Već jednu kalendarsku godinu živi svoj život knjiga El-Kalema, Izdavačkog centra Rijaseta IZ-a u BiH - "Bošnjaci u Turskoj", između čijih je korica (dizajnirao ih Tarik Jesenković), a štampala Dobra knjiga, na 224 stranice stalo hiljade i hiljade sudbina ljudi o kojima se u Bosni i Hercegovini jako malo zna, a za koje političari, i bh. i turski, sve češće ističu da su najčvršći most između ove dvije zemlje.

Amir Hodžić: Nevjerovatno je koliko u njima živi Bosna. Sada se rađa peta generacija tih Bošnjaka. Prva, druga i treća znaju dobro bosanski, ali mlađi gotovo da i ne znaju. A već samo vidjeti živu osobu iz Bosne, to je za njih bio doživljaj. Mnogi su zaplakali na pomen Bosne, mnogi molili da još ostanemo, jagmili se za to u koju ćemo kuću ući, svi su htjeli da baš kod njih budemo musafiri, otimali su se za to.

Autori knjige su Mirsad Kalajdžić, rukovodilac Ureda za bošnjačku dijasporu u Rijasetu IZ-a i poznati dugogodišnji novinar, trenutno direktor novinske agencije MINA, Amir Hodžić, koji su svoje boravke među Bošnjacima u Turskoj pretočili u izuzetno zanimljivo i značajno štivo, od kojeg se, kada ga počnete čitati, jako teško rastati.

Razgovor s kolegom Hodžićem započeli smo izražavajući divljenje spram iskazane upornosti da se napiše ova knjiga, koja je i više od toga, pravi jedan istraživački poduhvat, iza kojeg bi, u sređenijim društvima, sigurno stajali timovi ljudi.

Jusuf i Mujesira Demir Muzafer Guneš i Behija Čark

• S kakvim emocijama ste Vi ovu knjigu predali čitaocima?
- Još sam pod dojmom susreta s tim ljudima i onog što sam čuo i saznao o njihovim sudbinama, o tome zašto su se njihovi preci iseljavali, šta su sve doživljavali na putovanju od pradomovine, Bosne, ili Sandžaka, Crne Gore, Srbije, Makedonije, do Turske. Nekad su tamo išli brodom, nekad zaprežnim kolima, nekad vozovima, mnogi bi se razbolijevali na tom putu i zauvijek završavali u moru, nerijetko bi se porodice rastavljale i nikada više, ili tek nakon nekoliko decenija, sastavljale, a neki se više nikada ne bi ni čuli. Svaka ispovijest je bila na neki način potresna.

Huseinova teka

• Kada su počela prva iseljavanja Bošnjaka u Tursku?
- Dolaskom Austro-Ugarske, 1878. godine, mnogi Bošnjaci su odmah prodali svoja imanja i krenuli put Turske. Poneki bi nekoliko godina proveli u Makedoniji, jer je zakon bio takav da su samo odatle mogli dobiti vasiku, ulaznu dozvolu. To su prave drame, pravi egzodusi, koji, s obzirom na emocije na koje smo mi naišli, traju i do danas neovisno od toga što su se svi oni srodili s Turskom. Dakle, povlačenjem turske uprave, najprije su iz Bosne krenuli Krajišnici, cijela sela, cijele porodice, pričali su nam da su mjesec dana hodali po šumama, krili se sve dok ne bi prešli granicu. U mnogim mjestima u Turskoj o tim prvim dolascima Bošnjaka postoji vrlo temeljita evidencija. Na primjer, u Adapazaru nam je njihov muhtar (to je kao kod nas sekretar mjesne zajednice, predstavnik vlasti u određenoj mahali ili selu), pokazivao monografiju, gdje je zabilježeno tačno koje godine je koja porodica tamo doselila. No, na mnogim mjestima piše samo Saraj Bosna, kako su tada zvali BiH, tako da je usmena predaja najčešći izvor informacija o dolascima Bošnjaka. U selu Kalafet, Husein Duru, a njegovi su porijeklom iz Cazina, i on je treća generacija Bošnjaka u Turskoj, govori bosanski kako se i danas govori u Krajini. Uza se uvijek ima teku i bilježi sve što sazna o Bošnjacima, kada je ko došao, kako se prezivao i kako danas živi. Husein se ranije prezivao Durić, a ovdje je, eto, Duru. To je čovjek kod koga sam, inače, osjetio najviše ljubavi prema Bosni i Hercegovini od svih onih koje sam tamo sreo. Ljubavi ima kod svih, ali kod njega je ova zaista nešto posebno.

