SAKIB I MILOJICA
Autor: Ferid Ferko Šantić Objavljeno: 08. Dec 2015. 13:12:35
Ovako je prije pedeset i više godina počinjala čas moja učiteljica Grozdana dok smo mi dječica iskolačenih očiju i skoro nedišući gledali u Milojicu. Milojica je bio tu zbog toga što se obilježavao dan bitke na Sutjesci ili dan Republike ili... Dok su odabrana i pripremljena dječica izlazila pred „tablju“ i recitovala, dok je nekoliko učenika horski pjevalo neku od partizanskih pjesama, odnosno dok je trajao svečani program Milojica je mirno sjedio i strogim pogledom „strijeljao“ po razredu. Nikad, ama baš nikad, ni jedne godine, Milojica nije progovorio ni jedne jedine riječi. Nikad se nije ni nasmij'o a džaba ti da bi nam se obratio. No i pored toga Milojica je za nas bio božanstvo, neuzubillahi! U našim očima on je bio neka nestvarna veličina. A ko je bio, u stvari, Milojica? Kao momčić bio je seosko čobanče. Čuvao je, ne svoju, nego tuđu stoku, nikad nikakve škole ni vidio nije. Zaratilo se. Pašnjakom na kojem je Milojica bio sa stokom naišla nekakva grupa partizana. Na jednom od konja Milojica je vidio kazan. - Kuvate li 'ranu svaki dan u tome kazanu, pitao je, jedva čujnim avazom jer onako gladan, kakav je bio više dana, glasnije nije mogao ni govoriti. - Pođi snama pa ćeš viđeti... odgovorili su mu „drugovi“ partizani. Tako ti Milojica 'ajvan ostavi i ode u pratizane. Dali su mu nekakvo sitno konjče da ga vodi pa je Milojica cip cijeli rat proveo kao konjovodac. Kad se rat završio Milojica, k'o prvoborac, spomenicu dobio i snjome plahu penziju. Ali belaj je bio što je nepismen. Probali su da ga opismene tokom rata ali Milojica nije mogao ni slova ni riječi ni... da utuvu, da upamti. Helem, nakon rata, k'o prvoborcu i plaho uglednom insanu dali su mu da bude „direktor“ u prodavnici novina, u novinarnici. Bila je to tada jedna jedina novinarnici u mjestu mojeme. Eeeeehhh, ali kad bi mi djeca negdje na čaršiji sreli Milojicu prestalo bi svako gurkanje, ćuškanje, svaka galama, sitnije se dihalo... Jer, nije ti šala sresti hem prvoborca, hem onoga ko je Sutjesku preživio, hem... Pred Milojicom su učitelji u školama, činovnici u opštini, trgovci u dućanima... ustajali. Neki ičkijaš, neki pijanac, samo se, 'nako u prolazu, nasmij'o kad je negdje na čaršiji susreo Milojicu i namah, u roku jednog sahata „milicija“ je pritvorila toga ičkijaša. A jutros velikosrpska milicija je u sred Bosne pritvorila nikoga drugog do generala Armije Republike Bosne i Hercegovine Sakiba Mahmuljina. Insana čiju dvojicu braće su, u nedavnoj oružanoj agresiji na Bosnu i Bošnjake, ubili upravo oni koji su ga jutros u hapsanu odveli. Optužba je jasna. Sakib je kriv što je svoj narod, svoje Bošnjake a s njima i državu Bosnu i Hercegovinu branio. Branio od onih koji su ga jutros uhapsili. Znači, umjesto da Sakib Mahmuljin i svaki drugi borac Armije Republike Bosne i Hercegovine bude naš ponos, da, ako nemere raditi, ima penziju kakvu je i gore spomenuti Milojica im'o, da u našim svečanim danima sjedi pred nekim od školskih razreda i priča đacima o gazijskoj odbrani Bosne i Bošnjaka. Odbrani upravo od onih koji su jutros u hapsanu odveli generala Sakiba Mahmuljina. Allahu Dragi, hoće mo li mi Bošnjaci ikad imati svojeg „Milojicu“? |