Klanjana dženaza-namaz za 30 prijedorskih žrtava genocida: Dug sjećanja na žrtve Prijedora trajni zavjet
REISU-L-ULEMA KAVAZOVIĆ: U PRIJEDORU 1992. GODINE, KAO I U SREBRENICI 1995., POKAZANI SU I LICE I NALIČJE ISTOG ZLA, ISTOG GENOCIDNOG PLANA ZAČETOG U DUBOKOM DUHOVNOM BEZDANU
Objavljeno: 20. Jul 2015. 13:07:01
Na stadionu OFK Brdo ”Vedro polje” u Hambarinama, nedaleko od Prijedora, nakon komemoracije na kojoj su se obratili predstavnici porodica žrtava te reisu-l-ulema Islamske zajednice (IZ) u BiH Husein ef. Kavazović klanjana je dženaza-namaz za 30 Prijedorčana ubijenih u julu 1992. godine, javlja Anadolu Agency (AA). Dženazu-namaz je predvodio reisu-l-ulema Kavazović koji je u obraćanju porodicama žrtava kazao da je "juli mjesec naše neizmjerne tuge i neizrecive boli".
"Prije devet dana smo u Srebrenici obilježili tužnih i dugih 20 godina od genocida u zaštićenoj zoni UN-a. Danas se prisjećamo Tomašice, Trnopolja, Keraterma i brojnih drugih stratišta našeg nedužnog naroda u ovom dijelu naše domovine BiH. Danas, 23 godine poslije, u ove prijedorske šehitluke spuštamo kosti 30 naših najmilijih čije su živote zlotvori kukavički prekinuli u silnom naletu njihovog krvničkog pohoda. Ovdje u Prijedoru 1992. godine, kao i u Srebrenici 1995. pokazani su i lice i naličje istog zla, istog genocidnog plana začetog u dubokom duhovnom bezdanu. To zlo je nametnuto u mračnoj i lažnoj duhovnosti, a njegovih razmjera postaju svjesni i oni u čije ime je počinjeno", istakao je Kavazović.
Naglasio je da "ga se danas počinju bojati i oni koji su ga podržavali i oni koji ga nisu spriječili".
"Bio je to zavjet i zakletva mržnje, a ne zavjet Bogu i zakletva ljubavi. Taj zavjet je posijao smrt i raskinuo vezu sa životom. Njegovi zagovarači i izvršioci izdali su Božiju riječ. Ljubav su pretvorili u mržnju. Samo njihovo istinsko kajanje i žaljenje mogu oživjeti nadu u iskupljenje od grijeha i zločina, a nama dati nadu da se takva zla više neće ponoviti. Braćo i sestre, da bi se zlo pobijedilo potrebno ga je spoznati, pokazati njegovo pravo lice i uočiti njegovu razornu moć", rekao je Kavazović.
Prema njegovim riječima, mržnja i zlo predstavljaju ništavilo koje se ne da premostiti bez Božije pomoći i iskrenog kajanja.
"Ovdje, u Bosanskoj Krajini je počinjeno zlo u vrijeme kada smo naivno vjerovali da je ono u tolikom omjeru i s genocidnom namjerom nemoguće, u taj zločin nismo vjerovali. No, genocid u Prijedoru je prava slika svijeta u kojem živimo. To je svjet bez lažnih maski, bez stida i srama i bez kajanja. Tomašica je danas svjedok tog ružnog lica izdajničkog i kukavičkog duha međunarodnih sudova i Vijeća sigurnosti čiji se akteri boje donijeti jasno i nedvosmislenu presudu za genocid. Danas ćemo na ovom časnom mjestu naše golgote jasno kazati da možda nećemo moći zbog njihovog broja upamtiti lica svih zločinaca koji su počinili genocid nad našim narodom ali ćemo pamtiti lica onih koji ih nisu osudili i koji su svojim nečinjenjem bili njihovi veliki saveznici", poručio je Kavazović.
Tokom obraćanja je kazao i to da političke, duhovne i intelektualne elite onih u člije ime je počinjen genocid u BiH "i dalje će ga poricati ali ga neće moći zataškati i sakriti."
