Kriva nagrada u krivim rukama MILJENKO I NJEGOŠ
Autor: Šemso Agović Objavljeno: 30. Sep 2015. 17:09:26
Nezajažljiva žudnja za slavom, za afirmacijom, za popularnošću, može čovjeka sunovratiti u duhovnom smislu, ukaljati mu obraz i dostojanstvo, poniziti ga pred kritičnom javnošću. Upravo se to dogodilo Jergoviću preuzimanjem nagrade sa imenom zloglasnog pjevača. Jergović nije mutav ni polupismen; zna on ama baš sve o Njegošu. Zato, da bi ubijedio sebe i druge kako je sve korektno, Jergović pribjegava suptilnim metodama hipokrizije: Njegoša posmatra iz samo svoje perspektive: ne zanima ga sadržaj, poruka i mit Njegoševog djela, već samo jezik! Zaslijepljen slavom arhaičnog pjesnika, on apstrahira tamnu stranu te kontroverzne ličnosti, koristeći priliku da i sam bude obasjan makar djelićem svjetlosti, koja sija sa oreola njegovog idola. Jezik je sredstvo; sredstvo je i oružje. Ne možemo hvaliti oružje kojim se u opsadi drži grad iako je sjajno i efikasno. Ne možemo tu izbrisati opsadu kao takvu. Jergović zna da je Njegoš svoju poeziju shvatao isključivo kao obavezu prema svojim čitaocima, da bi je ovi po potrebi u praksi primjenjivali. Uputstvo za način razmišljanja. Uprkos tome, u izjavi za javnost prilikom primanja nagrade on kaže: »Loša književnost počinje onog trenutka kada pisac počinje da razmišlja o svojim obavezama prema čitaocima.« Jergović zna, da poezija – ona prava – ima univerzalno poslanstvo prema čovjeku kao jedinstvenom biću, oslobođena svih zlih namjera i nakana, svih okova i uticaja svih kolektiviteta. Inače nije poezija; nikako ona prava. Isto važi i za prozu. I svu ostalu umjetnost. Njena uloga je božanska – nadahnuti svakog pojedinca humanošću i visokim idealima i omogućiti mu duhovni rast do nivoa čovjeka kao civiliziranog bića. Jergović zna da književnost ne smije biti kontaminirana mržnjom prema bilo kome, podlim nakanama, glorifikacijom zločina prema čovjeku, bahatošću i ohološću, ruganjem kao takvom, manjkom senzibiliteta do drugačijeg, huškanjem na zločin. U protivnom – nije književnost, nije poezija, nije umjetnost. A zna i to, da je prethodno rečeno upravo opis Gorskog vijenca. Jergović zna da je poezija ranjiva. Sama sebe ne može zaštititi od zloupotrebe. Ona nije u stanju prosijati se i tako se osloboditi balasta nagomilanog lošim namjerama i nerasvijetljenošću zlohudih autora.
Ona nema mehanizme kojim bi njene promotore spriječila da u školske programe, pozorišne predstave, filmove i druge oblike promocija uvrste i antipoeziju, spjevove sa neljudskim motivima i podmuklim nakanama. Ona ne može spriječiti žirije da dodjeljuju nagrade za antipoeziju.
Jergović nije veliki književnik, očigledno ni veliki čovjek (Nikolaidis neka se ne nada Njegoševoj nagradi), zato je prisiljen racionalizirati čitav slučaj: on apologetski govori o Njegošu, o Crnoj Gori, o članovima žirija, koji su mu dodijelili nagradu, o veličanstvenom nizu prethodnih laureata (eh, time i sam postaje veličanstven!) . Uplašivši se tereta vlastite hipokrizije, Jergović po principu »klin se klinom izbija« hipokrizijom bezuspješno pokušava spasiti svoju književničku glavu odavno izanđalim frazama na ovu temu: »On je taj pjesnik nad ovim jezikom, kao što je Dante nad talijanskim, Gete nad njemačkim ili Šekspir nad engleskim. Pritom, ne govorim o Njegoševom mitu, nego govorim o jeziku i o poeziji«. Jergović, onako kolokvijalno, upoređuje Njegoša sa Danteom, Geteom, Šekspirom. Ali bez argumenata. A mogao ih je dati. U stvari, morao bi ih. Posebno u vezi sa Šekspirom. Jergović zna da se Njegoš kao i Šekspir bavio i ljubavnom poezijom. Po ugledu na engleskog pisca, njegovog Romea i Juliju, i sam se latio obrade zabranjene i nesrećne ljubavi, koju zaljubljenici plaćaju sopstvenim životima. Jezik je u oba slučaja izvrstan, tu je Miljenko u pravu, ali sadržina je dijametralno suprotna (a ona Jergovića ne zanima). Jergović zna, da za razliku od Šekspira, Njegoš u Gorskom vijencu glorificira kukavički zločin, jer je pouzdano sredstvo za izvršenje genocida. Ali i za ubistvo dvoje nevinih ljudi, Ruže Kasanove i Muje Alića. Jasan primjer neljudskog činjenja, koje se prikazuje kao junaštvo, vidljiv je iz sljedećeg segmenta tog famoznog spjeva: zavoljeli su se Ruža Kasanova i Mujo Alić. Ta ljubav je bila »zabranjena« i po Njegošu je trebalo aktere »junački« ubiti: TOMAŠ MARTINOVIĆ Evo ima više no godina Otka' nešto među sobom glave; Ali ko bi moga pomisliti Da će uzet Srpkinja Turčina? Ruža i Mujo se odluče pobjeći, ali onda stupa na vidjelo „junaštvo“ njegoševsko: TOMAŠ MARTINOVIĆ Ema kad čuh e ode u Turke, Već kud kamo ne bi razmicanja, No za njima u potoč pođosmo; Na Simunji stigosmo svatove Te ubismo obadva Alića, A kroz Turke nesrećnu nevjestu. Pokušajmo odbaciti sadržaj navedenih stihova i divimo se jeziku. Možda Jergović to može; ja ne mogu. Vratimo se na početak ove priče, na ukaljani obraz. Njegoš u Gorskom vijencu kaže: »Strah životu kalja obraz često« (769) Bez obzira što bi umjesto »životu« bilo jasnije reći »čovjeku«, misao je korjenita. Za Jergovića recimo da nije bio strah u pitanju; častihlepnost ga okalja. |