Etnicka karta Bosne i Hercegiovine, 1991., prije i nakon trodržavne agresije 1998.

Mr. Ahmed ZUBAČA: Očigledno ne samo da je prestalo provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma nego se intenzivno radi na demontiranju dosadašnjih postignuća. Bošnjaci moraju tražiti odgovor na ove trendove. Bošnjački član Predsjedništva BiH bi bez odlaganja morao da se obrati svim članicama Vijeća za implementaciju mira a posebno članicama upravnog odbora Vijeća, Vijeću sigurnosti UN, NATO, Institucijama EU, OSCE i drugim relevantnim međunarodnim faktorima, upozna ih sa negativnim trendovima koji dolaze iz RS i zahtijeva jasnu osudu tih trendova i konkretnu akciju za njihovo zaustavljanje. Bošnjaci u institucijama Bosne i Hercegovine i entiteta, tamo gdje je to relevantno, moraju inicirati rasprave i osude retrogradno djelovanja pojedinih zvaničnika i preduprijeđivati ili sprječavati negativne posljedice takvog djelovanja.

Krajem novembra obilježena je 20. godišnjica parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kao i svake godine održavane su bezlične ceremonije i držani isprazni govori. Domaći zvaničnici nisu imali hrabrosti, a međunarodni želje da izvrše realnu analizu ispunjenja obaveza koje proizilaze iz ovog sporazuma kako strana potpisnica tako i država članica Vijeća za implementaciju sporazuma. Sve se, kao i ranijih godina, završavalo frazom da je Sporazum zaustavio rat ali je instalirao državnu strukturu koja je smetnja osiguranju progresa u Bosni i Hercegovini. Četrnaestog decembra obilježit će se dvadeseta godišnjica zvaničnog potpisivanja Sporazuma u Parizu i nema sumnje da ćemo ponovo imati slične ceremonije i govore, kao da se radi o nekoj samosvojnoj apstraktnoj pojavi a ne o ključnom faktoru čijom je zloupotrebom nakon dvadeset godina u Bosni i Hercegovini proizvedena politička kriza sa realnim izgledima da preraste u novi sukob. Svrha ovog članka je da identificira ključne trendove u implementaciji Sporazuma koji su proizveli postojeće stanje u Bosni i Hercegovini, ukaže na moguće daljnje pravce razvoja situacije i predloži mjere koje je neophodno preduzeti u cilju prevencije daljnje eskalacije negativnih trendova.

Radi razumijevanja pozicija strana potpisnica kao i odnosa međunarodne zajednice, u prvom redu zemalja članica kontakt grupe (SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka i Rusija), prema stranama potpisnicama i Bosni i Hercegovini kao državi neophodno je sagledati ključne događaje koji su predhodili potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma. Naime, rasplet rata u BiH započeo je u martu 1994. godine potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma kojim je na teritorijama pod kontrolom legalnih organa vlasti RBiH i HVO formirana kantonalno uređena bošnjačko-hrvatska federacija sa nazivom Federacija Bosne i Hercegovine. Ovo je smatrano prvom fazom u postizanju konačnog mirovnog dogovora jer je daljnja namjera bila da se u federaciju uključi i teritorija koja je bila pod kontrolom bosanskih Srba i na taj način riješi srpsko nacionalno pitanje. Međutim, SAD su kasnije odustale od ove namjere pa su svi daljnji pritisci kontakt grupe išli u smjeru dvoentitetskog uređenja Bosne i Hercegovine. Ovim je učinjen neprincipijelan ustupak agresoru i postavljen kamen spoticanja za sve daljnje pokušaje reintegracije bosansko-hercegovačkog društva.

U julu mjesecu 1994. godine kontakt grupa je predložila mirovni plan koji je podrazumijevao dva entiteta sa omjerom Federacija BiH 51% a RS 49%. Rukovodstvo Srba je organizovalo referendum na kojem plan odbijen. Činjenica da je odgovornost za odlučivanje o planu kontakt grupe prenesena na narod jasno govori o nesigurnosti i nejedinstvu srpskog rukovodstva u pogledu daljnjeg razvoja događaja.

Potpisivanje Washingtonskog sporazuma - Bošnjačko-hrvatska federacija: Predsjednik BiH Alija Izetbegović i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman

Okončanjem rata između ARBiH i HVO dolazi do znatnog jačanja ARBiH u materijalnom i organizacijskom smislu te otpočinju oslobodilačke operacije. U novembru 1994. zajedničkom akcijom oslobođen je Kupres a već u martu 1995. briljantnom operacijom ARBiH oslobođen je plato Vlašića. Pokrenuto je i niz manjih operacija kojima je uspješno proširivana oslobođena teritorija. Iako nije bila potpuno uspješna i operacija za deblokadu Sarajeva pokazala je odlučnost u oslobađanju Bosne i Hercegovine.

