Prepuna Gazi Husrev begova biblioteka na promociji Zubanovićeve knjige „Ko je bio Meša Selimović“

Kada se svojevremeno u Bosni i Hercegvini pojavio Semir Osmanagić sa tezom o visočkim piramidama od raznih „stručnjaka“ koji su godinama primali debele plate iz budžeta naše zemlje dočekali su ga na nož tvrdeći da su piramide u tom kraju obična ubleha. Ne treba puno govoriti da su njegovi najljući kritičari bili oni koji uopšte nisu bili u Visokom i svojim očma vidjeli šta je to Semir uistinu orkrivao.

Slična silina „jada i čemera“ usmjerila se na Seada Zubanovića koji je nedavno u prepunoj Gazi-Husrev-begovoj biblioteci promovisao svoju knjigu „Ko je bio Meša Selimović“ u kojoj razotkriva najveću velikosrpsku podvalu Bošnjacima vezanu za to ko je stvani autor romana „Derviš i smrt“ te zašto su Bošnjaci ovaj anti muslimanski roman prihvatili kao knjigu svog identiteta. Naravno, u knjizi daje i odgovore na niz dugih pitanja među kojima su: Zašto je svjevremeno Dobrica Ćosić, stjegonoša srpskog šovinizma, rekao za Mešu Selimovića da je knjaz i vezir srpske književnosti; Zašto je tog istog autora profesor Nikola Koljević, koji je za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovin bio predsjednik genocidne tvorevine, nazvao najvećim nerođenim Srbinom; Zašto je roman „Derviš i smrt“ dobio sve moguće državne, republičke i gradske književne nagradi i priznanja, a Mak Dizdar za svog, iste godine štampanog „Kamenog spavača“, ništa; Zašto Ivo Andrić nikada nije htio da komentariše Mešino pisanje niti je prisustvovao bilo kojoj dodjeli nagrade Selimoviću, mada ga je Mehmed na te svečanosti uredno pozivao; Zašto je Meša Selimović rekao da on, u svom životu, vrijeme dijeli na ono prije i ono poslije Andrića; Zašto je odmah sutra, dan poslije drugog, jako teškog moždanog udara, osvanulo čuveno „Mešino“ pismo u prostorijama Srpske akademje nauke i umjetnosti (SANU) u kom se on navodno deklarisao kao Srbin; Zašto je iz prostorija SANU-a samo nijemo iznesen Mehmeov lijes bez održane komemoracije; Zašto je četnik i četnički sin, jedna od prvih perjanica SANU-a Matija Bećkovć tek na sahrani pročitao posmrtni govor partizanu Meši, u kojem ga je nazvao mudracem, a ne književnikom; Zašto je jedna četnička brigada tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovnu 1992.-1995.godine nosila ime „Meša Selimović“ ... Zašto...???

„Intelektualci i književnici“, „braneći lik i djelo Meše Slimovića“, sa jednom su krenuli da nipodaštavaju ličnost Seada Zubanovića i njegovu knjigu koju uopšte nisu pročitali. Autori novinskih tekstova za argument svojih napada pred sebe su postavli tezu kako na „promociji nisu prisustvovala niti su govorila reprezentativna književna imena, pozvana da govore o liku i djelu jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pisaca“ te zatražili mišljenja nekih od njih o Zubanovićevim tvrdnjama kao da su akademik Muhamed Filipović, književnik Miljenko Jergović, pisac Fahrudin Kučuk, Majo Dizdar...pretplaćeni i pozvani da jedino oni mogu govorit o bilo čijem, pa i Mešinom liku i djelu.



Ni jednu tvrdnju Seada Zubanovića nisu pobili. Govorli su uglavnom o tome kako su romani „Dervš i smrt“ i “Tvrđava“ izuzetne knjige. To je u svom djelu „Ko je bio Meša Selimović“ govorio i sam Zubanović. Sve drugo je hajka na onog ko se usudio da iz mora pognutih glava digne svoju i počne iznositi drugačije stavove od onih koji su nam, kako Zubanović kaže, godinama nametani i koje smo prihvatali kao svoje.