Selo Kayadib

Halva za dušu rahmetlije

Od 2009. svake godine dolazi u Bosnu, učestvuje u Maršu mira, prisustvuje dženazi u Potočarima, posjeti rodbinu u Krajini, oko Cazina, Bosanskog Petrovca i Bihaća i svake godine povede sa sobom još nekoga od onih koji do tada nisu dolazili u Bosnu. Ove je godine, recimo, sa njim pošla sestra Gulbija, koja živi u Istanbulu. Daidža mu Salih Sert (Hasečić je bosansko prezime) je bio jedne godine i brat Rahmija. Ima malu unuku, od sina, tri su godine Zejnebi, i Husein je već uči bosanski.

• Koliko ima Bošnjaka u Turskoj?
- To je teško ustanoviti. Uglavnom se svi izjašnjavaju kao Turci, neki govore o dva miliona, neki o tri, neki četiri, ide se do šest miliona. Tako je na državnom nivou, ali u lokalnoj zajednici sve se zna, ko su Bošnjaci, ko su Čerkezi, ko su Pomaci (to su Bugari u Turskoj), ko su Kurdi... i niko im ne spori da žive onako kako su naučili, da govore svojim jezikom.

• No, kako je, zapravo, nastala ova knjiga?
- Juna 2009. bio sam s jednom grupom iz Sarajeva na godišnjem odmoru u Istanbulu. Na izletu u Bursu naš vodič je predložio da posjetimo i jedno bošnjačko selo u okolini Burse Turan Koy. Susret s tim selom i njegovim ljudima bio je nesvakidašnji. Kada smo stigli na to uzvišenje, 20-ak kilometara udaljeno od Burse, podsjetilo me na prostrane predjele Bosanske krajine, u okolini Cazina. I upravo u prvim kontaktima sa stanovnicima Turan Koya saznajem da su se njihove dede i nane prije 120 godina naselile tamo došavši iz Bosanske krajine. Ovi predjeli su ih podsjećali na njihov rodni kraj, pa su se zato tu i zaustavili.

Za svega oko dva sata boravka u selu dosta toga sam od njih saznao, napravio mnogo snimaka i u Preporodu objavio reportažu pod nazivom "Bošnjaci Turan Koya u Turskoj ne zaboravljaju Bosnu". Mnogima se tekst dopao, pa i tadašnjem reisu-l-ulemi dr. Mustafi Ceriću. Rekao mi je: "A zašto ti ne bi uradio jedan projekat o Bošnjacima u Turskoj?" Pa, odavno imam prijedlog takvog projekta u pisanoj formi, odgovorio sam i pokazao mu ga. On ga je podržao i rekao da ga treba da realizujem s Mirsadom Kalajdžićem, šefom Ureda za bošnjačku dijasporu: "On zna dobro turski jezik i prilike u Turskoj jer je tamo studirao i mislim da ćete to zajedno najbolje uraditi."

Tako je počelo. U međuvremenu je izabran novi reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, koji je takođe podržao ovaj naš projekat i omogućio da ga dovršimo.

Bošnjaci u Araliku

Učenici iz Esesnkoya Halisa Bayraktar

• Koliko puta ste ovim povodom putovali u Tursku?
- Od 2009. do kraja 2013. u prosjeku smo išli dva puta godišnje, po sedam do deset dana. Putovali smo avionom, iznajmljivali automobile, često su nas naši domaćini prevozili iz jednog u drugo mjesto i tako smo obišli sve regije u kojima žive Bošnjaci. Često su to bila naporna, iscrpljujuća putovanja, ali želja da upoznamo što više tog svijeta nadmašivala je zamor. Spavali smo u hotelima, u vakufskim musafirhanama, u dernecima i u porodičnim domovima.

