Harun YAHYA: Jedan od razloga za ovu suradnju PYD-a i sirijskog režima je to što su oba marksističko-lenjinističke orijentacije i ciljeva, a to je i razlog za neprijateljstvo prema Turskoj. I sirijski režim i PYD Tursku smatraju egzistencijalnom prijetnjom, radi čega direktno podržavaju jedni druge i PKK unutar Turske. Zato usmjeravanje sve pažnje Turske na eliminaciju Assada, dok potpuno zanemaruje aktivnosti PYD-a u toj regiji, predstavlja opasnost po njenu cjelovitost i jedinstvo. Ono što Turska treba učiniti jeste objasniti Evropi i SAD-u da PYD predstavlja terorističku frakciju PKK, a ne oslobodilački pokret, te da potom zaustavi dotok novca i naoružanja za tu organizaciju. Sve dok ne uspije to napraviti, veze Turske sa arapskim svijetom biće ometane od strane PKK na jugu i rizik od raspada države će se povećavati.

PYD je PKK u Siriji, a ne predstavnik sirijskih Kurda. Naoružani militanti PYD-a također čine YPG.
Baneri PKK/KCK, Abdullaha Öcalana i PYD zajedno se viore na tornjevima sagrađenim na groblju u Kobaniju.
Bliži uvid u statut PYD stranke jasno ukazuje da je usaglašen sa KCK sporazumom i statutom PKK. Drugim riječima, propisi stranke PYD su identični strategiji KCK sporazuma za uspostavljanje zapadnog krila takozvanog komunističkog Kurdistana na teritoriji Sirije.
PYD ima jednog lidera, a to je Abdullah Öcalan. Vjerovanje u Öcalanovo vodstvo je najvažniji uvjet za ulazak u partiju. Partija ne teži slobodi i blagostanju Kurda u Siriji, nego izgradnji demokratskog konfederalizma, kao što i stoji u KCK sporazumu, i uspostavljanju nezavisnog komunističkog Kurdistana. Još jedan od ciljeva u partijskim propisima jeste ostvarivanje slobode za Abdullaha Öcalana.

U propisima PYD-a:
Prema odjeljku 2, nazvanom ‘Šta je organizacija?’, Abdullah Öcalan je lider PYD-a, KCK-a, naroda Kurdistana, Kongra-Gel-a i kurdske zajednice u Rojavi (sjeverna Sirija).
Paragraf 3 odjeljka C, nazvanog ‘Članovi organizacije,’ kaže da 'Članovi partije moraju biti odani Abdullahu Öcalanu, moraju težiti ka njegovu oslobađanju i osnivanju demokratsko-konfederativnog sistema u Kurdistanu.’
Još se mnogo primjera može navesti.
Kada je Arapsko proljeće doseglo Siriju, Assad, koji je bio u sukobu sa opozicijom u svim regijama države do 2011. godine, počeo je gubiti teritorije u korist opozicionara, a posebno na sjeveru. Assad je pokušao sklopiti sporazum sa PKK/KCK-om, kako bi smanjio utjecaj na Slobodnu Sirijsku Armiju na sjeveru države i kako bi spriječio Kurde na sjeveroistoku da se pridruže opoziciji. Na osnovu ovog sporazuma Asaad je podržao PYD, dio PKK/KCK terorističke organizacije u Siriji. (Pismo na ovu temu koje je Öcalan poslao Assadu 2012. godine putem svog advokata pojavljuje se u registru Istanbulskog Visokog krivičnog suda pod brojem 16. )

S obzirom da je treitorij na sjeveru Sirije koji nastanjuju Kurdi u interesnoj zoni PKK/KCK-a, ovaj sporazum s Asaadom je bio od životne važnosti za sposobnost ove grupe da se organizuje na tim prostorima.

Zaista, komunistički Kurdistan koji priželjkuju PKK/KCK obuhvata sjever Sirije (Rojava), jugoistok i istok Turske (Bakur), te sjever Iraka (Bašur) i jugozapad Irana (Rojhilat). Kako bi ostvarila ovaj cilj PKK/KCK se organizovala pod nazivima PÇDK (Partiya Çaresera Demokrati Kurdistan - Kurdistanska Demokratska Partija Riješenja) u Iraku, PYD (Partiya Yekitiya Kürdistan - Kurdistanska Demokratska Partija) u Siriji i PJAK (Partiya Jiyane Azade Kürdistan - Kurdistanaka Partija Slobodnog Života) u Iranu.

