Mehmed Meša DELIĆ: U našim odnosima prema Bogu, mi se ponašamo kao da se obraćamo čovjeku. Ova je anologija sasvim pogrešna. Ona je, u stvari, dovela do toga da se naši intimni kontakti s Bogom pretvore u puki verbalizam. Kad se slušaju dove koje učimo ili ih neko u ime nas uči prilikom raznih obreda kao što je na dovištima Lastavice, Ajvatovice, stratištima kao što je Srebrenica, dobija se utisak kao da se obraćamo, nekakvom satrapu, silniku kojeg želimo što biranijim riječima udobrovoljiti, polaskati mu i njegovoj taštini što bolje podići. Da li prisutne povišenim glasom ili emocijama želimo,(za)plašiti? Izgovaramo riječi koje u većini slučajeva ne razumijemo. Obraćamo se Bogu riječima, čija značenja ne znamo, nastojeći da dova bude što duža. Zaboravljamo pri tome da se obraćamo Erhamurrahiminu, koji sluša i čuje glas našeg srca i naše duše, a ne glas naših riječi.

Moramo odmah reći, da je svođenje ibadeta na poznate obrede, naročito molitvene, potpuno pogrešno i neispravno. Još veću zabludu predstavlja svođenje molitve – odnosa prema Bogu, na puki verbalizam, određene mehaničke radnje i formalizam. A da zabluda postigne svoj vrhunac, svi molitveni obredi obavljaju se kao da su sami sebi svrha i cilj. Ove obrede upoznajemo i izučavamo samo sa formalne, fikhske strane. Ostala nam je samo forma i briga o toj formi. Za nas je sada bitna tehnika namaza, naime, koliko rekata ima koji namaz, kako se on obavlja, šta se uči na kijamu, rukuu, sedždi i tešhudu. Zapostavljeno je ono to je u ibadetu bitno, a ono što je formalno dobilo je tretman bitnog. Svi vidovi ibadeta su mistificirani i i izolirani iz života. Vrhunac ibadeta smatralo se i još uvijek se smatra bježanje iz života, povlačenje u punu izolaciju, pasivnost i preziranje svake životne aktivnosti. Neki misle da život u ibadetu treba trošiti, a ne u životnoj aktivnosti.
Kada je riječ o ibadetu, o našem odnosu prema Allahu dž.š., treba, prije svega, imati na umu slijedeće činjenice.

Forma u ibadetu, gotovo gubi svaki smisao i svaki značaj. U suštini, pravi ibadet nema formu, nema, čak ni riječi. To su najdublji, najintimniji, najsuptilniji osjećaji i doživljaji onoga što je, isto tako, najsuptilniji, najuzvišenije i najljepše. Što se, svakako, ne može izraziti riječima. Radi se o kategoriji viših doživljaja, kojima naši pokušaji, da ih izrazimo u posebnim riječima i da im damo posebne forme, mogu samo smetati i doprinijeti da oni izgube na svom intenzitetu. Između čovjeka i Boga nema posrednika, pa čak na toj relaciji i takvom odnosu nije potrebna ni riječ. Allahu dž.š. se okrećemo čitavim bićem, doživljavamo Ga svojom intimom, svojom dušom i srcem. Ono duhovno, Božansko u nama, ukoliko nije pritisnuto i prigušeno nagonima i strastima po svojoj prirodi teži ka svom višem izvoru. Takvim kontaktima i spoznajama, naše riječi i bilo kakve vanjske forme mogle bi predstavljati najveće smetnje. Ako ja prilikom obavljanja četiri rekata u jednom namazu moram misliti na 800 hiljada vadžiba, koliko ih ima, prema ozbiljnoj izjavi jednog našeg bivšeg muftije, a isto toliko, možda i više, mustehaba, suneta, mekruha itd., situaciji neće biti moguće doživjeti Allaha dž.š., niti misliti o Njemu, jer je sve moja pažnja okupirana i skoncentrisana na formu.

U našim odnosima prema Bogu, mi se ponašamo kao da se obraćamo čovjeku. Ova je anologija sasvim pogrešna. Ona je, u stvari, dovela do toga da se naši intimni kontakti s Bogom pretvore u puki verbalizam. Kad se slušaju dove koje učimo ili ih neko u ime nas uči prilikom raznih obreda kao što je na dovištima Lastavice, Ajvatovice, stratištima kao što je Srebrenica, dobija se utisak kao da se obraćamo, nekakvom satrapu, silniku kojeg želimo što biranijim riječima udobrovoljiti, polaskati mu i njegovoj taštini što bolje podići. Da li prisutne povišenim glasom ili emocijama želimo,(za)plašiti? Izgovaramo riječi koje u većini slučajeva ne razumijemo. Obraćamo se Bogu riječima, čija značenja ne znamo, nastojeći da dova bude što duža. Zaboravljamo pri tome da se obraćamo Erhamurrahiminu, koji sluša i čuje glas našeg srca i naše duše, a ne glas naših riječi. Njemu ne trebaju riječi. One mogu biti prazne i lažne, iza njih se mogu kriti najprljavije namjere munafikluka i licemjerstva. Iza njih mogu stajati najogavnije špekulacije interesa i trgovine. Uči se duga dova, dabi se naplatilo više i da bi bila skuplja.