Povratak starih prezimena
Obišli smo sva veća područja, sela i gradove gdje žive bošnjačke porodice, od oblasti Kirklaleri na sjeveru do Adane na krajnjem jugu Turske. Bili smo u Ankari i njenoj okolini, Kajseriju, Nidi, Sivasu, Adapazaru, Duzdži, Karamurselu, Istanbulu… I, bez obzira na to gdje smo tamo boravili, ono što nas se posebno dojmilo jeste ljubav koju ti Bošnjaci nose u sebi prema rodnim krajevima svojih predaka, potom jezik koji čuvaju, a to je onaj kakvim se u Bosni i Hercegovini i Sandžaku govorilo od prije više od stotinu godina, zatim to s kakvom pažnjom oni njeguju stare običaje i stara prezimena.

• Svi su oni u Turskoj dobili nova prezimena?
- Upravo tako, svi stanovnici Turske koji vode porijeklo iz BiH, Sandžaka, Crne Gore, Makedonije i sa drugih područja s Balkana prilikom dolaska u tu zemlju morali su promijeniti prezimena i izabrati tursko sa spiska koji im je ponuđen. I pored toga, svi, najveći broj njih, s koljena na koljeno prenose jedni drugima ranija prezimena, koja se u posljednje vrijeme sve češće i ističu, recimo, na društvenim mrežama. Zanimljiv je primjer Munira Agovića, koji živi u Istanbulu i koji je čak na ulaznim vratima svoje zgrade napisao: Munir Agović. Čuli smo i anegdotu vezanu za Ibrahima Harbaša iz sela Unludže u okolini Adane. Kada su ga popisivači pitali koje prezime da uzme, on je, žureći negdje, rekao: Ma, piši, surgit (piši, žurim), i tako njegova familija danas nosi prezime Surgit.

Zelena džamija u Ćuprijskoj mahali

Jedino porodice koje su u ranijem prezimenu imale sličnost s turskim korijenom, kao npr. Bajraktarević mogle su zadržati to prezime, donekle modifikovano, Bajraktarly. Tako su prezime dobili i dvojica braće iz Sarajeva koji su 30-ih godina prošlog stoljeća odselili, Vejsil u Istanbul, a Džemal u Ankaru. U Sarajevu su se prezivali Bajraktarević, a u Turskoj nose prezimena Bajraktarly. Susreli smo se s Džemalovim kćerkama: Engin u Ankari, Ajnur u Istanbulu, a sa Hajten, koja živi u Bodrumu, nismo. Pamtim posebno susret s Engin, koja je bila izvan sebe od sreće, jer je godinama tragala za rodbinom u Bosni. Inače su i ona i suprug joj profesori univerziteta, žive u elitnom naselju. Godinu nakon našeg razgovora su došli u BiH i prvi put se sreli s bliskom rodbinom, s amidžičnama. Jedna od njih, Suada, živi na Grbavici. Jer, trojica braće Bajraktarevića su ovdje ostala, a dvojica su odselili u Tursku.

• Pomenuli ste da je u Adapazaru dokumentacija o Bošnjacima vrlo sređena, a kako je u ostalim sredinama?
- U svim opštinama u koje su Bošnjaci dolazili zabilježena su njihova imena, pa se i preko tih podataka mogu pratiti kuda su se kretali, šta su radili, kako su napredovali u službi. Neki su postajali i načelnici, a najviše položaje su imali u vojsci i u policiji. Posebno ih je cijenio Ataturk, jer bili su vrlo odani, dobri borci, imao je povjerenje u njih i mnogima od njih je i on pomogao. Susreli smo jednu advokaticu, Bičer, čijoj nani je Ataturk osigurao bolji smještaj čim je saznao ko je ona i njena djeca. Bošnjaka ima i u parlamentu, sve više na univerzitetima. Najpoznatiji je Husein Kansu, porijeklom iz Kolašina, u dva mandata je bio delegat u Skupštini Turske, u Ankari. Kako i ovdje ne spomenuti Kemala Bajsaka, počasnog konzula u Izmiru, rodom iz Trebinja, koji održava odlične kontakte sa svom rodbinom u Trebinju, Sarajevu, Zenici. Sakuplja sva njihova imena. On je i dugogodišnji predsjednik Federacije 16 derneka, udruženja koja okupljaju Bošnjake. Derneci su se počeli formirati nakon agresije na BiH kada se posebno probudila svijest kod tih Bošnjaka o svom porijeklu. No, derneci su uglavnom vezani za gradove. U njima se sastaju, održavaju razne manifestacije, humanitarne akcije, kurseve bosanskog, odatle idu na izlete.

