ULOGA RODITELJA U PROCESU ODGAJANJA DJECE
Autor: Dr. Mersada Nuruddina Agović Objavljeno: 27. Jun 2015. 18:06:33
Roditelji koji su primjer svojoj djeci, svim silama nastoje da dijete sačuvaju od džehenemske vatre, bez obzira na to koliko se on sam uspio sačuvati. Danas imamo priliku sresti roditelje koji su nekada živjeli u komunističkom vremenu, kada je to vrijeme promoviralo specifične svoje vrednosne sisteme, međutim svojoj djeci žele mnogo ispravniji život i zalažu se da im djeca budu vjerski educirana, nacionalno osviještena i slobodoumna u smislu da se mogu izboriti za nesmetano prezentiranje svojih stavova u društvu. Naredno od prava ove vrste jeste da dijete bude rođeno. Čak i da je majka tog djeteta učinila neoprostive grijehe, dijete se smatra nevinim i ima pravo na rođenje. Mnoge se mlade djevojke i momci odaju grijehu, napuštajući pokornost svome Stvoritelju. "A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu napustiše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći." (Merjem, 59.) Allahov Poslanik s.a.v.s. je davao prednost pravu djeteta nad grijehom koji je počinila njegova majka (bez obzira kakav i koliko stravičan grijeh bio u pitanju), pa bi se kažnjavanje određene kažnjenice odgađalo do poslije rođenja njenog djeteta i dojenja do propisanog roka. Kad se dijete rodi ima pravo da mu se da lijepo islamsko ime. Bilo je i prije nesavjesnih predislamskih Arapa koji su davali nedolična imena svojoj djeci, kao što su u prijevodu: ''Neznalica'', ''Magarac'' i sl. Danas, na našim prostorima Bošnjaci nehotično daju svome djetetu nedolično ime, misleći da je ispravno. Na primjer, ime ''Mirhad'' na arapskom jeziku znači ''WC šolja''... S druge strane, možemo sresti i roditelje koji su zaljubljenici tuđih kultura i svom djetetu dadnu neko od stranih imena koje dijete do punoljetstva nosi, pa onda, kad spozna grešku svojih roditelja, samo odluči da ime promijeni. Dijete ima pravo da bude odgajano u jedinoj ispravnoj vjeri, islamu. Kaže hadis: „Svako dijete se rodi u čistoj prirodnoj vjeri islamu, pa ga roditelji učine jevrejom, kršćaninom ili vatropoklonikom." Zatim, treba djetetu konstantno pokazivati i dokazivati da je voljeno, igrati se sa njim dok je malo itd. Poslanik s.a.v.s. u hadisu kaže: “Ljubite često svoju djecu, jer svako iskazivanje ljubavi povećava vaš status u Džennetu.” Treba izdržavati dijete imetkom stečenim na halal, a ne haram način, školovati ga u granicima svojih mogućnosti, oženiti ga ili udati kad postane punoljetno... Od Abdulaha ibn Omera r.a. prenosi se da je Poslanik s.a.v.s. rekao: „Svi ste vi 'pastiri' i svako će biti odgovoran za svoje 'stado': vladar je 'pastir' svom narodu, čovjek svojoj porodici, žena je 'pastirica' u kući svoga muža, sluga 'pastir' imovine svoga gospodara, ukratko, svako je pastir nekome ili nečemu i svako će biti odgovoran za svoje stado." Djeca u islamu imaju pravo na jednak tretman što se tiče odgoja, poklanjanja pažnje i ljubavi od strane roditelja. Ne smije se praviti razlika između muške i ženske djece. "Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće! On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće - mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće učini bez poroda. On, uistinu, sve zna i sve može." (Eš-Šura, 49-50.) Primjećujemo da je Allah dž.š. u ajetu čak spomenuo prvo žensku djecu da bi vjernicima naglasio prava njihovih kćeri. Roditelji se nikako ne bi smjeli baviti napredovanjem u poslu i karijeri, a da to bude na uštrb odgoja svoje djece. Ponekad su roditelji ''zauzeti'' različitim nebitnim poslovima u kući ili izvan nje. Nekad zauzmu različit odnos u pogledu metoda vaspitavanja i odgoja djece, pa jedan roditelj ima oštrije stavove, a drugi blaže. U vjeronaučnom udžbeniku se spominje slučaj jednog savjesnog oca koji je pomagao svom sinčiću da uradi školsku zadaću, pa je njegov mali sin teško shvatao kako se to 'čovjeku sve vraća, dobro i zlo'. Pažljivi otac je našao vremena i mogućnosti da dijete automobilom odvede do udaljenih krša, gdje se čuje odjek, eho glasa, pa je zajedno sa sinom glasno govorio afirmativne i negacijske rečenice koje su se kao eho vraćale njima samima. Tako bi sinčić, na primjer, viknuo: ,,ne volim te'' i eho odgovora bi se njemu vraćao istim riječima ,,ne volim te'', zatim za: ,,volim te'',dobijao bi odgovor eha ,,volim te'' i sl. Neki roditelju su, kako vidimo, spremni da u interesu odgoja svoje djece ulože mnogo više truda, za razliku od drugih. Navest ćemo par stajališta zapadnjačkih pedagoga o odgoju djece: Jon Kabat-Zinn veli: „Odgoj je posao za desetoro ljudi koje obavljaju jedna ili dvije osobe, bez upute kako se to radi, pod neprekidnim pritiskom, 24 sata dnevno, bez povratne informacije rade li to kako treba.