"To više nije moguće. Očekujemo da će se oni u čije ime je počinjen genocid distancirati od zločinaca, baš onako kako smo ih i mi odvojili od počinioca genocida. Očekujemo da stanu zajedno sa nama, na našu stranu, na stranu žrtve. Da nam se pridruže ne sa jednom već sa obje ispružene ruke i ne sa uzdignutom već pognutom glavom i spuštena čela. Ono što danas vidimo u njihovim očima je bijes prema žrtvi i njihovim porodicama. Na ovom časnom mjestu danas poručujemo da nećemo prihvatiti laž niti lažno kajanje. Neka ne potcjenjuju našu sposobnost da razlikujemo istinu od laži", istakao je Kavazović.
Poručio je da niko u svijetu ne misli da ćemo "mi, žrtve strašnog genocida pristati na političko pomirenje. Ono može biti sredstvo i put do istinskog pomirenja ali ne i naš cilj. Nama su potrebni i istinsko kajanje i duhovno izmirenje kao trajne kategorije, a ne kao prolazne političke akrobacije. Ukoliko to ne možemo dobiti onda imamo još jednu potvrdu o svijetu u kome živimo."
"Teško je pronaći riječi utjehe za bol koja vam je nanesena. Naš narod će uvijek biti uz vas i vaše rane su i rane svih nas. Liječit ćemo ih u tišini i dostojanstveno. Nemojmo dozvoliti da nas naši dušmani pobijede u bolu. Naše najmilije ne možemo povratiti ali možemo dati zavjet pred Bogom da ih nećemo zaboraviti. Dug sjećanja na žrtve Prijedora neka bude naš trajni zavjet", poručio je Kavazović.
Tužna kolona je u ranim jutarnjim satima krenula od Identifikacionog centra Šejkovača u Sanskom Mostu do stadiona OFK Brdo ”Vedro polje” u Hambarinama.
Tabuti sa posmrtnim ostacima žrtava će biti ukopani na pojedinačnim mezarjima u okolnim prijedorskim selima. Posmrtni ostaci devet žrtava koje će ove godine biti ukopane su pronađeni u masovnoj grobnici Tomašica. Najmlađa žrtva je Zikret Redžić koji je u trenutku smrti imao 19 godina, a najstarija Hodžić (Ale) Meho koji je u trenutku smrti imao 71 godinu.
Meho je i posljednja žrtva koja je identifikovana samo nekoliko dana prije kolektivne dženaze i sa njim je broj žrtava koje će ove godine biti ukopane sa 29 porastao na 30. Danas će biti ukopani i otac i sin, Mehmed i Sead Kadić, čiji posmrtni ostaci su pronađeni u Tomašici.
Iz masovne grobnice Tomašica do sada su ekshumirani posmrtni ostaci 435 žrtava, od čega je 275 kompletnih tijela, prenosi AA.
OBRAĆANJE MIDHETE DELKIĆ
Bismillahi rahmanir-rahim!
Dragi naši šehidi,
Vi koji danas na tabutima ležite ispred nas i svjedočite o prolaznosti ovozemaljskog života!
Vi koji ste na pravdi Boga poubijani samo jer ste bili muslimani!
Vi koji ste čekali svoj vakat da ovdje poredani svjedočite da ništa skriveno na Zemlji ostalo nije!
Ne znamo postoji li nešto što bi se moglo danas reći a da već rečeno nije?
Danas između svih, pred vama stoje stotine jetima koji su kao djeca iz svojih domova u julu 1992.god. protjerani po bijelom svijetu… danas stotine jetima šute svoju bol za izgubljenim očevima i ukradenim djetinjstvom.
Danas Vas s njima ispraćamo na posljednji i vječni počinak nadajući se Vašem šefaatu i zalaganju za nas na Sudnjem danu.
Nekadašnja uplakana djeca i protjerane izbjeglice danas su postali magistri, doktori, profesori, inžinjeri…postali su uspješni i učeni ljudi! Njihovo najjače oružje je znanje! Oni svojim diplomama svaki dan dokazuju da Vaši životi nisu bili uzalud. 1992.god ubijeni su im očevi ali nije ubijen bosanski duh! Kuranska poruka da uče i da se znanjem bore dalje, bila je njihova vodilja ove 23 godine.