Suočeni sa narastajućom snagom ARBiH i stalnim moralnim i materijalnim slabljenjem vojske RS uz obavještajne podatke koji su ukazivali na skoro otpočinjanje operacije za oslobođenje okupiranih teritorija u Hrvatskoj Miloševiću i njegovim podanicima u BiH bilo je jasno da je konačan slom veoma blizu. Zbog toga su posljednjim snagama pokrenuli ofanzivu i okupirali nebranjenu UN-ovu zaštićenu zonu Srebrenica. Genocidom provedenim najbrutalnijim zločinima nastojali su, s jedne strane strane zastrašivanjem obeshrabriti legalne organe vlasti RBiH u provođenju daljnjih oslobodilačkih operacija, a s druge strane isprovocirati trenutnu reakciju međunarodne zajednice kojom bi bilo naložen prekid vatre i otpočinjanje pregovora. Nadali su se da će na ovaj način sačuvati kontrolu nad skoro 60% teritorije Bosne i Hercegovine ali i odgoditi očekivanu operaciju u Republici Hrvatskoj.

Međutim to se nije desilo. Hrvatska vojska oslobodila je kompletan teritorij Hrvatske a Armija RBiH i HVO krenuli su u operacije oslobađanja teritorije Bosne i Hercegovine. Oslobođeni su Vozuća sa znatnim dijelom planine Ozren, Glamoč, Bosansko Grahovo, Donji Vakuf, Jajce, Mrkonjić Grad, Ključ, Drvar Bosanski Petrovac, Velika Kladuša, Kulen Vakuf, Bosanska Krupa, Sanski Most, a operacija je pritiskom međunarodne zajednice zaustavljenana na prilazima Prijedoru, Bosanskom Novom i Banjoj Luci. Zaustavljanjem ovih operacija spriječen je konačan slom agresorske strane što je još jedan pokazatelj neprincipijelnog odnosa vodećih zemalja međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini. Ovakav odnos nastavljen je i na samoj konferenciji. Osim što je agresorska strana „nagrađena“ teritorijalno jer je prije konferencije kontrolirala oko 45% teritorije a sporazumom je dobila 49%, najveći ustupak učinjen je potpunom degradacijom institucija države Bosne i Hercegovine i davanju premoći entiteta u odnosu na državne institucije. Ove informacije ne treba čitati kao lamentiranje nad sudbinom slabijeg u međunarodnim odnosima nego kao podsjećanje da pravo i pravda moraju biti podržani potrebnim stepenom moći i uticaja.

Potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma: Predsjednik Izetbegović potpisuje sporazum sa predsjednicima država agresora

Koliko god da je bio nepravedan Dejtonski mirovni sporazum je potpisan i trebalo ga je implementirati. U implementaciji vojnog dijela sporazuma nije bilo ozbiljnih opstrukcija jer su zvaničnici Srbije i RS znali da je vojni potencijal na koji mogu računati daleko slabiji od potencijala ARBiH i HVO, što je uostalom i bio glavni razlog zbog kojeg je došlo do završetka rata. Umjesto sile koju više nisu imali Dejtonski mirovni sporazum im je omogućio da svoje namjere ostvare drugim sredstvima. U tom cilju vršene su stalne opstrukcije u provođenju civilnog aspekta sporazuma. Radi spašavanja Sporazuma Vijeće za implementaciju mira na sjednici održanoj 1997. godine u Bonu dalo je Visokom predstavniku ovlasti da može da smijeni zvaničnike koji opstruiraju implementaciju mirovnog sporazuma kao i da može da nametne zakone koji su neophodni za implementaciju sporazuma. Istovremeno u Federaciji BiH provodi se program opremanja i obuke Vojske FBiH vrijedan 200 miliona dolara koji ju je, u materijalnom i organizacijskom smislu, dodatno osnažuje u odnosu na VRS. Vojska Federacije BiH je bila ključni faktor zbog kojeg zvaničnici Srbije i RS ni po koju cijenu nisu željeli poništenje Dejtonskog mirovnog sporazuma. Smjenama koje su vršili visoki predstavnici i nametanjem zakona neophodnih za implementaciju sporazuma, iako mukotrpno, otpočela je i implementacija civilnog aspekta sporazuma. Zbog straha od poništenja sporazuma nije bilo suprotstavljanja odlukama Visokog predstavnika niti je osporavan legitmitet i legalitet ovlasti koje su mu dodijeljene. Naprotiv svi zakoni koje je nametnuo visoki predstavnik naknadno su potvrđeni i u parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine.

