pogledu vrlo je vrijedno novo nalazište u tvrđavi Ras, selo Glogovik, najnovija nekropola u selu Pružanj, koje upečatljivo potvrđuje tu iliro-grčku kulturnu sferu, nekoliko kopalja, ali i drugi brojni ostatci (omega-igle, fibule, ukrasi, bogata keramika…), koje arheolozi smještaju na prijelazu iz V u IV stoljeće prije Nove ere a neke čak i mnogo ranije. Nije li baš Teuta ostavila trag svog imena u nazivu grada Tutina. Trag Gradine je materijalni dokaz od koga se ne može bježati... I kao što postoje ilirske gradine, tvrđave tako su isto i trgovački karavani morali dolaziti i odlaziti nudeći i kupujući robu.