REFERENDUM (Ilustracija: Šukrija Meholjić)

Mr. Ahmed ZUBAČA: Možda su Bošnjaci u svojoj apelaciji trebali navesti da Dodikov referendum šteti vitalnim nacionalnim interesima srpskog naroda. Možda bi tako zainteresirali famozni sud da odluku o referendumu sagleda u stvarnom svjetlu.

Ustavni sud u manjem BH entitetu odlučio je da Dodikov referendum nije na štetu vitalnog nacionalnog interesa Bošnjaka. Niko nije ni očekivao drugačiju odluku jer sudije tog suda nikada nisu istinski razmatrale stvarne efekte bilo koje Dodikove odluke na nacionalni interes Bošnjaka. Možda su Bošnjaci u svojoj apelaciji trebali navesti da Dodikov referendum šteti vitalnim nacionalnim interesima srpskog naroda. Možda bi tako zainteresirali famozni sud da odluku o referendumu sagleda u stvarnom svjetlu.

Šta bi sud vidio kad bi gledao? Odmah, na prvu, vidio bi da pitanje ne zadovoljava standarde ni anketnog a pogotovu ne referendumskog pitanja. U prvom dijelu Dodikova skupština pita: „Da li podržavate neustavno i neovlašćeno nametanje zakona od visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH....“. Pozitvan odgovor na ovaj dio pitanja ne samo da je besmislen nego je i inkriminirajući, jer podržavanje bilo čijeg neustavanog i neovlaštenog rada moralo bi za sobom povlačiti adekvatne sankcije. Dakle, negativan odgovor je jedini mogući odgovor na ovaj dio pitanja i kao takav je u stvari podrazumijevajuća konstatacija koja ne odlučuje ni o čemu, ne otklanja nikakvu dilemu jer dilema uopće i ne postoji. Ovakvim pitanjem Dodik želi da proizvede dojam da je sve značajno što radi visoki predstavnik neustavno. Međutim, ovakav stav ne podržava ni jedan ozbiljan politički faktor pa čak ni ruski ambasador u Bosni i Hercegovini. Drugi dio pitanja „...posebno nametnute zakone o Sudu i Tužilaštvu BiH i primjenu njihovih odluka na prostoru Republike Srpske“ je poseban nonsens jer zakoni o Sudu i Tužilaštvu BiH koje je nametnuo visoki predstavnik i nisu na snazi. Zakone koji su na snazi donijela je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, između ostalih, i glasovima Dodikovog SNSD-a. Potpuno je besmisleno izjašnjavanje o podršci zakonima koji nisu na snazi.

Jasno bi bilo vajnim sudijama da Dodikov cilj nije da refendumom odlučuje o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine jer i on zna da bi to bilo neustavno i neovlašteno djelovanje koje za sobom povlači sankcije. Dodik i njegovi sljedbenici znaju da im je odzvonilo i da moraju ići. I ne bi oni imali ništa protiv da odu, kad bi samo mogli otići. Međutim, znaju da će kada odu morati objasniti kako su viešestruko uvećali svoju imovinu u vrijeme dok je običan Srbin gledao kako njegova propada. Zato moraju ostati na vlasti, jer tad ih niko ne smije pitati. A to mogu još jedino ako uspiju rasplamsati velikosrpski san. I to je stvarna svrha referenduma.