Dodatni optimizam podgrijala je i pojava građanske inicijative i formiranje alternativnog ministarskog vijeća čiji je član, pored dr. Miodrada Živanovića kao zamjenika predsjedavajućeg, bio i Milorad Dodik kao ministar za razvoj koji se zalagao za ubrzano provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuam i jačanje institucija države Bosne i Hercegovine. Pojava političara u RS sa ovakvom retorikom koja je razumijevana kao početak katarze i zaokreta u srpskoj politici i demonstrirano jedinstvo i odlučnost Vijeća za implementaciju mira koje je bezrezervno podržavalo odluke visokih predstavnika, ulijevali su optimizam u bolju i sigurniju budućnost. Najznačajniji iskorak u implementaciji civilnog aspekta Dejtonskog mirovnog sporazuma je donošenje od strane Parlamentarne skupštine BiH zakona o Sudu (2002) i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine (2003) godine za čije usvajanje su glasali i poslanici SNSD-a Milorada Dodika. Na temelju ovakvog razvoja događaja bošnjački predstavnici su pristali na reformu odbrambenog sektora u okviru koje su prvobitno, zakonom o odbrani BiH iz 2003. godine, Oružane snage u BiH stavljene pod zajednički lanac komandovanja a zatim su, Zakonom o odbrani BiH iz 2005. ukinute VRS i VFBiH, formirane su jedinstvene OSBiH a Parlamentarnoj skupštini, Vijeću ministara BiH, Predsjedništvu te svim subjektima odbrane naloženo je da provedu sve potrebne aktivnosti za prijem Bosne i Hercegovine u NATO savez. Ova reforma je trebala biti nepovratna prekretnica u razvoju stabilnog i sigurnog ambijenta u Bosni i Hercegovini ali se, nažalost, pretvorila u svoju suprotnost.

Naime, nakon ukidanja VFBiH i uništenja njenog naoružanja i municije nestao je jedini kredibilan faktor moći koji je uspješno mogao da spriječiti nastojanja retrogradnih snaga iz RS da se vrate na put ostvarenja ratnih ciljeva i skoro preko noći dolazi do zaokreta u srpskoj politici. Dolazi do političkog revizionizma bez presedana u kojoj političari iz RS negiraju i osporavaju i vlastite odluke. Otvoreno najavljuju secesiju RS, negiraju ovlaštenja Visokog predstavnika, osporavaju zakone koje je donijela Parlamentarna skupština BiH za koje su i oni glasali, odbijaju presude Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i kao kruna putem prijedloga zakona o Ustavnom sudu ultimativno zahtijevaju uvođenje etničkog glasanja prilikom donošenja odluka ovog Suda čime bi uklonili i posljednju prepreku za realizaciju otcjepljenja RS. Istovremeno intenzivirana je nasilna politika prema Bošnjacima koji žive na teritoriji sa srpskom većinom; vrši se nezakonito privođenje i pritvaranje Bošnjaka i premetačina njihovih posjeda, negira im se pravo na izučavanje nacionalne grupe predmeta i pravo na upotrebu bosanskog jezika, vrši se njihovo zastrašivanje fizičkim napadima i postrojavanjem četničkih jedinica...

Međunarodna zajednica oličena u Visokom predstavniku i Upravnom odboru PIC-a osim neproduktivnih kominikea i saopćenja za javnost uglavnom nijemo posmatraju dešavanja kao da se ne radi o sporazumu koji su oni nametnuli i obavezali se da će osigurati njegovo provođenje.

Očigledno ne samo da je prestalo provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma nego se intenzivno radi na demontiranju dosadašnjih postignuća. Bošnjaci moraju tražiti odgovor na ove trendove. Bošnjački član Predsjedništva BiH bi bez odlaganja morao da se obrati svim članicama Vijeća za implementaciju mira a posebno članicama upravnog odbora Vijeća, Vijeću sigurnosti UN, NATO, Institucijama EU, OSCE i drugim relevantnim međunarodnim faktorima, upozna ih sa negativnim trendovima koji dolaze iz RS i zahtijeva jasnu osudu tih trendova i konkretnu akciju za njihovo zaustavljanje. Bošnjaci u institucijama Bosne i Hercegovine i entiteta, tamo gdje je to relevantno, moraju inicirati rasprave i osude retrogradno djelovanja pojedinih zvaničnika i preduprijeđivati ili sprječavati negativne posljedice takvog djelovanja. Bošnjaci moraju započeti ozbiljnu borbu protiv korupcije u vlastitim redovima kao bi se osiguralo da na najzahtjevne pozicije dođu najsposobniji kadrovi koji su u stanju prepoznati nadolazeće probleme i prevenirati njihove posljedice. Prominentne bošnjačke nevladine organizacije: Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti, Svjetski bošnjački kongres, Forum bošnjačkih intelektualaca i Bošnjačka nacionalna fondacija moraju inicirati i organizirati održavanje Drugog bošnjačkog sabora na kojem bi se reafirmiralo bošnjačko jedinstvo i dali odgovori na ozbiljne izazove pred kojima se Bošnjaci nalaze.

Ukoliko ne bude odgovora realno je očekivati blokadu rada institucija Bosne i Hercegovne i potpuno zaustavljanje reformi neophodnih za članstvo u EU i NATO. U RS će se nastaviti politički teror Bošnjaka, nastaviće se njihovo privođenje i hapšenje, za očekivati je i podmetanje lažnih dokaza, a nije isključeno i insceniranje sukoba. Ne budu li imali adekvatnu zaštitu Bošnjaci neće imati izbora nego da napuste svoje domove. Kada se to desi pitanje secesije RS bit će samo pitanje vremena, a neće dugo proći do tog čina.