DOK SE MI GLOŽEMO
Autor: Elmedina Muftić
Objavljeno: 13. Aug 2015. 02:08:26
Elmedina MUFTIĆ: Naši dušmani, i to oni koji su nam ne tako davno pokazali najstrašnije lice čovjeka, vidjevši našu zabavljenost i razjedinjenost, naše lutanje stazama koje ne vode nikuda po u propast, oni nas polahko počinju pripremati za novo nasilje, zločin, genocid. I dok velikosrpski nacionalisti premlaćuju naše mladiće, dok pokazuju ko je „gazda“ u entitetu krvi i kostiju - genocidnoj tvorevini, mi u to vrijeme spinujemo jedni druge, izvrćemo riječi iz pravog značenja u značenje kako bi neko želio da jeste.
U Prijedoru su ponovo napadnuti Bošnjaci od strane lica srpske nacionalnosti. Trojica mladića su ispred pekare „Kozara“ u kojoj su htjeli kupiti peciva u stilu „divljeg zapada“ napali četnici, sljedbenici veliko-srpske politike, nanoseći im teške tjelesne povrede. U zadnjih nekoliko mjeseci u genocidnoj tvorevini je ovo učestala pojava, da Srbi napadaju Bošnjake iz čisto nacionalističkih i šovinističkih pobuda.

Da se ovakve pojave nekim slučajem događaju u Federaciji BiH i da pri tome Bošnjaci (da nas Bog sačuva tog poriva) napadnu Srbe zvonila bi zvona i sa crkve notre dame, odmah bi zasjedali svi mogući parlamenti i tročlano Predsjedništvo, moralo bi da se izvinjava i dijete u bešiki, ali kad se napadaju bošnjački povratnici onda „pojeo vuk magarca“, nikom ništa! O tome se ne bi ni čulo da se imam džamije kojem je terora i zuluma preko glave putem Facebooka ne oglasi i ne upozna javnost sa stravičnim i vrlo čestim dešavanjima u manjem entitetu koji je upravo i nastao na GENOCIDU - krvi, ubijanju i progonu Bošnjaka. Po već uhodanom scenariju počinioci će ostati nepoznati, političari (posebno predstavnici Bošnjaka) kao i do sada (ne)će reagovati ili će reagovati za nekoliko dana kad se oluja stiša, jer oni uvijek imaju preća posla od sigurnosti i jednakopravnosti vlastitog naroda, koji ne samo da više nije siguran nego postaje ugrožen.

I dok Almir Okić jedan od trojice povrijeđenih leži u bolnici njego vi napadaći se šetaju mirno Prijedorom vrebajući nove žrtve koje će zlostavljati samo zato što su Bošnjaci i samo zato što su se krvoloci poželjeli bošnjačke krvi, pa onako podivljali i bijesni kao psi njuše po prijedorsim ulicama tražeći žrtvu.


Almir Okić jedan od žrtava srpskog terora u Prijedoru


Odavno sam prestala biti iznenađena potrebom koju imaju Srbi za terororom. Oni su svoje lice pokazali u vrijeme agresije na RBiH, počinivši genocid nad Bošnjacima, tako da vuk dlaku promijeni al' ćud nikada. I ne čudim se njihovoj potrebi da zlom. Čudim se našoj potrebi da šutimo i trpimo. Čudim se nama Bošnjacima koji smo preživjeli genocid kako smo se uspavali i kolko smo se zabavili sami sobom, sami između sebe se gložemo da na neprijatelja i ne mislimo. I dok mi bijemo neke besmislene bitke vlastite sujete, dok prebrojavamo krvna zrnca jedni drugima, dok iz egoizma i potrebe za dominacijom rušimo autoritete i institucije, dok nam nadmenost i ponos zaglušuju razum, dok bez uspostave dijaloga dižemo zidove između sebe, umjesto da gradimo mostove koji će nas dovesti jedne drugima... Naši dušmani, i to oni koji su nam ne tako davno pokazali najstrašnije lice čovjeka, vidjevši našu zabavljenost i razjedinjenost, naše lutanje stazama koje ne vode nikuda po u propast, oni nas polahko počinju pripremati za novo nasilje, zločin, genocid. I dok velikosrpski nacionalisti premlaćuju naše mladiće, dok pokazuju ko je „gazda“ u entitetu krvi i kostiju - genocidnoj tvorevini, mi u to vrijeme spinujemo jedni druge, izvrćemo riječi iz pravog značenja u značenje kako bi neko želio da jeste. I umjesto da krenemo putem jedinstva, putem uvezivanja i uvažavanja, kao i putem pozitivne kritike od koje niko u Bošnjaka ne bi trebao biti pošteđen ili ti nedokučiv, mi uporno srljamo putem koji vodi u bezdan, koji nas vodi u tvrđave koje nemaju ni vrata ni prozora, daleko od mostova koji spajaju obale, daleko od nas samih. Nošeni egom koji uništava svaku vrijednost i ljudsku vrlinu ne vidimo suštinu, ne čujemo glas ili ti vapaj obespravljenih povratnika, ne bavimo se tlačiteljima niti njihovim namjerama, pored očiju postajemo slijepi i pored ušiju odavno smo gluhi. Ne znam šta je toliko teško da Bošnjak Bošnjaku bude bitan, zašto smo se okomili sami na sebe kao da već dovoljno neprijatelja nemamo.

I dok ne mi gložemo i davimo u mulju vlastitog ega i sujete, neko drugi pravi novi plan...
Pa eto gložimo se....