Sve je to, kada se radi o saobraćaju s Bogom, suvišno. Allah dž.š. gleda namjere i intimne pobude koje On zna. Laskave riječi ne mogu sakriti prljave namjere. Dove, čiji se tekstovi stalno ponavljaju i samo mehanički recituju, gotovo nikada se njihovo značenje ne doživljava, jer se i ne razumje.



Allah dž.š. se može samo doživjeti i osjetiti u ljepoti življenja u Njegovoj milosti. U načinu ovog doživljavanja forma nije bitna. O tome nam najbolje svjedoči sam Kur'an. Ne smije se ispustiti iz vida činjenica da Kur'an nije propisao način namaza.

Na mnogo mjesta u Kur'anu naređuje se obavljanje namaza, iskazivanja odanosti prema Allahu dž.š., ali se nigdje ne ukazuje i na formu namaza i ibadeta. Čak, ni vrijeme niti vrste namaza nisu u Kur'anu nedvosmisleno precizirani.

Treba vjerovati i znati, da to, nesumnjivo, nije učinjeno bez razloga.
Da je određena forma u ibadetu bitna, da je ona jedan od važnih elemenata u saobraćaju sa Bogom, sigurno je Kur'an ne bi izostavio. U tom slučaju bi se svakako odredio i propisao.
Poznato je, da je Muhammed a.s., propisao način obavljanja namaza rekavši:
“Klanjajte onako, kako vidite da ja klanjam”.

Po svemu sudeći, čini se, da ni on nije odredio jedinstvenu formu. U odnosu na neke detalje namaza, postoje različite predaje. Zato nam nije ni prenesen jedinstven način obavljanja namaza. Postoje, zbog toga, izvjesne razlike u načinu obavljanja između pojedinih mezhaba, a to je zbunilo mnoge muslimane Bosne i Hercegovine i šire zbog mehzeba “vehabija”. Umjesto da se (za)pitaju zašto i kome klanjaju, oni se prepiru ko pravilnije klanja.

Ovo nas navodi na dosta čvrst i prilično siguran zaključak, da ni sam Muhammed a.s. nije pridavao formi neki osobit značaj. Mi duboko vjerujemo, da su različite predaje o nekim detaljima namaza nastale na taj način što je Muhammed a.s. zaista tako nekada i klanjao. Nije se uvijek držao istih detalja. Tako su nastale postojeće razlike između pojedinih mezheba. Jedni su prihvatili ovu, a drugi onu predaju, a jedna i druga su ispravne, ali nije ispravno što na sve moguće načine pojedinci pokušavaju nametnuti svoj, a nama drgačiji mezheb.

Ne možemo, a da se, ovom prilikom, ne osvrnemo i na tesavufsko mišljenje koje u ovom pitanju zaslužuje posebnu pažnju. Mora se priznati, da izvorni tesavuf ibadetu daje najviši smisao. Izdiže ga, što je sasvim ispravno, iznad forme, pa ako hođete, iznad vremena i prostora. To je, prema tesavvufu, najuzvišeniji osjećaj, najintimniji doživljaj, koji se ničim ne može identifikovati niti bilo kakvom formom adekvatno izraziti. U tome je sasvim irelevantna, sporedna i beznačajna svaka forma. Ništa ne smeta; ona može biti raznovrsna. Glavno je da se Allah dž.š. doživi i da se Njegova prisutnost osjeti, ali nije važno kako. Neka tesavvufska shvatanja, u ovom pogledu, izgledaju krajnje slobodna, širokogrudna i za svoje vrijeme veoma smjela i progresivna, pa i revolucionarna.

Ova shvatanja ne prave nikakve razlike između pojedinih religija u načinu ibadeta. Svaka pobožnost i ljubav, koja se iskazuje prema Bogu ispravna je i valjana bez obzira da li se iskazuje na islamski, jevrejski, kršćanski, pa čak i na paganski način, kao i to da li se iskazivala u džamiji, crkvi, pagodi ili žrtveniku. Sve religije vode jedinstvenom cilju, ali različitim putevima. Ibni Arebi se ni malo ne ustručava da ovu misao javno i potpuno jasno izrazi. On kaže, da njegovo srce podjednako prima sve oblike ljubavi koja se iskazuje prema Bogu; sasvim svejedno, gdje se ta ljubav i na koji način iskazivala, da li u samostanu redovnika, hramu paganina, Kabi muslimana ili na pločama Tevrata ili stranicama Kur'ana.