Čitave generacije su tog zlokobnog jula poubijane a onda skrivane u zemlju na velike dubine da nikad ne budu pronađene. Neprestano se pitamo kakve li su misli bile onima koji su radili na takvom zahvatu? Kako danas žive sa svojom prljavom savješću?
Danas ovdje stoje i moćnici, mali i veliki koji odlučuju o važnijim stvarima ovoga grada.
Ni jedni ni drugi nisu dali od sebe ništa da se današnji dan proglasi Danom žalosti.
Mi koji čvrsto vjerujemo u Božje određenje i Njegovu riječ znamo da je to samo djelić onoga što smo trebali za Vas učiniti ali nismo. Ni nakon 23 godine nema istinskog suočavanja sa prošlošću. I dalje se negira da se ovdje na oči svjetske javnosti desio strašan zločin počinjen od strane naših komšija Srba nad njihovim sugrađanima islamske i katoličke vjeroispovjesti. Negira se da se desio genocid. A jeste! Ni najveća masovna grobnica Evrope u Tomašici, koja je u septembru 2013.god. na svjetlost dana izbacila strašnu istinu nije osvjestila naše komšije jer su i nakon užasnih slika nagomilanih vakumiranih tijela svojih dojučerašnjih školskih drugova, komšija, prijatelja i kumova govorili da je sve „prenaduvano“. A mi i dalje ne znamo gdje je preko hiljadu naših najdražih članova porodica sakriveno. Do danas nismo pronašli njihove kosti. Šutnja je i dalje zid pred kojim stojimo i koji je prepreka za bolju budućnost svih nas.
Ali sa ovoga za nas svetoga mjesta, iz ovoga za nas svetoga grada u čiju su zemaljsku utrobu živi zatrpavani naši najdraži, poručujemo svima onima u čijim rukama se nalaze mehanizmi da se otkriju skrivene grobnice i da se njihove kosti pokopaju na čovjeku dostojan način, da mi nećemo odustati. Nećemo prepustiti zubu vremena da djeluje na našu svijest. Svakoga dana oni su s nama u našim mislima a snaga onih koji su do juče bili nemoćni jetimi danas je, hvala Gospodaru, na najjačem nivou. Posebno smo ponosni jer su mnogi od njih diljem svijeta već postigli zavidne uspjehe i zauzeli važne pozicije s kojih će još više moći pomagati svoju domovinu, našu dragu Bosnu i Hercegovinu.Sigurni smo da će se sada, kada su stasali i mogu sagledati razumom zrelog čovjeka razmjere zločina koji se desio nad nama, biti još snažniji i jači njihov glas i širenje istine o zlu koje nam se desilo.
To zlo ne smije se desiti više nikome i nikada!
Jedina garancija da će tako biti jeste iskreno priznanje i suočavanje sa prošlošću onih koji su počinili zločine.
Nada da će kolektivnu krivicu sa srpskog naroda skinuti jesu grupa časnih Žena u crnom i Centar za mlade „Kvart“ i naš Goran Zorić i ostali čestiti mladići i djevojke koji svake godine učestvuju u toj borbi, dijeleći našu bol i time svima pokazujući da zločin nije počinjen u njihovo ime niti u ime cijelog naroda. To nas ohrabruje! I danas dio safova ovoga tužnog skupa oni su popunili svojim dolaskom.
Naša sela su puna bijelih šehidskih nišana koji svjedoče o Prijedorčanima koji su postojali i ugradili se u temelje prijeratnog Prijedora koji je bio sinonim dobrih međuljudskih i komšijskih odnosa. Naš grad je nakon 1992.god. postao sinonim ubijanja i logora, sinonim mržnje. To se mora promijeniti!
Zato, u ime svih porodica šehida pozivamo sve svoje komšije da prihvate da je baš poput Jasenovca Prijedoru potreban memorijal koji će podsjećati na stradanje u logorima Omarska,Keraterm,Trnopolje i Manjača da nas zajedno opominje i bude nam kamen temeljac za sretniju i ljepšu budućnost naše djece i svih nas. Poručujemo im da je zajednički život nama suđen i da možemo, ako istinski budemo htjeli, ovaj grad ponovo učiniti mjestom vrijednim življenja.
