Armin ČUSTO: Žrtve rata, silovane Bošnjakinje zbog trauma koje su preživjele ne odlučuju se pričati o događajima koje su preživjele, ali naša moralna obaveza je da zaštitimo naše majke, sestre i kćerke koje su silovane. Više nikada srpsko-crnogorskim monstrumima ne dozvoliti da pokušavaju povrijediti Bošnjakinju. Ujedno da nam nacionalni plan bude da zločince svaki dan otkrivamo i progonimo na osnovu svejdočanstava silovanih Bošnjakinja. To nam je dunjalučki farz i emanet. Boriti se za pravdu, boriti se da istina pobijedi, jedini je način da se odužimo svim onim koji su dali svoje živote za ovu domovinu, da bar malo utješimo naše majke, sestre i kćerke, da i na ovom svijetu osjete bar mali tračak pravde.

Uskoro će se obilježiti dvadeseta godišnjica srebreničkog genocida u kojima je pobijeno preko 8372 Bošnjaka od strane vojno-političkog Vrha Srbije, Crne Gore i Republike Srpske. Svaki dan u Bosni i Hercegovini Bošnjaci se učenjem fatihe i posjetom mezarja sjećaju svojih namijilijih, jer nema grada u Bosni i Hercegovivni koji nije bio predmetom genocida, koji nije dao šehide u toku odbrane naše zemlje od agresora. Stalni Međunardni sud pravde u Haggu koji utvrđuje odgovrnost država za najteže zločine bio je jasan, u Srebrenici se desio genocid, gdje je namjera tadašnjeg vojno-političkog vrha pomenutih država i manjeg bh. entiteta bila potpuno uništenje Bošnjaka, odnosno nesrpskog stanovništva.

Presude Haškog tribunala i presude Međunardnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju pred kojim se sudilo i pred kojim se dalje sudi tadašnjim srpskim vojskovođama, u više presuda je utvrđeno da je osim Srebrenice genocid počinjen i u Prijedoru, Vlasenici, Kalinoviku, KotorVarošu, Višegradu i drugim gradovima Bosne i Hercegovine. Čovjek koji pogleda sa strane, koji nije upućen u historiju Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, nakon što bi mu se objasnio cjelokupan egzodus bošnjačkog naroda zapitao bi se da li je moguće da ovaj narod još postoji.

Ali, jedno najviše boli, silovanje časne majke, sestre, supruge, kćerke Bošnjakinje. Prema još ne utvrđenim podacima srpska vojska u Bosni i Hercegovini je silovala preko 50 hiljada Bošnjakinja.
“Nema riječi kojima se može opisati sva bol, sve ono poniženje i strah koji osječaš od tih ljudi. Ako su uopće ljudi. Jedan, drugi, treći... Redali su se tako zadovoljavajući svoju pagansko-divljačku pohotu, iako sam se tek bila porodila... Silovali su me prvi put u mojoj kući, bez svijesti, pred djecom. Bilo mi je samo 20 godina kada je počeo moj pakao”.

“Jedne noći odveli su i moju jedanaestogodišnju kčerku... Zamislite, pitate se kako je majci koja zna da joj je odvedeno dijete da bi ga unakazili i silovali... “Zašto djecu, vikala sam, ostavite djecu. Ako morate silovati, silujte nas, ostavite djecu, preklinjala sam ih”.



Gore navedene izjave koje su dale silovane Bošnjakinje za medije govore o paklu kroz koje su prošle, srpsko-crnogorski monstrumi nisu birali, nisu obračali pažnju na očaj, vapaj, pogano sjeme je imalo samo jedan cilj, zauvijek uništi čast ponosne Bošnjakinje time i bošnjačke porodice. Ta ponosna Bošnjakinja koja je u genocidnoj agresiji izgubila sve, muža, sina, oca, brata, agresor je krenuo na njeno najvrjednije - čast, jer srpsko-crnogorski monstrumi da bi zapečetili svoj plan, izvršili su silovanja Bošnjakinja svioh dobi starosti, od curica do nena, na najokrutnije načine. Silovali su ih pred djecom, pred muževima... Silovali su ih i ubijali.

Nakon završtka agresije i genocida, silovane Bošnjakinje nisu ostvljene na miru, iste gledaju svoje silovatelje koji se slobodno šeću zbog neodgovornosti pravosudnih organa. Policijski sistem Republike Srpske na svaki mogući način pokušava zaštiti monstrume, ratne zločince, budući da isti unutar policije rade kao policijaci i inspektori, a silovane Bošnjakinje lišene su prava na odgovrajuću institucionalnu i socijalnu zaštitu koja im pripada prema svim dokumetnima međunarodnog prava koje je Bosna i Hercgovina ratifikovala. Žrtve rata, silovane Bošnjakinje zbog trauma koje su preživjele ne odlučuju se pričati o događajima koje su preživjele, ali naša moralna obaveza je da zaštitimo naše majke, sestre i kćerke koje su silovane. Više nikada srpsko-crnogorskim monstrumima ne dozvoliti da pokušavaju povrijediti Bošnjakinju. Ujedno da nam nacionalni plan bude da zločince svaki dan otkrivamo i progonimo na osnovu svejdočanstava silovanih Bošnjakinja. To nam je dunjalučki farz i emanet. Boriti se za pravdu, boriti se da istina pobijedi, jedini je način da se odužimo svim onim koji su dali svoje živote za ovu domovinu, da bar malo utješimo naše majke, sestre i kćerke, da i na ovom svijetu osjete bar mali tračak pravde.