Ova Ibni Arebijeva misao nije tragična nego je po mom shvaćanju poučna, a evo i zašto. Pa, Isus, (Isaa a.s.), Mojsije, Abraham i svi drugi Allahovi Poslanici su bili muslimani i nisu ništa drugo propovjedali do Islam, jer Bog je jedan i Njegova je vjera jedna, ali su ruke svećenika izmijenile orginalna učenja Poslanika koji su došli prije Muhammeda a.s., a što je evidentno i iz samih Svetih knjiga te iz historije religija i svijeta.

Jedan drugi veliki klasik tesavvufske misli Dželaludin Rumi na sličan način definisao je ovu misao. Rekao je u jednom stihu na perzijskom jeziku, da mu je glavni cilj ljubav prema Bogu, kako bi njegova duša bila obasjana Božijim svjetlom i pogođena Njegovim zrakama. Svejedno je kojim se putem dolazi do toga. Glavno je, da on vodi ka cilju.

“Ja nosim ahmediju na glavi”, veli Dželaludin Rumija, “ali oko pojasa nosim i Zaraduštov zunar. Ništa mi to ne smeta, kada, istodobno, u duši nosim nur (svjetlo). Ja sam musliman. Ne smeta mi da kažem da sam kršćanin, brahmanac, zaraduštovac, jer samo Tebi težim, o Vrhovna istino! Ja znam samo za jednu bogomolju. Nije nimalo važno što je nazivaju različitim imenima: džamijom, crkvom, ideolopokloničkim hramom. Bože, Tvome se biću okrećem i ono je krajnji cilj moje sreće.”

Bilo je normalno pretpostaviti da će ovako shvatanje naići na najoštrija reagovanja od strane fikhskog formalističkog shvatanja koje je, gotovo, uvijek predstavljalo zvanično mišljenje organa vlasti – halife. Sukobi su bili vrlo oštri, često i dramatični. Bila su to veoma teška iskušenja za nosioce tesavvufske misli.



Mnogi su, zbog toga, podnosili najveće žrtve, a dobar broj je pogubljen na najgrozniji način. Slučaj Haladža, kome je, najprije udareno hiljadu bičeva, zatim su mu odsjekli noge i ruke, pa potom i glavu, a onda spalili tijelo, i pepeo prosuli u rijeku Eufrat, najbolje nam govori o tome. Nažalost, taj slučaj nije bio usamljen. Na sličan način pogubljen je Suhraverdi i drugi. Bez obzira na optužbe i zvanične motivacije i obrazloženja presuda, bez obzira na kasnije historijske analize i tumačenja ovih događaja, dajući im u većini slučajeva politička obilježja, i konačno, bez obzira, na neka tesavvufska ekstremna shvatanja, mi ne možemo, a da ovdje ne vidimo znakove jednog plemenitog pokušaja i nastojanja da se misli Božije jednoće (tevhida) u našem odnosu prema Bogu (ibadet) dade viši smisao, da se ta misao ne bi izgubila u formi, lažnim riječima i praznim frazama, kao što se to i dogodilo. Mi, zaista, ne možemo, a da tu ne vidimo sukob suštine sa formom. Nije toliko bitno kako se taj sukob u određenom pitanju i u datom historijskom trenutku ispoljio, kakve su ga snage i na jednoj i na drugoj strani nosile i pod kakvim imenom.

Tesavvuf je ovdje odigrao ulogu nosioca vječne težnje ljudske misli, da se oslobodi okova forme, šablona, koje joj ljudi postavljaju, i time ometaju njen dalji nesmetan razvoj. Misao je dinamična i mora biti u stalnom kretanju. Pa ipak, činjenica je, da nam se ona javlja samo u određenoj formi. Njena praktična primjena je nužna vezana za formu, jer se ne može drukčije realizovati. Ona se praktično ispoljava isključivo kroz određenu formu, koja se redovno pretvara u njene okove i smetaju njenog razvoja.

Očito, riječ je o nužnoj proturiječnosti koju je nemoguće izbjeći, jer predstavlja sastavni dio našeg života i suštinu našeg razvoja. To je vid i način postojanja. Sve se javlja samo u određenoj formi.

Svaka misao nosi u sebi svoju proturiječnost. Rekli smo da je osnovno obilježje misli dinamičnost i stalno kretanje. Međutim, čim se jedna misao realizuje i primjeni, a ta realizacija je nužna, jer misao u apstrakciji ništa ne znači, ona se time zatvara, bar na trenutak, i iz stanja dinamike prelazi u stanje statike.