“ W.Glasser: „Odgoj je nastojanje da dijete podučimo kako da što uravnoteženije zadovolji svoje psihološke potrebe, ne ometajući pri tome drugu osobu i da nauči da sve što radimo – biramo raditi.'' I. Filipović: „Odgoj je osposobljavanje djeteta za samostalni život. To je proces u kojem vodimo dijete od potpune bespomoćnosti do samostalnosti.'' Ako roditelj ima dijete sa posebnim potrebama, on je, uz svo ostalo zalaganje, dužan da svoje dijete kroz proces inkluzije uključi u školski odgojno-obrazovni sistem, kako bi se osposobilo da radi ono što mu njegove zdravstvene mogućnosti dozvoljavaju. Neki roditelji se žale da im je, pored maksimalnog, istinski roditeljskog truda i zalaganja dijete, ipak, ostalo neodgojeno i neposlušno. Postoje slučajevi u kojima je dijete neposlušno samo tokom tzv. ludih, tinejdžerskih godina. To su godine koje se u engleskom jeziku završavaju na ''-teen'', dakle od 13-te do 19-te godine. Zapadnjačka kultura je djecu u ovim godinama nazvala ''tinejdžerima'', tolerišući im mnoge propuste. U islamskoj kulturi je osoba punoljetna od kada se kod nje pojave biološki znaci koju ukazuju na njeno punoljetstvo (kao što je to, na primjer, kod djevojčica pojava hajza). Na kraju tinejdžerskog doba, maturanti neke od srednjih škola kod nas, mladići i djevojke koji opravdavaju zapadnjačke stavove, nedolično provode tzv. maturske večeri. Razgolićeni i u zabavi neobuzdani, svu noć ''proslavljaju'' koristeći blagodati mladosti i zdravlja u nepokornosti Onome Koji ih je stvorio. Drugi maturanti, medresanti, obilježavaju svoje ''svečane akademije'' kroz programe u kojima uče ajete Kur'ana Časnog, odlomke iz poučnih štiva, ilahije i drugo čime se iskazuje zahvalnost Allahu Uzvišenom za postignuti uspjeh i nada u Njegovu pomoć za njihova dalja zalaganja. U svakom slučaju, roditelj u islamu je dužan do kraja svog života pozitivno utiče na svoje dijete, i to intenzivno do kraja njegovog školovanja, te udaje ili ženidbe, a kasnije pasivno, ali nikad ne odustajući. Dužan je da uvijek od sebe čini maksimum truda, a nakon činjenja maksimuma odredbu za krajnji rezultat prepušta Allahu Uzvišenom. Roditelj na Ahiretu neće biti pitan za pomenuti krajnji rezultat odgoja djeteta, već, upravo, za činjenje maksimuma truda. Allah je taj Koji, zaista, upućuje, a mi smo ti koji se zalažemo da obavezu prema svojoj djeci, koliko možemo, temeljno izvršimo. U smislu rečenog, sjetimo se slučaja Nuha a.s. koji je bio Allahov Poslanik, a imao izrazito neposlušnog sina. Nakon činjenja aktivnog maksimuma truda roditelja u procesu odgajanja svoje djece, od velike važnosti je i njihova dova kojom će tražiti od Allaha dž.š. da im pomogne u izvršenju svoje teške i odgovorne zadaće. Dova se posebno prima u posebnim stanjima (putnik, postač, bolesnik), u posebnim vremenima (petak, vrijeme džume, zora, poslije namaza itd.) i na posebnim mjestima (mjesto činjenja sedžde, 'brdo milosti' i dr.). Roditelj nikad ne bi smio svom djetetu uputiti 'bed dovu' (proklinjanje), već samo 'hair dovu' (blagosiljanje), zato što se i jedna i druga od njega primaju kod Allaha dž.š. Najefikasnija metoda odgoja djece je, dakako, odgoj 'ličnim primjerom'. U ovom se slučaju roditelju i može oprostiti što, možda, nema mnogo vremena za razgovor sa svojim djetetom, ako on u svakoj sekundi svog života upućuje dijete 'ličnim primjerom'. Pogotovo djeca, dok su mala, sklona su tome da oponašaju svoje roditelje. Jako je važno i razgovarati sa djecom u svakoj slobodnoj prilici. U današnjem, nametnuto užurbanom, tempu življenja života, razgovor sa njima je još neophodniji. Ukratko, recept za ispravan odgoj djeteta, na osnovu kazanog, bio bi: - poraditi, prije svega, na vlastitom odgoju, - odabrati bračnog druga koji će, također, biti dobar budući roditelj tvom djetetu, - marljivo čuvati dijete u procesu trudnoće i omogućiti mu nesmetano rađanje, - dati djetetu lijepo islamsko ime na koje će biti ponosno, - ukazivati djetetu ljubav i pažnju, igrati se sa njim kad je malo, ljubiti ga i sl. - pomagati mu u toku školovanja, - ne razdvajati pažnju prema djeci i ne zapostavljati ni mušku, ni žensku djecu, - oženiti sinove i udati kćerke, - svo vrijeme činiti maksimum aktivnog truda u odgoju svoje djece, - uzdati se u Allaha dž.š., - doviti Allahu i upućivati 'hair dove' djetetu - podučavati dijete 'ličnim primjerom', te - maksimalno koristiti priliku i razgovarati sa djetetom, jer ono kad odraste počinje se polahko sjećati svog djetinstva i po svojoj memoriji tražiti nekadašnje roditeljske savjete, najčešće, kad se približi vakat da i sam bude roditelj. (Ramazanski preporod 3) |