Autori knjige u Inegolu

• Knjiga je puna njihovih emocija koje ponesu od prvog trenutka?
- Nevjerovatno je koliko u njima živi Bosna. Sada se rađa peta generacija tih Bošnjaka. Prva, druga i treća znaju dobro bosanski, ali mlađi gotovo da i ne znaju. A već samo vidjeti živu osobu iz Bosne, to je za njih bio doživljaj. Mnogi su zaplakali na pomen Bosne, mnogi molili da još ostanemo, jagmili se za to u koju ćemo kuću ući, svi su htjeli da baš kod njih budemo musafiri, otimali su se za to. Kada bismo stigli u manja mjesta, u sela, mi bismo otišli u kahvu, mada bi meni bilo logičnije da se one zovu čajdžinice s obzirom na to da se najčešće samo čaj tamo pije. No, u kahve dolaze isključivo muškarci i uvijek bi se ove kahve začas ispunile onima koji su htjeli vidjeti musafire iz Bosne. U najvećem broju tih sredina, mi smo bili prvi ljudi koji su iz Bosne kročili u njihovo selo, u njihov dom, prvi put su neki imali priliku sresti nekoga iz Bosne.

• Iz Vaših reportaža je očito da najviše žene održavaju bosanski jezik živim, kao i običaje, kulturu pradomovine?
- Cijeneći njihovu tradiciju i patrijarhalni odnos, u nekoliko navrata smo kolega Mirsad Kalajdžić i ja poveli supruge sa sobom da bi one mogle ući u ta ženska društva, razgovarati, napraviti snimke. Te žene Bošnjakinje su otvorene, svestrane, a mlađe se školuju više od drugih doseljenica. Inače, Bošnjaci u Turskoj se ne žene familijom za razliku od Turaka, ali u više mjesta i sela već se došlo dotle da je u njima samo akreba, familija, pa im je ženidba postala problem. Iako su mnogi oženjeni i Turkinjama, Čerkeskinjama, i iz raznih drugih etničkih grupacija, i ti brakovi dobro funkcionišu, najradije se naši ljudi žele udati ili oženiti s nekim ko je takođe porijeklom iz Bosne. U selu Uluač smo zabilježili i stih: "Više volim čuval (vreću) soli, no Turkuša da me voli."

Bosanski burek u Istanbulu

Burhan Selo Ispred Kahve u Halilbeyliu

• Mnogi ne znaju bosanski?
- U nekim sredinama upravo te žene, majke, nane koje ste spomenuli nikada nisu progovorile nijednu tursku riječ, i one su čuvarice bosanskog jezika. Fenomen je lako objašnjiv: nisu radile, nisu nigdje odlazile, bile su zatvorene u uskoj sredini. No, muškarci su se uvijek više kretali, a posebno je asimilacija očita u gradovima. Bošnjaci su u njima raštrkani, mada u nekima, kao u Istanbulu (Pendik i Bayrampaša) ima mahala u kojima su oni u većini, pa su se tu i više očuvali i običaji i bosanski jezik. Evo, recimo, jedno veliko urbano naselje, Halil Beyli, kod Izmira, ima 2.500 stanovnika i svi su porijeklom iz Hercegovine, svi govore bosanski, čuvaju običaje predaka, prava Hercegovina u malom.

