Elmedina MUFTIĆ: I još koliko vremena i vode treba ovom zemljom Bosnom proteći da bi narod u čije ime je počinjen genocid smogao snage suočiti se s istinom? Šta još treba da se dogodi da bi se istini pogledalo u oči i u svom srcu osudio genocid kao najveći oblik svireposti i zločina? Kakav je to narod koji nema snage odvojiti istinu od laži? Kakav je to zvijerski nagon u njima koji ih tjera da negiraju genocid, odnosno da se ponose zločinima koji su u njihovo ime činili zločinci koje oni danas veličaju kao heroje? Kakve se to zvijeri u ljudskom suretu koje su hladnokrvno ubijale ljude samo zato što se drugačije zovu? Šta je to u njima tako šejtansko da ih tjera da savko malo posežu za kamom i ubijaju Bošnjake? Šta je to što Bošnjaci u sebi nose tako veliko, plemenito i nedokučivo da ih toliko frustrira pa žele da nas ne bude?

Dvadeset godina je prošlo od kako čovjek postade zvijer ili je zvijer dobila samo čovječiji oblik i krenu da pravi nered po zemlji. Dvadeset godina je prošlo od kada srpsko-crnogorska četnička čizma kroči u Srebrenicu s namjerom da ubije jedan živi narod. Dvadeset je godina prošlo od kad su Srbo počinili genocid nad Bošnjacima.

Vrisak se čuo do neba, samo što ga niko nije želio čuti. U tišini ljudske besćutnosti ubijani su ljudi. Ubijan je jedan narod. Ubijani su snovi. Ubijana je sloboda. Ubijana je ljudskost. Ubijana je milost i humanost. Ubijana su djeca. Ubijano je čovječanstvo. Pred očima svjetske javnosti počinjen je genocid bez pokušaja da se spriječi. I da, bio je 11. jul 1995.godine i bio je jedan grad po srebru nazvan i u tom gradu je bilo 8372 insana koji su sanjali slobodu. Danas postoji Srebrenica i u njoj Memorijalni centar Potočari u čijem su okrilju svoj smiraj našli nešto više od šest hiljada nekopletiranih posmrtnih ostataka od 8372 žrtve genocida - nekad živa insana. Danas postoji tišina koja priča priču žrtava, a svaka žrtva je jedna priča, jedan san, bezbroj želja, hiljade uzdaha, pregršt dova i nepresušan izvor suza. Danas postoji Srebrenica koja tugom zvoni, suzama se umiva i željom za pravdom iscrtava portret života. Danas je to samo sjena od srebrnog grada, tek poneki obris nekadašnjeg života da se naslutiti na licima onih koji su se vratili u grad genocida i svojim prisustvom svjedoče da je nemoguće ubiti jedan narod, jer je nemoguće ubiti dušu. Četnici su ubili tijelo, skrnavili materiju, ali dušu Bošnjaka nisu dotakli, nisu je ponizili niti oskrnavili, tome svjedoče preživjele žrtve genocida, koje se dostojanstveno dižu sa zgarišta ljudskosti, koju je sagorjela pola vijeka taložena mržnja zaljuljana u kolijevci veliko-srpstva.
Svijet koji danas nevješto pokušava oprati obraz krvlju srebreničkih žrtava uprljan, postaje svjestan odgovornosti za ono što su mogli spriječiti, a nisu željeli. Dvadeset godina pokušavaju da gurnu u zaborav priču o genocidu, kao da je moguće zaboraviti krik užasa i vapaj žrtve koji i danas odjekuje Srebrenicom optužuje i opominje. Trebalo je da prođe dvadeset godina da bi svijet shvatio težinu planetarnog zločina koji se genocidom zove. More suza majke su trebale proliti da bi jedna suza zaboljela svjetske moćnike. Al` krvav se obraz ne da lahko oprati.



I još koliko vremena i vode treba ovom zemljom Bosnom proteći da bi narod u čije ime je počinjen genocid smogao snage suočiti se s istinom? Šta još treba da se dogodi da bi se istini pogledalo u oči i u svom srcu osudio genocid kao najveći oblik svireposti i zločina? Kakav je to narod koji nema snage odvojiti istinu od laži? Kakav je to zvijerski nagon u njima koji ih tjera da negiraju genocid, odnosno da se ponose zločinima koji su u njihovo ime činili zločinci koje oni danas veličaju kao heroje? Kakve se to zvijeri u ljudskom suretu koje su hladnokrvno ubijale ljude samo zato što se drugačije zovu? Šta je to u njima tako šejtansko da ih tjera da savko malo posežu za kamom i ubijaju Bošnjake? Šta je to što Bošnjaci u sebi nose tako veliko, plemenito i nedokučivo da ih toliko frustrira pa žele da nas ne bude?

Najteže bitke se dobijaju sa samim sobom. Teško je priznati gorku istinu i na leđima nositi pretežak teret genocida. Ali još teže je negirati genocid, veličati zločince i slaviti zločine tražeći im opravdanje. Što prije se suoče sa istinom prije će ozdraviti kao narod.

I dok Srbi traže opravdanja i smišljaju fraze kojima bi ublažili pojam genocid zamjenivši ga sa pojmom "najteži zločin", dok se krvlju bošnjačkom umivaju misleći da će im obraz biti čist, dok žive u tvorevini nastaloj na genocidu smatrajući to svojim pravom a ne sramotom dotle će biti prezreni, jer kako reče američki pisac Wilijam Foulkner "Čovjek je jedino živo biće koje može da pocrveni i jedino koje za to ima razloga."

Bliži se dan kad je mržnja progovorila snagom sile. Dvadeset godina poslije u nijemoj koloni, koja tišinom priča priču genocida 135 duša kreće na put smiraja. Vraćaju se tamo gdje su ubijeni, da svjedoče istini i prkose laži. U krilu Potočara dvadeset godina poslije genocida svoj mir će okusiti i 18 maloljetnika, jedni će biti sahranjeni zajedno sa svojim očevima, a pored svoje braće i djedova, drugi će opet u kabur do babe, dede i brata čeije su kosti ranije pronađene u masovnim grobnicama.

Njih osamnaest mladića će dovršiti priču dunjaluka, koju nisu ni počeli pisati jer im je četnička ruka presudila na pragu života. Uzeli su im pravo na život, ali nisu uzeli pravo na zemlju, jer 8372 kabura će biti dokaz srpsko-crnogorske genocidne svijesti, ali i neuništivosti bošnjačkog naroda. Nisu im dozvolili da žive u Srebrenici, zato će oni dan konačnog proživljenja da čekaju u njoj, i da svojim prisustvom podsjećaju zločince na njihova zlodjela - genocid. Svjedočit će bijeli nišani o brojnosti Bošnjaka i našem sveprisustvu na ovim prostorima dok je svijeta i vijeka.

Majčina suza će ponovo biti dova, njezin uzdah je poziv da se zadovolji pravda, njezina tišina je najjači vrisak koji ledi krv u žilama, za njezinim sinovima što joj ih dušmani u smrt poslaše. Podignutih ruku, u najodabranijem mjesecu ramazanu sjedinjeni u dovi Stvoritelju Bošnjaci će i ove godine da šapuću riječi satkane od boli i tuge, ali opet tako nadahnute: " Neka OSVETA bude PRAVDA! Neka ISTINA bude NADA! Neka MAJČINA SUZA bude MOLITVA i da se NIKAD nikom ne ponovi SREBRENICA"!