Željko MILIĆEVIĆ: Međutim, uzelo mi je dosta vremena rasčlaniti i razlučiti zašto je, u jeku Drugog svjetskog rata, godine 1943, Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelić, putovao iz Zagreba u Sarajevo da djedu Azizu, za njegov 75. rođendan, dadne „nagradu za životni rad“. Nikako si to nisam mogao objasniti dok se nisam upitao ovo pitanje: “pa zar taj čovjek nije imao pametnija posla u to doba, nego putovati u Sarajevo da nagradi djeda, i za koji, to, rad?“ To je bilo ključno pitanje koje je u sebi sadržalo i odgovor - u tom povijesnom trenutku, u paklu rata, Pavelić nije imao pametnija posla nego baš doći u Sarajevo i nagraditi mog djeda Aziza zato jer je djed odigrao povijesnu ulogu za ideju „velike Hrvatske“. Koliko je on sam bio svijestan toga da je bio iskorišten, pa i zloupotrebljen, kao čimbenik, kao poluga hrvatanja, to ne znam.

Pisao sam, u nekoliko navrata, o povijesnom svojatanju, pohrvaćivanju (hrvatiziranju) i posrbljivanju (srbiziranju i pocrnogorčavanju) Bošnjaka, a pogotovo onih koji su muslimanske vjere. Nisam uspio naći riječ koja bi samim svojim zvučanjem obznanila nasilje koje je, bilo fizičko, bilo drugojačije, upotrebljivano od strane Hrvata, i još se i danas upotrebljuje u tom organiziranom zatiranju ljudi, naroda, nacije, vjere, načina života, jezika, kulture, tradicije i zajedničke povijesti, kao jedne posebne etničke grupe, u Bosni i širem okruženju. I onda mi je došla na um riječ koju sam iskovao, „hrvatanje“, koja zvuči grubo i neotesano, i ima i podkontekst „hvatanja“, odnosno „grabljenja, grabeži“ u samom sklopu slova i u izgovoru. Tu riječ ovdje nudim svima jer, barem u mom mozgu, sažima mnogo zala koja su počinjena u ime „hrvatstva“ i „veliko-hrvatstva“ i u Hrvatskoj i u Bosni.

Pisao sam, u nekoliko navrata, o radu mog djeda Ivana, koji je naučio i turski i arapski i dao si ime „Aziz“, koje je jedno od 99 imena Allaha dž.š. Isto sam tako pisao o njegovom radu s brojnim Bošnjacima muslimanske vjere.

Kroz sve to, pa i kroz mnoge godine daleko prije tog pisanja, nastojao sam dokučiti povijesne tajne o porijeklu stabla Milićević. Radu nema ni konca ni kraja ali sam na osnovi analize usmenog i pismenog prenošenja znanja uspio postaviti jednu konstrukciju za koju mislim da je razumno objašnjiva. Svaka analiza je dobar korak jer zahtijeva upotrebu mozgovnih procesa. A dobra analiza dovodi do otkrića novog obima znanja, ili do razumijevanja uzroka i povoda za dogođaje.

To, da je djed Aziz bio promican kao Hrvat, nije tajna i to je zabilježeno. To, da se je izražavao kao Bošnjak isto tako nije tajna. To, da je imao problema sa raznim vlastima i zbog jednog i zbog drugog opredjeljenja isto tako nije tajna. Uzelo mi je vremena sebi samome objasniti postojanje tih dvaju opredjeljenja u njegovom životu, vremenu i prostoru.

Uhodana i izlizana izreka „istina boli“ je i uhodana i izlizana ali u ovoj analizi ima težinu jer svaka istina je apsolutna i svaka istina boli onoga koji nema kičme pogledati joj u oči i prihvatiti ju kao takvu, bolnu apsolutnu istinu.

U mojoj analizi povijesti i uloge koju je djed Aziz imao u toj povijesti došao sam do zaključka da je on bio jedna od važnih poluga u mehanizmu hrvatanja ne samo Bošnjaka muslimana nego i drugih muslimana u okruženju.

Ivan Aziz Milićević (Umjetnički rad Sandžaklije Behaudina Selmanovića)

Djed je većinu života proveo u suradnji s muslimanima koji su ili već bili pohrvaćeni ili ih je trebalo hrvatati. Imena mnogih su dostupna samim pretraživanjem na internetu. Osim toga, danas još ima živućih nasljednika tih suradnika i ne želim ih upletati u svoja razglabanja, tako da većinu imena neću spomenuti. U svakom slučaju to su bili velikani misli i ljudi koji su bili, više ili manje, zavedeni i umotani u odoru „veliko-hrvatske domovinske ideje“.

Djed je, isto tako, surađivao i sa Antom Starčevićem „ocem Domovine“, koji je jedno vrijeme vodio Hrvatsku stranku prava, HSP.

Djed je, po drugoj strani, po riječima njegove žene, moje bake, „stalno visio u Napretku s jednim od Nametaka“ (Abdurahman i sin mu, Alija).

Sve mi je to, na jedan ili drugi način, sjedalo i bilo prihvatljivo. Međutim, uzelo mi je dosta vremena rasčlaniti i razlučiti zašto je, u jeku Drugog svjetskog rata, godine 1943, Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelić, putovao iz Zagreba u Sarajevo da djedu Azizu, za njegov 75. rođendan, dadne „nagradu za životni rad“. Nikako si to nisam mogao objasniti dok se nisam upitao ovo pitanje: “pa zar taj čovjek nije imao pametnija posla u to doba, nego putovati u Sarajevo da nagradi djeda, i za koji, to, rad?“

To je bilo ključno pitanje koje je u sebi sadržalo i odgovor - u tom povijesnom trenutku, u paklu rata, Pavelić nije imao pametnija posla nego baš doći u Sarajevo i nagraditi mog djeda Aziza zato jer je djed odigrao povijesnu ulogu za ideju „velike Hrvatske“. Koliko je on sam bio svijestan toga da je bio iskorišten, pa i zloupotrebljen, kao čimbenik, kao poluga hrvatanja, to ne znam.