Pozivamo gradsku vlast na čelu sa gradonačelnikom da donesu odluku o proglašavanju 20.jula danom žalosti i da daju potrebnu saglasnost za izgradnju spomen obilježja ne samo djeci nego svim nevinim žrtvama rata 1992.godine.
Također apelujemo na strane visoke dužnosnike da svojim autoritetom pomognu u tome.
Vas dragi jetimi, koji ste ostali bez očeva i svojih voljenih molimo da pamtite i nikad ne zaboravite, ali isto tako znajte i ne zaboravite da je amanet na vama: stalno se naoružavajte znanjem i borite se na putu pravde dok se sve kosti naših najmilijih ne pronađu i dok se zločinci ne kazne za njihova zlodjela i tako pošalje poruka svima da nijedan zločin počinjen nad bilo kojim narodom ne smije ostati nekažnjen.
Molimo Boga da nam pomogne da činimo korake zbližavanja, da nam suživot bude zakletva a cilj da bude miran i sretan život svih onih koji Prijedor osjećaju svojim.
Dragi šehidi, Vas 30 koji ćete danas konačno pronaći svoj vječni smiraj, opraštamo se s Vama šaljući poruku mira s nadom da će istina i pravda biti zadovoljene te da će i Vaše porodice i ovaj grad također pronaći smiraj i da će u njemu ponovo zavladati ljubav, blagostanje i sretniji život dostojan čovjeka bez obzira na njegovu vjersku ili bilo koju drugu raznolikost. Amin!
Esselamu alejkum!
 |
| Na kolektivnoj dženazi u Prijedoru bit će ukopani posmrtni ostaci sljedećih žrtava genocida: 1. Zikret (Zijad) Redžić (1973.) 2. Hasan (Ibrahim) Redžić (1964.) 3. Vahid (Ragib) Siječić (1957.) 4. Mehmed (Atif) Hamulić (1967.) 5. Meho (Ale) Hodžić (1921.) 6. Asmir (Dedo) Kekić (1972.) 7. Ferid (Ibrahim) Kadirić (1949.) 8. Hasib (Hasan) Rekanović (1933.) 9. Sead (Mehmed) Kadić (1964.) 10. Mehmed (Meho) Kadić (1928.) 11. Mirzet (Uzeir) Kadirić (1962.) 12. Nihad (Husein) Duratović (1956.) 13. Said (Hamed) Selimović (1968.) 14. Nurije (Husein) Crljenković (1955.) 15. Refik (Hasan) Bačić (1967.) 16. Idriz (Ago) Brakić (1938.) 17. Ramiz (Fazlija) Brakić (1946.) 18. Reuf (Ramo) Fikić (1971.) 19. Zijad (Mehmed) Fikić (1962.) 20. Senad (Hilmo) Habibović (1960.) 21. Samir (Huzeir) Čaušević (1969.) 22. Asim (Muho) Žerić (1925.) 23. Refik (Idriz) Žerić (1955.) 24. Ibrahim (Šerif) Begović (1939.) 25. Asim (Hamdija) Kevac (1952.) 26. Ale (Bećo) Mehmedagić (1951.) 27. Osman (Husein) Filović (1947.) 28. Senad (Husein) Rešić (1955.) 29. Adem (Šukrija) Nazifović (1955.) 30. Muris (Omer) Mušić (1965.). 3.176 ubijenih i nestalih stanovnika Prijedora (evidentirano u Knjizi nestalih općine Prijedor “Ni krivi, ni dužni”, koju je priredilo Udruženje Prijedorčanki “Izvor”) 32 muškarca, 3 žene i po 1 dijete u prosjeku su dnevno ubijani u tri mjeseca, od kraja maja do kraja avgusta 1992. 102 ubijene djece; 258 ubijenih žena; Velid Softić, najmlađe ubijeno dijete - beba od tri mjeseca (posmrtni ostaci još nisu pronađeni); Zlata Krkić, najstarija žrtva - starica ubijena u 95. godini (posmrtni ostaci još nisu pronađeni) 807 tijela Prijedorčana ni 20 godina nakon rata još nije identificirano. 27.000 ljudi prošlo je kroz prijedorske logore (broj utvrđen na osnovu činjenica iz sudskih presuda). Neki su tu samo prenoćili i konvojem otišli dalje u progonstvo, a neki u agoniji proveli i po 70 dana pa ih poslije još držali na Manjači ili logoru Batković; 458 ljudi ubijeno ili nestalo u Omarskoj; 362 zatočenika ubijena u Keratermu. |
Naglasio je da "ga se danas počinju bojati i oni koji su ga podržavali i oni koji ga nisu spriječili".