• Očito je da Bošnjaci Bosnu ne zaboravljaju?
- Prilikom doseljavanja u Tursku porodice su "tumarale" od mjesta do mjesta dok bi pronašle predio sličan onom odakle dolaze. Tako su se, na primjer, Semberci naseljavali u ravničarskim predjelima Adapazara i Duzdže, Krajišnici na uzvišenjima oko Burse, a gorštaci iz Crne Gore su tražili brdovita i kamenita uzvišenja. Danas, recimo, u selu Kayadibi, na jednoj ogromnoj visoravni, 200 km od Sivasa, žive Dautovići koji su porijeklom iz Crne Gore. Tamo su krovovi limeni, zime su žestoke, izvori vode su brojni, oni su tu kompaktna zajednica.

Konzervirani jezik

Imate selo koje se zove Tuzla ili već pomenuti Turan, u kojem žive Krajišnici, a koji jako liči na krajiške predjele. U početku su se, inače, svi Bošnjaci bavili teškim poslovima, sječom šume, prodajom drveta, uzgojem stoke, i prve generacije su osjetile najveći teret, mnogi su možda i zažalili što su došli, pa mnogi ne žele ni pričati. A neki opet znaju sve detalje o dolasku njihovih predaka. Sjećam se jednog čovjeka kojem je nana pričala, da, kada su došli iz Fojnice njegovi Dizdarevići, zamolili su valiju da posijeku drvo, da naprave kolibu, dozvoljeno im je, i cijelo selo ih je posmatralo dok su oni pravili tu kolibu. Za dva sata su posjekli drvo sjekirama koje su sa sobom donijeli, istesali su daske, podigli kolibu, i na kraju zasadili novo drveće koje i danas postoji u dvorištu tamošnje škole. U Izmiru nas je, opet, vozio taksista, porijeklom Bošnjak, koji nam je veoma tužno rekao da ne zna ništa o svojim precima, pa tako ne zna ni ko je on, ni odakle su njegovi. Bio je vrlo ljut na svoje roditelje što mu nisu ostavili informacije o tome. Nije čudno što smo nailazili i na takve primjere. Mnogi Bošnjaci koji su došli u Tursku bili su mladići, učestvovali su u svim ratovima, oko 15.000 Bošnjaka je poginulo samo u bici na Čanakaleu, o čemu svjedoče njihovi mezarovi. Od posebnog je značaja to što je među njima bila često veoma izražena solidarnost i pomaganje. Oni koji su ranije doselili i donekle se snašli priskočili bi u pomoć novopridošlim. Tako mnogi pominju ime Šarika Tare, veoma bogatog Bošnjaka, koji je mnoge zapošljavao u svojoj građevinskoj firmi.



• Fascinantno je koliko imena sadrži Vaša knjiga. Kako ste ih uspjeli zabilježiti?
- Svi razgovori su snimani na diktafon, a oni, Bošnjaci, bili su željni da nekome konačno ispričaju svoje sudbine, tako da su se sami otvarali. Dobro bi bilo da naši stručnjaci odu u Tursku dok još ima živih Bošnjaka i Bošnjakinja koji govore jezikom Bosne od prije 130 godina, praktično konzerviranim jezikom u kojem nema ničijih uticaja, ni Austro-Ugarske, ni Srbije, ni Hrvatske, pa ni Turska ih nije uspjela asimilirati.

Pomagao nam je već pomenuti Kansu, Bošnjak iz Istanbula, politički aktivista, čiji sin je na čelu agencija Airlines BiH, ali nije u Turskoj teško naći Bošnjaka. Čim dođete u neko mjesto, svi znaju gdje su Bošnjaci, makar se radilo samo o jednom, kao što nam se desilo na putu za Baškolj. Zaustavismo jednog Turčina, a on će odmah: "Znam, znam, to je onaj što prodaje limun na pijaci." I, doista, našli smo ga kasnije. Bio je to čovjek široke duše, čiju sreću, što je sreo nekog iz Bosne, nikad neću zaboraviti.

Džunda

Razgovarala: Edina Kamenica