Sunce jesenje
Neodlučno grije,
A čaršijske kaldrme
Dugo su vlažne i hladne.

Ljudi se selame s tobom,
Pozdravljaju te nijemo,
Drhtavim glasom
Kao da sebi u njedra govore.
A ti u haremu Begove džamije
Okupan, namirisan, dotjeran.
K'o u Krležinoj priči.

Očima ljudi govore,
Treptajima oka.
Muk.
Tišina.
Lišće opada.
A gledam te onako stasitog
I onako uvjerenog
Kako zboriš
Uz mimiku i pokrete ruku.
Gledamo te svako na svoj način.

Ljudi stoje u istim grupama,
Ali bez tebe i osmijeha tvoga,
Bez koraka i pokreta,
Sa toliko suza,
Osjećaja tuge,
Preplavljeni emocijama
I obećanja za tvoje najmilije,
Za tvoju Remku i dječicu,
Lamiju, Amberu i Fatiha,
Babinog nasljednika.

Dominiraju sjećanja
I prevladava žalost
Jer se neće viđati s tobom
Iako će ih razni ambijenti,
Prilike i mirisi podsjećati na
Vremena provedena s tobom.

Sunce je još jesenje
I još jače grije,
A posavske njive
Tople su i prazne
Kao i stasiti slavonski hrast
Il' dubrovačke zidine što šute.

Tvoj tabut putuje
Po zemlji bosanskoj
Prema Posavini tvojoj
Na koju si i danas ponosan.
Ljudi te selame i pozdravljaju.
Halale ti upućuju i rahmet predaju.

Za nas ljude rano si otišao,
Ali u Boga nema ni ranije ni kasnije
Već onako kako je propisano,
Kad edžel dođe utaman.

Već narednih dana
Vratit ćemo se
Dunjalučkoj zbilji
I bit ćemo ono što jesmo,
Insani zaboravni.

I zbilja,
Takav je ovaj život,
Malo ti da, a puno uzima.
Zanimljiv, a izazovan.
Lijep, a gorak.
Prolazan, a vodi u vječnost.
Halal olsun!