Kroz povijest su Srbi „srbijanili“ ognjem i mačem, da parafraziram Sjenkijeviča. Hrvati su, po drugoj strani, „hrvatali“ na profinjeniji, ali jednako perfidan način. Za razliku od genocida 1992-1995, kad su Hrvati fizički počinili zločin genocida nad Bošnjacima muslimanske vjere, to prijašnje hrvatanje je bilo predočivano kao bratsko dijeljenje prostora u vremenu i u suradnji i življenju gdje se baš nije tjeralo muslimane prihvatiti kršćanstvo, već im se je ne samo dozvoljavala nego i ohrabrivala vjera i nači života dokle god oni prihvate tu višu ideju „zajedničke domovine Hrvatske“.

Genocid, ali u rukavicama. Hrvatanje.

Djed je dobio životnu nagradu jer je pridobio nebrojene intelektualce, Bošnjake muslimanske vjere, na stranu Velike Hrvatske Domovine, a pogotovo zbog toga jer je uspio ući u Sandžak, u srce Bosne i Bošnjaka muslimana, i tamo regrutirati mislioce i stvaraoce za ideju veliko-hrvatstva. Ime Behaudina Selmanovića se je u obitelji često spominjalo, i naglašavalo njegovo sandžačko porijeklo - to mi se je duboko urezalo u pamet i sjećanje. Behaudin je, za svoj prijemni rad na univerzitetu, naslikao portret djeda Aziza, ali to nije bio samo jedan trenutak u njihovim životima.

Hrvatska stranka prava, HSP, je pohrvatala mnogo ljudi u sjevernoj i srednjoj Bosni ali nije imala šanse ući u Sandžak, u srce Bosne. Međutim, dok je mladi, zanešeni, Bošnjak muslimanske vjere iz Sandžaka uslikavao starog kršćana, dotle ga je ovaj regrutirao za ideju velikohrvatstva po receptu HSP. Behaudin je doveo i druge Sandžaklije u HSP i to je, po mojoj analizi, bio jedan od glavnih razloga zašto Poglavnik NDH nije imao pametnija posla nego putovati u Sarajevo, u ratu, i nagraditi mog djeda.

Meni su ljudi prilazili, u nekoliko navrata, da me vrbuju za te neke „nove ili čiste“ HSP, pa i da mi prijete što se izražavam pro-bosanski i anti-hrvatski.

Što se toga tiče, treba imati na umu slijedeće:

Negdje 1992-1995. (na želim precizirati) bio sam, u uredu Kongresa Sjedinjenih Država, upitan nekoliko direktnih pitanja u vezi Bosne, i to od strane dvaju kongresmena, od kojih je jedan bio čelnik Komiteta za vanjske odnose.

Jedno od pitanja je bilo: “Koja je osoba danas u stanju sačuvati cjelovitost Bosne“. To pitanje mi je dalo do znanja da Predsjednik Izetbegović, kao i vlada Republike Bosne i Hercegovine, gubi podršku zbog uspješnog lobiranja da „vladom dominiraju muslimani“.

Moj je odgovor bio: “Predsjednik (Alija Izetbegović)“. Tu je bilo gunđanja i palo je slijedeće pitanje: “Što mislite o Paragi?“ To pitanje mi je dalo do znanja da je HSP-HOS lobi bio u Kongresu i da su se debatirale druge verzije vlade Bosne.

Ja sam u odgovoru na to pitanje samo zakolutao očima, negativno odklimao glavom i desnom rukom pomeo površinu stola s jedne strane na drugu. To je bio kraj podrške Kongresa Sjedinjenih Država ideji nastavljanja hrvatanja Bosne od strane HSP.

Na slici: Muhamed Hadžibašičaušević, Behaudin Selmanović, Ivan Milićević, Ćazim Tulić, Sarajevo 1938. Behaudin Selmanović je bio sveučilištni slikar. Rodio se godine 1915., u Pljevljima, Sandžak (CG), a umro je u Sarajevu godine 1972. Učilištovao se u Beranama, Pljevljima i Sarajevu. Godine 1937. se upisao na Umjetničko visoko učilište u Zagrebu gdje je 1943. diplomirao u razredu od profesora Marina Tartaglie. Zapažen je po izradi slika osoba iz javnog života s određenom vladosborno-narodnostnom namjerom, poput Ante Starčevića (Dar Matici hrvatskoj), Ivana Milićevića (dar sarajevskom Napredku), Vladka Mačeka i Safvet-bega Bašagića (dar sarajevskoj Narodnoj uzdanici). Selmanović je bio jako razočaran nakon što je uzpostavljena Banovina Hrvatska bez velikog diela Bosne, pak je poznato njegovo pismo iz 9. srpnja 1939.: ,,Da je Herceg-Bosna imala Bašagića, Lukasa, Pavelića, Milićevića, Lovrenčevića (...) ne bi ona danas jadikovala. (...) On [Vladko Maček] više vodi računa o jednom narodnom zastupniku nego li uopće o nama muslimanima. Ali dobiće kriv rezultat. (...) Ali kako mi izgleda, da se kolo sreće okreće u korist nas pravaša''.U Zagrebu je pripadao skupini muslimanskihsveučilištaraca, hrvatskih domoljuba smještenih u domu od Narodne uzdanice. Umro je godine 1972. u Sarajevu. /Životopis objavljen u svjetlopis/