Medmed Kadić i njegov sin Sead danas će biti ukopani jedan pored drugog na prijedorskom mezarju Rizvanovići. Njihovi posmrtni ostaci su pronađeni u masovnoj grobnici Tomašica. Otac i sin konačni će smiraj pronaći jedan pored drugog, više od dvije decenije nakon nestanka. Na posljednje putovanje, pored drugih preživjelih članova porodice, prati ih Enes, sin i brat.

Obavljeni ukopi prijedorskih žrtava genocida U šehidskom mezarju Rizvanovići ukopani otac Mehmed i sin Sead Članovi porodica i najbliža rodbina, nakon kolektivne dženaze-namaza koja je ranije danas klanjana na stadionu OFK Brdo ”Vedro polje” u Hambarinama, nedaleko od Prijedora za 30 Prijedorčana ubijenih 1992. godine, u šehidskom mezarju Rizvanovići ukopali su svoje najmilije. Naime, u šehidskom mezarju u Rizvanovićima ukopani su Duratović (Husein) Nihad (1956.), Kadirić (Uzeir) Mirzet (1962.) kao i otac i sin Kadić (Meho) Mehmed (1928.) i sin Sead (1964.). Ranije danas je na stadionu OFK Brdo ”Vedro polje” u Hambarinama, nedaleko od Prijedora, nakon komemoracije na kojoj su se obratili predstavnici porodica žrtava te reisu-l-ulema Islamske zajednice (IZ) u BiH Husein ef. Kavazović klanjana dženaza-namaz za 30 Prijedorčana ubijenih u julu 1992. godine. Tužna kolona je u ranim jutarnjim satima krenula od Identifikacionog centra Šejkovača u Sanskom Mostu do stadiona OFK Brdo ”Vedro polje” u Hambarinama. Tabuti sa posmrtnim ostacima žrtava su danas ukopani na pojedinačnim mezarjima u okolnim prijedorskim selima. Posmrtni ostaci devet žrtava koje su ukopane ove godine pronađeni su u masovnoj grobnici Tomašica. Najmlađa žrtva je Zikret Redžić koji je u trenutku smrti imao 19 godina, a najstarija Hodžić (Ale) Meho koji je u trenutku smrti imao 71 godinu. Meho je i posljednja žrtva koja je identifikovana samo nekoliko dana prije kolektivne dženaze i sa njim je broj žrtava koje će ove godine biti ukopane sa 29 porastao na 30. Danas sui ukopani i otac i sin, Mehmed i Sead Kadić, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u Tomašici. Iz masovne grobnice Tomašica do sada su ekshumirani posmrtni ostaci 435 žrtava, od čega je 275 kompletnih tijela.

Enes Kadić je stigao ovih dana iz Sjedinjenih Američkih Država (SAD) gdje trenutno boravi, kako bi u mezar spustio oca i brata i, kako kaže, napokon znao mjesto njihovog počivališta. On je 2005. godine ukopao još jednog brata, čiji su posmrtni ostaci ranije pronađeni.

Zatekli smo ga ispred porodične kuće u selu Bišćani kod Prijedora, a za Anadolu Agency (AA) se prisjetio 1991. godine kada je napustio svoje selo i rodni grad i otišao u Njemačku, a potom u Ameriku. Svake godine u julu dolazi u rodne Bišćane sa suprugom Kosom, pravoslavkom, koja je prije 24 godine napustila Prijedor zajedno sa mužem i sinom.

“Ja sam izašao iz Prijedora u septembru 1991. Morao sam ili se obući u vojnu uniformu tadašnje JNA ili bježati. Odlučio sam se za bježanje. Oca sam posljednji put vidio 22. juna 1991.”, prisjeća se Kadić.

Za dešavanja u julu 1992. godine u Prijedoru čuo je u Njemačkoj preko komšija ali i medija. Govoreći o ocu i braći Enes kaže da su sva trojica bili civili.

“Izvedeni su iz kuće, a gdje su strijeljani ne bih vam znao reći. Znam da nisu bili nikakvi vojnici, političari. Bili su civili koji su sjedili kod kuće i čekali da se to dogodi”, istakao je.

Naglašava da su od 2004. godine pretpostavljali da su njihova tijela u Tomašici što se na kraju i obistinilo. Njihovi posmrtni ostaci su pronađeni u Tomašici iz koje je ekshumirano ukupno 435 posmrtnih ostataka žrtava bošnjačke i hrvatske nacionalnosti ubijenih tokom rata 1992. – 1995.

“Sve je vodilo ka Tomašici odnosno čovjek koji ih je utovarao je rekao da je sve otišlo na tu lokaciju. Pronađeni su i DNK analizom je utvrđeno da je riječ o njima. Sestra je bila tamo i prepoznala je košulju u kojoj je otac bio taj dan”, ispričao je Enes.

Enes Kadić ima još dva brata i dvije sestre.

“I drugi brat je ubijen ’92. godine. Znamo da je doveden u Omarsku naveče, a sutradan ga već nije bilo”, ispričao je.

Iza Seada koji će danas biti ukopan ostala je supruga i kćerka koja je tada imala godinu dana.

“Vrijeme je nešto učinilo, međutim, kako dolazi dženaza sve kao da je bilo juče. Mi smo zahvalni i Bogu i narodu što ću ipak znati gdje su im kosti. Cijelo ovo vrijeme smo se pitali gdje su. Znali smo da nisu živi”, kazao je.

Prema njegovim riječima, sve je jako teško kada se približava 20. juli.

“Međutim, kada prođe taj dan mi se moramo vratiti našim životima. Vrijeme je učinilo svoje”, kazao je Kadić.

Njegovi Bišćani su mu i danas, iako dugo već živi u inostranstvu, u srcu.

“Ja još uvijek imam više godina života u Bišćanima nego bilo gdje. Obnovio sam kuću da imam gdje doći i da sam svoj na svom”, rekao je.

Naglašava da je tog ljeta ’92. većim dijelom uništena njegova porodica iako je preživjelo nekoliko njih koji danas šire porodicu Kadić.

“Porodice se šire. Iza svakog je ostao neko. Iza oca smo ostali mi, iza braće njihova djeca pa sada imamo i unučad. Iza Seada je ostala kćerka, a sada i ona ima kćerku. Ipak, porodice se šire i održavaju”, priča Enes.

Pojašnjava da su ipak svih ovih godina živjeli u nekoj nadi i pored saznanja da su mrtvi. Enes kaže da “nada postoji sve dok ih ne spustiš u mezare.”

“Kada se dogodi taj čin spuštanja u zemlju onda umire i zadnja nada”, rekao je Kadić.