Harun YAHYA: Ipak, ne može da se ne postavi pitanje da li su Turska, Jordan ili Liban, države koje su primile preko 4 miliona izbjeglica, insistirale da izbjeglice budu ravnomjerno raspoređene između država Bliskog Istoka? Naravno da nisu. Osobe koje traže sklonište iza granica ovih zemalja su očajnici koji u golgoti rata žele jedino da sačuvaju živote. Ove tri države smatraju kako imaju dužnost njihovog zbrinjavanja; vjersku dužnost u cilju sticanja Allahove milosti. Suprotno onome što neki Evropljani misle, građani ovih zemalja vide ovo kao priliku za sopstveni napredak i poboljšanje samih sebe.

Ono što želimo vidjeti u Evropi nisu zemlje razorene siromaštvom, nego države koje će unutar Evrope rasti i razvijati se zajedno. Ne smijemo zaboraviti da je upravo ovo instinski cilj Evropske unije.

Gomile tijela u prikolicama kamiona možda predstavljaju jedan od najgorih znakova na šta se srozalo čovječanstvo. Prošle sedmice šokirale su nas vijesti o gušenju 72 migranta u kamionu. Niko ne zna kako su oni koji su naguravali ljude u prenatrpane kamione ili brodove mogli normalno nastaviti sa svojim životima. Da li su ovi nesretni ljudi zbilja bili toliko bezvrijedni u očima onih kojima je samo zarada bila pred očima?

U Mađarskoj su građani održali komemoraciju u znak sjećanja na ove 72 osobe. Glavni cilj okupljanja bio je osigurati da ovaj događaj ne prođe nezapaženo i ujedno skrenuti pažnju na trgovce ljudima. U isto vrijeme javnost je zanijemila pred slikama dječijih tijela koje je more izbacilo na libijske i turske obale poput dječaka Aylana. Ovaj put nije rat bio taj koji je ubio nezaštićene osobe, bili su to trgovci ljudima; i ovaj put sve se zbilja neposredno pred očima Evrope.

Evropa se ovih dana suočava sa najvećom migrantskom krizom od Drugog svjetskog rata te, nažalost, pada na testu. Prošle godine, Evropa se našla na novinskim naslovnicama kada je odlučeno da se prestane pomagati izbjeglicama koje su se na pučini borile za goli opstanak. Međutim, sada je problem izbjeglica postao prevelik da bi ovakva bezobzirna odluka ponovo bila donesena. Prošli mjesec, kako se i sami čitaoci možda sjećaju, 28 članica Unije borile su se međusobno u nastojanju da donesu odluku da ne dozvole izbjeglicama ulazak u svoje zemlje. Države EU, među kojima su i one sa najjačim ekonomijama svijeta, zasigurno polaze od stava “što je manje migranata, država će bolje napredovati i štititi svoju granicu”, videći pružanje utočišta velikom broju migranata kao etički i ekonomski teret.

Međutim, povećan broj onih koji traže utočište u Evropi natjerao je države Unije na poduzimanje određenih koraka u ovom pravcu. Osnivanje kampa za izbjeglice na makedonskoj granici kao odgovor na prvobitne nasilne mjere koje su na ovom području poduzimane prema ovim ljudima, te odluka Njemačke da ne deportuje nego da primi sirijske izbjeglice, svakako da su razlog za radost. Međutim, potrebno je istaći kako je Merkelova izdala i upozorenje: “Ukoliko ne uspijemo da ravnomjerno rasporedimo izbjeglice, u tom slučaju će se Šengensko pitanje naći na dnevnom redu za mnoge.” Šengenski sporazum omogućava slobodu kretanja između većine država članica Evropske unije. Ove riječi mogu se uzeti kao sasvim opravdane ukoliko se ima u vidu činjenica da većina migranata i izbjeglica žele da idu upravo u Njemačku. Ipak, ne može da se ne postavi pitanje da li su Turska, Jordan ili Liban, države koje su primile preko 4 miliona izbjeglica, insistirale da izbjeglice budu ravnomjerno raspoređene između država Bliskog Istoka? Naravno da nisu. Osobe koje traže sklonište iza granica ovih zemalja su očajnici koji u golgoti rata žele jedino da sačuvaju živote. Ove tri države smatraju kako imaju dužnost njihovog zbrinjavanja; vjersku dužnost u cilju sticanja Allahove milosti. Suprotno onome što neki Evropljani misle, građani ovih zemalja vide ovo kao priliku za sopstveni napredak i poboljšanje samih sebe.