"Bio je to zavjet i zakletva mržnje, a ne zavjet Bogu i zakletva ljubavi. Taj zavjet je posijao smrt i raskinuo vezu sa životom. Njegovi zagovarači i izvršioci izdali su Božiju riječ. Ljubav su pretvorili u mržnju. Samo njihovo istinsko kajanje i žaljenje mogu oživjeti nadu u iskupljenje od grijeha i zločina, a nama dati nadu da se takva zla više neće ponoviti. Braćo i sestre, da bi se zlo pobijedilo potrebno ga je spoznati, pokazati njegovo pravo lice i uočiti njegovu razornu moć", rekao je Kavazović.
Prema njegovim riječima, mržnja i zlo predstavljaju ništavilo koje se ne da premostiti bez Božije pomoći i iskrenog kajanja.
"Ovdje, u Bosanskoj Krajini je počinjeno zlo u vrijeme kada smo naivno vjerovali da je ono u tolikom omjeru i s genocidnom namjerom nemoguće, u taj zločin nismo vjerovali. No, genocid u Prijedoru je prava slika svijeta u kojem živimo. To je svjet bez lažnih maski, bez stida i srama i bez kajanja. Tomašica je danas svjedok tog ružnog lica izdajničkog i kukavičkog duha međunarodnih sudova i Vijeća sigurnosti čiji se akteri boje donijeti jasno i nedvosmislenu presudu za genocid. Danas ćemo na ovom časnom mjestu naše golgote jasno kazati da možda nećemo moći zbog njihovog broja upamtiti lica svih zločinaca koji su počinili genocid nad našim narodom ali ćemo pamtiti lica onih koji ih nisu osudili i koji su svojim nečinjenjem bili njihovi veliki saveznici", poručio je Kavazović.
Tokom obraćanja je kazao i to da političke, duhovne i intelektualne elite onih u člije ime je počinjen genocid u BiH "i dalje će ga poricati ali ga neće moći zataškati i sakriti."
"To više nije moguće. Očekujemo da će se oni u čije ime je počinjen genocid distancirati od zločinaca, baš onako kako smo ih i mi odvojili od počinioca genocida. Očekujemo da stanu zajedno sa nama, na našu stranu, na stranu žrtve. Da nam se pridruže ne sa jednom već sa obje ispružene ruke i ne sa uzdignutom već pognutom glavom i spuštena čela. Ono što danas vidimo u njihovim očima je bijes prema žrtvi i njihovim porodicama. Na ovom časnom mjestu danas poručujemo da nećemo prihvatiti laž niti lažno kajanje. Neka ne potcjenjuju našu sposobnost da razlikujemo istinu od laži", istakao je Kavazović.
Poručio je da niko u svijetu ne misli da ćemo "mi, žrtve strašnog genocida pristati na političko pomirenje. Ono može biti sredstvo i put do istinskog pomirenja ali ne i naš cilj. Nama su potrebni i istinsko kajanje i duhovno izmirenje kao trajne kategorije, a ne kao prolazne političke akrobacije. Ukoliko to ne možemo dobiti onda imamo još jednu potvrdu o svijetu u kome živimo."
"Teško je pronaći riječi utjehe za bol koja vam je nanesena. Naš narod će uvijek biti uz vas i vaše rane su i rane svih nas. Liječit ćemo ih u tišini i dostojanstveno. Nemojmo dozvoliti da nas naši dušmani pobijede u bolu. Naše najmilije ne možemo povratiti ali možemo dati zavjet pred Bogom da ih nećemo zaboraviti. Dug sjećanja na žrtve Prijedora neka bude naš trajni zavjet", poručio je Kavazović.