Niti je njima prvi put niti su oni prvi koji se koriste ovim receptom. Svjedočili smo kako su Srbijanski rukovodioci, umjesto reformi koje bi zaustavile ekonomsko propadanje bivše Jugoslavije izabrali borbu za vlastite pozicije. Znali su da su ekonomske reforme bile moguće samo u novom političkom ambijentu, a on je podrazumijevao promjenu režima i njihov odlazak s vlasti. Zato su kroz memorandum SANU opili Srbe iluzijom o velikoj Srbiji, a onda ih odveli u materijalni i moralni sunovrat. Milošević je 1989. godine ukinuo autonomni staus Kosova i Vojvodine a 1999 i vojno okupirao Kosovo, a danas Srbija sa nezavisnom državom Kosovo potpisije sporazum o statusu srpske manjine na Kosovu i bori se da zadrži Vojvodinu u svom sastavu. Zatim je 1991. godine odbio prijedlog Alije Izetbegovića i Kire Gligorova o asimetričnom uređenju Jugoslavije, a onda je gledao kako Makedonija i Bosna i Hercegovina nakon Slovenije i Hrvatske postaju nezavisne države. Istina, izvršio je agresiju na Bosnu i Hercegovinu i svojom logistikom i paravojnim formacijama aktivno učestvovao u genocidu nad Bošnjacima, ali je na kraju kao gubitnik ipak bio prinuđen da potpiše mirovni sporazum i prizna Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu. Samo mjesec dana prije „Oluje“ odbio je sporazum koji je Srbima u Hrvatskoj osiguravao bolji status nego što ga sada ima srpska manjinu na Kosovu, a onda gledao njihovo potpuno iseljenje. Uvijek je motiv bio isti. Ostati na vlasti bez obzira koliko će to koštati Srbe. Njegov mentor, Dobrica Ćosić, pokušao je ublažiti potpuni debakl srpske politike lažima kako je prvi put u istoriji formirana srpska država s druge strane Drine. A u stvari je ovakvom izjavom samo potvrdio historijsku činjenicu da s ove strane Drine nikad nije postojala srpska država. Ovdje je, kao što je uvijek i bila, država Bosna i Hercegovina a što nedvojbeno potvrđuje i njen ustav koji kaže: „Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada Bosna i Hercegovina, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država...“



Isto čini i Dodik. Od 2006. godine, uprkos činjenici da sve ozbiljne geopolitičke analize pokazuju da je stabilna i funkcionalna Bosna i Hercegovina jedini okvir za prosperitet njenih naroda i građana ali i nužan preduslov za stabilnost cijelog regiona, on uporno proizvodi unutrašnje političke krize koje zaustavljaju ekonomski razvoj i svakodnevno slabe i onako nizak životni standard običnih ljudi u Bosni i Hercegovini. Izbore 2010. godine dobio je pričom o referendumu o nezavisnosti Republike Srpske, da bi 2011. donio odluku o referendumu o Sudu i Tužilaštvu BiH koju na kraju nije proveo. Tresla se gora rodio se miš. U međuvremenu je potpuno dokusurio novac od prodaje telekoma, rafinerije i drugih javnih dobara. Proizveo je niz afera kao što su, autoput, Boska, Bobar banka i drugi, koje čekaju sudski epilog koji, po svemu sudeći, neće zaobići ni njega lično. Poslije izbora 2014. većinu je osigurao kupovinom poslanika ali svjestan da mu to nije sigurna zaštita, jer poslanici „prevrtaneri“ kako su doletjeli tako mogu i odletjeti, ponovo je pokrenuo priču o referendumu o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Zna da je sada došao do zida i da će, ne održi li referendum, otići sa scene kao nedovršena politička karikatura. Ali, također zna da jedan entitet ne može odlučivati o pitanjima iz nadležnosti države Bosne i Hercegovine. Zbog toga je formulisao potpuno besmisleno referendumsko pitanje. Da može održati referendum a da ga njegov rezultat ne obavezuje ni na šta.

Šta će dobiti ovakvim refendumom? Dobit će zvaničan bojkot od Bošnjaka i gubitak autoriteta institucija manjeg BH entiteta. Ali Dodiku nije stalo ni do entiteta. On grčevito tražiti način da ga Srbi ostave na vlasti. Računa da to može postići ako ponovo uspije raspiriti velikosrpske iluzije. Ako ne uspije morat će Srbima polagati račune za njihov težak život. Za to mu je potrebno održavanje referenduma bez obzira koliko besmislen bio. Svjestan je da će ovakva politika izazvati daljnje siromašenje i nesigurnost svih građana Bosne i Hercegovine, a u krajnjem slučaju i sukob koji će se odvijati na teritoriji RS. Svjestan je, ali od straha od vlastite odgovornosti ne može da se zaustavi kao što se nije mogao zaustaviti ni Milošević.

Da su vajne sudije htjele da gledaju vidjeli bi da Dodikov referendum šteti vitalnim nacionalnim interesima svih naroda u Bosni i Hercegovini, a posebno Srbima. Pomogli bi sudije, tako, Srbima u Bosni i Hercegovini da zaustave Dodika kao što su Srbi u Srbiji zaustavili Milioševića. Ali, možda se i oni boje poziva za polaganja računa.