Meditaran kao masovna gorbnica
Martin Schulz, predsjedavajući Evropskog parlamenta, jedan je od najžešćih kritičara evropske izbjegličke politike. Upravo je Schulz bio taj koji je izjavio: “Neki Evropljani prave kardinalnu grešku dok se Mediteran pretvara u masovnu grobnicu.”



Francuski ministar vanjskih poslova Laurent Fabius opisao je odbijanje nekih evropskih država da prime izbjeglice skandaloznim. Fabius je također kritikovao odluku Mađarske da postavi bodljikavu žicu duž granice u cilju zaustavljanja navale izbjeglica, rekavši da je takva odluka “nespojiva sa vrijednostima Evropske unije”. Ali kakve su to vrijednosti Unije? Da li su one zasnovane na rastu i razvoju ili na humanosti? Ukoliko su načela humanosti zastupljenija u ovim vrijednostima, u tom slučaju Evropa nije niti trebala pokretati ovu polemiku oko izbjeglica, kako ona svakako da predstavlja mrlju na njenom percipiranom ugledu. Naravno, iz ovoga se moraju izuzeti neki evropski političari i većina građana Evrope. Mnogi političari su stali u odbranu izbjeglica, dok mnogi građani evropskih zemalja čine napore da ih zaštite. Iako je u Njemačkoj došlo do incidenata usmjerenih protiv migranata, velika većina građana osudila je ovakve akte, dok su hiljade njih uzele učešća u aktivnostima “dobrodošlice izbjeglicama”.

Naravno, ovdje je potrebno razmotriti i razliku između migranata i izbjeglica, distinkciju koja je također u posljednje vrijeme bila predmetom brojnih debata. Osobe koje bježe od ratova i ugnjetavanja i koje nemaju mogućnosti da se vrate u svoju domovinu smatraju se izbjeglicama. Ove osobe su zaštićene međunarodnim pravom i odredbama konvencije koja datira iz 1951. godine i ne mogu biti prisiljene da se vrate kućama, u zaraćena područja. S druge strane, migranti su osobe koje nisu ugnjetavane u svojim domovinama ali koje odlaze u druge zemlje u potrazi za boljim životom. U periodu velikih prevrata u kojima se nalazimo, potrebno je naravno prema ovim definicijama dati prioritet izbjeglicama u odnosu na migrante. Propisi nekih evropskih zemalja doista i osiguravaju ovakav prioritet. Ali kada se radi o Evropi i poziciji Balkanskih zemlja iz kojih dolazi najveći broj migranata, ovo pitanje se ne može ignorisati i mora biti riješeno.

Prvi korak u rješavanju ovog problema jeste zahtijevati od pojedinih država Balkana da ubrzaju pregovore sa Evropskom unijom i da u skladu s tim usvoje i odgovarajuće mjere. Jer ono što želimo vidjeti u Evropi nisu zemlje razorene siromaštvom, nego države koje će unutar Evrope rasti i razvijati se zajedno. Ne smijemo zaboraviti da je upravo ovo instinski cilj Evropske unije.

Zasigurno postoje oni koji postavljaju pitanje: “Kako je moguće da Evropska unija postigne sve navedeno?” EU ima sredstva da ovo ostvari. Za komparaciju, samo je potrebno pogledati Tursku, državu slabije ekonomske snage od mnogih država Unije, a koja je preuzela na sebe da riješi sve potrebe i probleme izbjeglica koje je primila. Ovakva jedna žrtva bi se zasigurno vratila evropskim zemljama u vidu odgovarajućih moralnih vrijednosti. Sve što je potrebno jeste volja Evrope da poduzme konkretne korake kako bi ovim ljudima napokon i pomogla.