Tužna kolona je u ranim jutarnjim satima krenula od Identifikacionog centra Šejkovača u Sanskom Mostu do stadiona OFK Brdo ”Vedro polje” u Hambarinama.
Tabuti sa posmrtnim ostacima žrtava će biti ukopani na pojedinačnim mezarjima u okolnim prijedorskim selima. Posmrtni ostaci devet žrtava koje će ove godine biti ukopane su pronađeni u masovnoj grobnici Tomašica. Najmlađa žrtva je Zikret Redžić koji je u trenutku smrti imao 19 godina, a najstarija Hodžić (Ale) Meho koji je u trenutku smrti imao 71 godinu.
Meho je i posljednja žrtva koja je identifikovana samo nekoliko dana prije kolektivne dženaze i sa njim je broj žrtava koje će ove godine biti ukopane sa 29 porastao na 30. Danas će biti ukopani i otac i sin, Mehmed i Sead Kadić, čiji posmrtni ostaci su pronađeni u Tomašici.
Iz masovne grobnice Tomašica do sada su ekshumirani posmrtni ostaci 435 žrtava, od čega je 275 kompletnih tijela, prenosi AA.
OBRAĆANJE MIDHETE DELKIĆ
Bismillahi rahmanir-rahim!
Dragi naši šehidi,
Vi koji danas na tabutima ležite ispred nas i svjedočite o prolaznosti ovozemaljskog života!
Vi koji ste na pravdi Boga poubijani samo jer ste bili muslimani!
Vi koji ste čekali svoj vakat da ovdje poredani svjedočite da ništa skriveno na Zemlji ostalo nije!
Ne znamo postoji li nešto što bi se moglo danas reći a da već rečeno nije?
Danas između svih, pred vama stoje stotine jetima koji su kao djeca iz svojih domova u julu 1992.god. protjerani po bijelom svijetu… danas stotine jetima šute svoju bol za izgubljenim očevima i ukradenim djetinjstvom.
Danas Vas s njima ispraćamo na posljednji i vječni počinak nadajući se Vašem šefaatu i zalaganju za nas na Sudnjem danu.
Nekadašnja uplakana djeca i protjerane izbjeglice danas su postali magistri, doktori, profesori, inžinjeri…postali su uspješni i učeni ljudi! Njihovo najjače oružje je znanje! Oni svojim diplomama svaki dan dokazuju da Vaši životi nisu bili uzalud. 1992.god ubijeni su im očevi ali nije ubijen bosanski duh! Kuranska poruka da uče i da se znanjem bore dalje, bila je njihova vodilja ove 23 godine.
Čitave generacije su tog zlokobnog jula poubijane a onda skrivane u zemlju na velike dubine da nikad ne budu pronađene. Neprestano se pitamo kakve li su misli bile onima koji su radili na takvom zahvatu? Kako danas žive sa svojom prljavom savješću?
Danas ovdje stoje i moćnici, mali i veliki koji odlučuju o važnijim stvarima ovoga grada.
Ni jedni ni drugi nisu dali od sebe ništa da se današnji dan proglasi Danom žalosti.
Mi koji čvrsto vjerujemo u Božje određenje i Njegovu riječ znamo da je to samo djelić onoga što smo trebali za Vas učiniti ali nismo. Ni nakon 23 godine nema istinskog suočavanja sa prošlošću. I dalje se negira da se ovdje na oči svjetske javnosti desio strašan zločin počinjen od strane naših komšija Srba nad njihovim sugrađanima islamske i katoličke vjeroispovjesti. Negira se da se desio genocid. A jeste! Ni najveća masovna grobnica Evrope u Tomašici, koja je u septembru 2013.god. na svjetlost dana izbacila strašnu istinu nije osvjestila naše komšije jer su i nakon užasnih slika nagomilanih vakumiranih tijela svojih dojučerašnjih školskih drugova, komšija, prijatelja i kumova govorili da je sve „prenaduvano“. A mi i dalje ne znamo gdje je preko hiljadu naših najdražih članova porodica sakriveno. Do danas nismo pronašli njihove kosti. Šutnja je i dalje zid pred kojim stojimo i koji je prepreka za bolju budućnost svih nas.
