MAJKO
Autor: Ismet Suljić
Objavljeno: 13. Sep 2015. 20:09:45
 Noćas, dok muk sobe remete gromovi i ozare munje, sam sam. Osjećam strah, on me u djetinjstvo vrati, i poželjeh opet da si tu kraj mene, da mi tepaš glasom baršunstim, tihim, sigurnosti punim, koji uspavljuje, mišljah tada, samo od Boga stvorenim da tepa i tješi, uspavanke poji. Žmurim, a vidim te jasno, dok gromova jeka i oštri brid munje smjenjuju se, prijete, nastavljajuć' svoje orgijanje ludo. Tvoje lice vidim, izborano, svehlo, a toliko drago, milo i prekrasno. Šamija „Sarajka“ na tvojoj je glavi, a na tebi one haljine svilene, dimije i bluza dugačkih rukava. Zelene su boje, sjećam ih se dobro, onomad ih babo, Bog mu rahmet dao, donio sa Ćabe. S tespihom u ruci nepomično stojiš, baš poput statue, i, možda, tek neki pažljivi posmatrač primjetiti može da mičeš usnama, pogleda uprtog u znanu ti tačku ravno ispred sebe, moliš: „Gospodaru mili, sačuvaj mi djecu i dunjaluk cijeli, molim Ti se, Bože, ustavi gromove i pogasi munje, djeca mi se plaše.“ Naćas, Vidim sebe kao petogodišnjaka, do nogu ti ležim na dušeku mehkom, vireć' samo ispod svilenog jorgana, vidim, ašićare crvene je boje. Dobrano uplašen nakon treska groma negdje u blizini, pretvaram se kao da još uvijek spavam, a gledam te kradom. Vidim, načas, usred kratkog bljeska munje ja konture tvoje, šapućeš Bismillu, prilaziš hamamu, i abdest uzimaš iz ibrika starog. Ne mičuć' se pratim kako tvoja sjenka pleše po duvaru. Tiho, ko košuta, lagahnim korakom hodaš ko po staklu, da pod od dasaka, usljed hoda tvoga, izdajnički ne bi zaškripao, možda, probudivši tebi najmilija bića u liku evlada. Pominjući Boga, uzimaš serdžadu, okrećeš se Kubli i pred Njega staješ, klanjajuć' nafilu, dok gromovi ljuti i siktave munje još orgije čine, a vjetar fijuče, povijajuć' grane oraha staroga koje tužno cvile, krupne kapi kiše dobuju po staklu malehnog pendžera. I nestade svega. Ne vidim te više i ne čujem buku, san me prigrlio. Autor: Ismet Suljić |