Prema strategiji PKK/KCK-a, primarni cilj je autonomija relevantnih dijelova u četiri gore navedene države. Da bi ostvarili ovu takozvanu autonomiju, PKK/KCK koristi koncept "demokratizacije." Te regije koje uspostave autonomiju će u narednoj fazi pokušati uvesti federalni sistem koji će imati svoje vlade. Stvarni cilj je iskombinirati ove četiri frakcije u cjelinu jednom kada se uspostave federacije. PKK/KCK ovo sprovodi vrlo sistematično, te vjerno se držeći svog plana sprovodi aktivnosti u ove četiri države.

Nemiri su pogodovali rastu PKK u Siriji, ali "Proces rješenja" koji je usvojila Turska je također imao indirektan utjecaj.
U svjetlu KCK sporazuma, primarni cilj ovdje je uspostavljanje autonomne administracije u granicama Sirije. Sprovodeći sistematsku studiju javnog mijenja, regiji je dato ime Rojava, iako kao takvo nikada i nigdje nije postojalo ranije i kao da je dio takozvanog Kurdistana. Onda se ovo ime počelo koristiti za regiju.

Kao rezultat Assadova sporazuma sa PKK/KCK protiv Slobodne Sirijske Armije, organizacija je ubrzano rasla u sjevernoj regiji države i povećala broj militanata. Kako je organizacija jačala uspostavljana su i regionalna administrativna tijela. Ne samo da je Assad omogućio PYD, sirijski ogranak PKK-a, nego im je dao i finansijsku potporu i opozvao nalog za hapšenje Saliha Muslima, jednog od njihovih istaknutih lidera. Štaviše, Assad je oslobodio militante PYD-a koji su služili kazne u sirijskim zatvorima.

Nadalje, prema sporazumu sklopljenom sa PKK/KCK, Assad je dozvolio da PYD otvori kampove za regrutiranje i naoružavanje militanata u Idlibu, Kobaniju i Kamišliju.

Od 2013. godine, uz pomoć PYD-a, PKK je pojačala svoje aktivnosti za autonomiju i utemeljila se oko Kamišlija, koji se sastoji od tri kantona (Afrin, Kobani i Jazeera) u sjevernoj Siriji.
Assad je dozvolio PKK militantima lagan ulazak u Siriju iz Iraka. Kao rezultat toga, u prvoj polovini 2012. oko 800 terorista, članova PKK/KCK, ušlo je u Siriju iz Iraka sa svim svojim oružjem bez ikakvih prepreka.

Organizacija PKK/PYD – koja je pojačano rasla u Siriji – naoružavala je mlade sirijske Kurde starosti 14-20 godina i prisiljavala ih da učestvuju u njenim aktivnostima. Pri tome, PKK je dovodila mlade ljude iz Turske koje je ili prisilila ili obmanula da odu u sirijske planine kako bi se pridružili redovima PYD, te ih je većina poginulo boreći se protiv ISIL-a.

PYD, koja tvrdi da misli na budućnost kurdskog naroda, nikada se nije borila ili učinila išta protiv Assadovih snaga koje progone našu kurdsku braću. Naprtiv, namjerno su spriječavali našu kurdsku braću da se ujedine protiv Assadovog režima i opstruirali jačanje opozicije Assadu u onim dijelovima na sjeveru zemlje koje nastanjuju Kurdi. Kao rezultat toga, opozicija nikada nije bila u mogućnosti da uspostavi punu kontrolu nad sjeverom države.

Jedan od razloga za ovu suradnju PYD-a i sirijskog režima je to što su oba marksističko-lenjinističke orijentacije i ciljeva, a to je i razlog za neprijateljstvo prema Turskoj. I sirijski režim i PYD Tursku smatraju egzistencijalnom prijetnjom, radi čega direktno podržavaju jedni druge i PKK unutar Turske. Zato usmjeravanje sve pažnje Turske na eliminaciju Assada, dok potpuno zanemaruje aktivnosti PYD-a u toj regiji, predstavlja opasnost po njenu cjelovitost i jedinstvo.

Ono što Turska treba učiniti jeste objasniti Evropi i SAD-u da PYD predstavlja terorističku frakciju PKK, a ne oslobodilački pokret, te da potom zaustavi dotok novca i naoružanja za tu organizaciju. Sve dok ne uspije to napraviti, veze Turske sa arapskim svijetom biće ometane od strane PKK na jugu i rizik od raspada države će se povećavati.