Ali sa ovoga za nas svetoga mjesta, iz ovoga za nas svetoga grada u čiju su zemaljsku utrobu živi zatrpavani naši najdraži, poručujemo svima onima u čijim rukama se nalaze mehanizmi da se otkriju skrivene grobnice i da se njihove kosti pokopaju na čovjeku dostojan način, da mi nećemo odustati. Nećemo prepustiti zubu vremena da djeluje na našu svijest. Svakoga dana oni su s nama u našim mislima a snaga onih koji su do juče bili nemoćni jetimi danas je, hvala Gospodaru, na najjačem nivou. Posebno smo ponosni jer su mnogi od njih diljem svijeta već postigli zavidne uspjehe i zauzeli važne pozicije s kojih će još više moći pomagati svoju domovinu, našu dragu Bosnu i Hercegovinu.Sigurni smo da će se sada, kada su stasali i mogu sagledati razumom zrelog čovjeka razmjere zločina koji se desio nad nama, biti još snažniji i jači njihov glas i širenje istine o zlu koje nam se desilo.
To zlo ne smije se desiti više nikome i nikada!
Jedina garancija da će tako biti jeste iskreno priznanje i suočavanje sa prošlošću onih koji su počinili zločine.
Nada da će kolektivnu krivicu sa srpskog naroda skinuti jesu grupa časnih Žena u crnom i Centar za mlade „Kvart“ i naš Goran Zorić i ostali čestiti mladići i djevojke koji svake godine učestvuju u toj borbi, dijeleći našu bol i time svima pokazujući da zločin nije počinjen u njihovo ime niti u ime cijelog naroda. To nas ohrabruje! I danas dio safova ovoga tužnog skupa oni su popunili svojim dolaskom.
Naša sela su puna bijelih šehidskih nišana koji svjedoče o Prijedorčanima koji su postojali i ugradili se u temelje prijeratnog Prijedora koji je bio sinonim dobrih međuljudskih i komšijskih odnosa. Naš grad je nakon 1992.god. postao sinonim ubijanja i logora, sinonim mržnje. To se mora promijeniti!
Zato, u ime svih porodica šehida pozivamo sve svoje komšije da prihvate da je baš poput Jasenovca Prijedoru potreban memorijal koji će podsjećati na stradanje u logorima Omarska,Keraterm,Trnopolje i Manjača da nas zajedno opominje i bude nam kamen temeljac za sretniju i ljepšu budućnost naše djece i svih nas. Poručujemo im da je zajednički život nama suđen i da možemo, ako istinski budemo htjeli, ovaj grad ponovo učiniti mjestom vrijednim življenja.
Pozivamo gradsku vlast na čelu sa gradonačelnikom da donesu odluku o proglašavanju 20.jula danom žalosti i da daju potrebnu saglasnost za izgradnju spomen obilježja ne samo djeci nego svim nevinim žrtvama rata 1992.godine.
Također apelujemo na strane visoke dužnosnike da svojim autoritetom pomognu u tome.
Vas dragi jetimi, koji ste ostali bez očeva i svojih voljenih molimo da pamtite i nikad ne zaboravite, ali isto tako znajte i ne zaboravite da je amanet na vama: stalno se naoružavajte znanjem i borite se na putu pravde dok se sve kosti naših najmilijih ne pronađu i dok se zločinci ne kazne za njihova zlodjela i tako pošalje poruka svima da nijedan zločin počinjen nad bilo kojim narodom ne smije ostati nekažnjen.
Molimo Boga da nam pomogne da činimo korake zbližavanja, da nam suživot bude zakletva a cilj da bude miran i sretan život svih onih koji Prijedor osjećaju svojim.
Dragi šehidi, Vas 30 koji ćete danas konačno pronaći svoj vječni smiraj, opraštamo se s Vama šaljući poruku mira s nadom da će istina i pravda biti zadovoljene te da će i Vaše porodice i ovaj grad također pronaći smiraj i da će u njemu ponovo zavladati ljubav, blagostanje i sretniji život dostojan čovjeka bez obzira na njegovu vjersku ili bilo koju drugu raznolikost. Amin!
Esselamu alejkum!