Autori napada na Seada Zubanovća sam sebi postavljju pitanje: „Kome i zašto smeta veliki Meša Selimović“ na koje sami nemušto i odgovaraju riječima kako se o tome „mora govoriti na relevantan, sadržajan i, zašto ne reći, državotvoran način, s obzirom na to da se radi o vrijednom kulturnom naslijeđu države i Bošnjaka“ (!!?)

Obzirom da državotvorno o ovme nije niko do sada govorio zašto treba ušutkavati Seada Zubanovća. Stavove u svojoj knjizi „Ko je bio Meša Selimović“ on nikom ne nameće već jednstavno podastire nešto nakon čijeg čitanja se drugačje može gledati na ono što nam je decnijma iza nametan kao naše.

ZUBANOVIĆ: Žalosno je da me napadaju oni koji uopšte nisu počitali moju knjigu. Oni, uostalm, ništa i ne čitaju. Da to rade o ovome o čemu sam govorio mogli su se poodavno izjasniti. Oni se samo pozivaju na negiranje Mehmedovog autorstva. Oni se boje istine. Pozivam ih na razgovor pod uslovom da prije toga pročitaju knjigu "Ko je bio Meša Selimović" kao što sam ja iščitao „Derviš i smrt“ i „Tvrđavu“.

- Svi ljudi nosioci novih, često velikih, ideja koje su se kosile sa idejama masa do tada prihvaćenim bili su na udaru onih koji po svaku cijenu nastoje odbraniti nešto što se realno braniti ne može, kaže Sead Zubnović, autor knjige „Ko je bio Meša Selimović“, odgovarajući na optužbe. Naravno, oni koji imaju medije u svojim rukama u njima mogu napisat šta god žele i hoće, mogu i dalje zamajavati i sebe i narod. Siguran sam da kada pročitaju moju knjigu da će drugačije ramišljati o svem nečem što su prihvatali i branili kao svoje. Takvi meni ne mogu zabraniti da, evo ovakvim i sličnim djelima, iznosim svoje stavove koje prepuštam sudu javnosti, kritici, polemici. Ja ništa ne želim nametati. Samo sam naznačio neke primjere iz koji se vidi da neke stvari, pa i u Mešinm djelima, nisu onakve za kakve smo ih do sada smatrali. Žalosno je da me napadaju oni koji uopšte nisu počitali moju knjigu. Oni, uostalm, ništa i ne čitaju. Da to rade o ovome o čemu sam govorio mogli su se poodavno izjasniti. Oni se samo pozivaju na negiranje Mehmedovog autorstva. Oni se boje istine. Pozivam ih na razgovor pod uslovom da prije toga pročitaju knjigu "Ko je bio Meša Selimović" kao što sam ja iščitao „Derviš i smrt“ i „Tvrđavu“. Mene nije bilo strah reći: "Car je go" jer raspolažem argumentima. Taj čovjek je mrtav i ni u snu nisam pomislio da nešto što liči na laž ili poluistinu uđe u knjigu. Znam da ćemo svi mi odgovarati pred Uzvišenim Tvorcem za svoja djela i ja znam šta znači gibetit onoga ko je preselio na bolji svijet. Ali niko nema pravo našu djecu i našu unučad pripremati i uspavljivati knjigama velikosrpske književnosti za, po svemu sudeći, posljednji genocid. Knjige Andrića, Meše, Njegoša, ... koje se još čitaju i koje se moraju izbaciti iz školskih lektira ili na više časova vršiti pripremu djece objašnjavajući im da se samo koncentrišu na književnu vrijednost istih, koju ja ne sporim, ali tražiti od njih da detektuju mržnju prema Bosni i Bošnjacima, podvalu koja je kroz tu literaturu vješto protkana i prikrivena, nešto je na šta niko nema pravo. Veliki broj posjetilaca na promociji moje knjige mora zabrinuti one koji spore vrijednost mog rada. Narod prepoznaje ljude koji mu misle dobro. Moje kolumne i eseji objavljivani po bošnjačkim portalima su doveli, u to snježno zimsko veče, ljude iz Olova, Vareša, Tuzle, Ilidže, Vogošće i drugih mjesta širom Bosne i Hercegovine u Gazi Husrev-begovu biblioteku i ispunili je toliko da ona od svog otvaranja nikada nije bila punija. Oni koji osporavaju moj rad neka znaju da ruše sebe u očima naroda, a mene samo opstanak i dostojanstvo Bošnjaka brine i tjera na rad ove vrste. Naša djeca ne uče historiju Bosne i Bošnjaka. Umovi njihovih roditelja su u velikoj većini još pod velikosrpskom mentalnom okupacijom i anastezijom. Znam da prilikom buđenja ljudi, isti znaju žestoko reagovati pa čak i bukvalno udariti onoga ko ih budi i ja sam spreman na što šta. Ali nisam spreman živjeti život povijenih leđa i oborene glave. Moj rahmetli dedo davno mi reče: "Nedaj nama, nek ide glava". Ja Meši niti sudim niti prosuđujem. No, evo nekih citata iz njegovih djela u kojima je govoro o svojem narodu pa prosudite sami:

- „Jednom mi je pokazao bogalja Džemaila, koga su djeca vukla u kolicima, a izbatrgavao se u svoju terzijsku radnju na dva štapa, vukući sakate osušene noge. Dok je sjedio, iznenađivao je svakoga ljepotom i snagom, muškim licem, srdačnošću osmijeha, širokim ramenima, jakim rukama, stasom kao u pehlivana. Ali čim bi ustao, sva bi se ta ljepota porušila, a prema kolicima se batrgao bogalj koga je bilo nemoguće gledati bez žaljenja. Obogaljio se sam. U piću je oštrim nožem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve žile i mišiće, pa je i sad, pijući, zabadao nož u sasušene patrljke, ne dozvoljavajući nikome da mu priđe, niti je ko mogao da ga savlada, tolika mu je još snaga ostala u rukama. – Džemail je naša prava slika, bosanska – Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla.”

- „Potapa me strah, kao voda. Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.”

- „A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda čudo što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni..“

- „Od Bosanca se može svemu nadati. Godinama živi kao pametan čovjek, a onda sve učini da bi dokazao da je budala... Bosanac stiče pamet pod starost, kad mu više ne treba... Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast.”

- „U ponoć sam čuo ezan s Begove džamije, učio je Salih Tabaković, u nevrijeme, ni za koga, čudno, kao da jauče, viče u tamnu noć svoj strah i izgubljenost. Zavijao je kao pas, zbog nekog užasa koji je samo on znao, a činio je to desetak puta godišnje, kao što je Šehaga pio, podsjećao je ljude na nesreće, na prazninu življenja, na smrt. Taj prestravljeni krik, i vjetar što je ječao...I kad psi mnogo zavijaju dok mujezin uči na munari.”

- „Paša, Mahmutova supruga. Sad je ružna...a u mladosti je bila još ružnija, samo potpuno drukčije. Ranije su joj veliki zubi virili iz same kože na licu...sada su ostala dva-tri krnjatka, između podvoljka i sala na obrazima...a ne želi da ih previše pokazuje, zna da nisu baš lijepi, pa najviše ćuti...Nije mnogo uredna...nije ni štedljiva...mrzovoljna je...Ne gledajući ženu ni njena dva zuba što su bjelasala iz šupljine usta...”

Svi koji učestvuju u hajci na knjigu Seada Zubanovića „Ko je bio Meša Selimović“ zapravo su udarili na Nedžada Ibrišimovića, jer je njegov esej iz 1997. godine, pod naslovom „Derviš i smrt nije muslimanska knjiga“, zapravo u temelju Zubanovićevog istraživanja, kaže mr. sc. Fatmir Alispahić, recenzent i pisac predgovora za Seadovu knjigu „Ko je bio Meša Selimović“. Po njima bi ispalo da je veliki Nedžad Ibrišimović bio neznalica, lupao gluposti, prljao tradiciju. Prije će biti da iskompleksirana dejtonska javnost nema snage i pameti da se suoči sa činjenicama koje dokazuju da je Meša Selimović velikosrpski projekat, jednako kako je to danas i Emir Kusturica. A da li je Meša Selimović jedan loš pisac i jeftin čovjek koji je prihvatio faustovsku ponudu da za čast i slavu bude velikosrpski trojanski konj, kojemu će drugi napisati velike romane, e to je već naredna faza istraživanja koju više nikakve hajke i akademske tupavosti ne mogu zaustaviti.