Najveća tragedija u razvoju misli, ujedno, i najveću proturiječnost, predstavlja njeno pretvaranje u sistem i zatvaranje u formu određenih dogmatskih shvatanja. To je neizbježna sudbina, koju ljudaska misao u svom razvoju nije mogla u prošlosti, a niti će, po svoj prilici, moći izbjeći i u budućnosti. To su neiminovne proturiječnosti, koje, kako smo već rekli, čine sastavni dio našeg života i njegove zakonitosti. To je sudbina i religiozne misli. Takvu sudbinu je doživjela i tesavvufska misao. Zatvarajući se u određene forme, ona se potpuno deformisala i pretvorila u svoju suprotnost – u čist verbalizam i formalizam, u vidu zikra i virdova.

Nije zlo u samoj proturiječnosti. Zlo je u neočuvanju i nerazrješavanju proturiječnosti. Zlo je, ako se misao pretvori u dogmu, zatvori, okošta i začauri u određenoj formi, sistemu ili ideologiji.

Zato nam najbolje može poslužiti razvoj islamske misli. Ona se u svim vidovima dogmatizirala i konzervirala u prvim oblicima svoje primjene. Ti oblici su proglašeni neprikosnovenim i na taj način pretvorili se u teški tamnicu, pravilnije, u grobnicu islamske misli.

Nije zlo, da se vratimo predmetu, o tome što se ibadet obavlja u određenoj formi. On se mora tako obavljati. Rekli smo da se nikakva misao ne može u praksi primijeniti bez konkretne forme. To, razumje se, važi i za misao našeg odnosa prema Allahu dž.š. ne možemo poricati činjenicu, da na primjer, namaz mora imati svoju formu i način obavljanja, pogotovo što je to opća zajednička obaveza i obilježje svih muslimana. Nije, dakle, za izražavanje suštine nužna.

Ovdje se radi o tome kada forma postane sama sebi cilj, kada se u njoj izgubi suština i kada ona postane prazna bez sadržine.

Takav je slučaj sa svim formama ispoljavanja naše religioznosti. U periodu dekadence i kriza duhovnih vrijednosti, religioznost se zadržala samo u formi, riječi i na jeziku.

Prema islamskom učenju ibadet u širem smislu obuhvata svaku korisnu aktivnost i svako korisno djelo. U stvari, to je pravi smisao ibadeta i pobožnosti. Ono što mi, prema pogrešnoj fikhskoj terminologiji nazivamo ibadetom, predstavlja samo pedagoško sredstvo, da bi se čovjek usmjerio i aktivizirao na polju korisne društvene i opšte ljudske aktivnosti. Ako se kroz namaz ne postiže takav efekat, ako on ne vrši usmjeravajući i aktivizirajući funkciju, ako naime, ne pokreće na dobro, onda on nije nikakav ibadet. On je u tom slučaju izraz lažne, prazne i licimjerne pobožnosti. To se vidi i u našim džamijama koje su od bajrama do bajrama malo posjećene, a za bajram bivaju (pre)pune.

Islam veoma oštro osuđuje lažnu i formalnu pobožnost. “Teško onima koji licimjerno obavljaju namaz, zaboravljaju njegovu svrhu i ne pomažu druge”. Licimjeran je svaki namaz koji ne aktivira čovjeka u borbi za dobro i protiv zla.

Prava pobožnost i odanost prema Allahu dž.š. ispoljava se isključivo kroz korisnu društvenu aktivnost. Islam traži, da se svaki posao i svaka aktivnost počinje sa Allahovim imenom, preduzima u ime Njega i radi, da bi se postiglo Njegovo zadovoljstvo, Njegov raziluk, kako to kažu starije generacije. Šta to, u stvari znači? Izgovoriti određene riječi i ništa više, znači li to izgovoriti formulu Bismillah. Šta znači počinjati posao sa Allahovim imenom i raditi ga u ime Njegovo? Mnogi zaista tako misle i tako se ponašaju. Mnogi su otvarali i zatvarali radnje izgovarajući Bismillah, iako u toku čitavog dnevnog poslovanja nisu mislili na Allaha dž.š. i na obavezu koju su Mu dali prilikom izgovaranja riječi Bismille. Mislili su na lični interes, pa se nisu ustručavali, ako je to interes diktirao, da zakidaju, lažu, ogovaraju, pa i da se krivo kunu.

S Allahovim dž.š. imenom počinjati posao i u ime Njegovo ga raditi ne znači, niti može značiti išta drugo osim rukovoditi sa najplemenitijim pobudama i najuzvišenijim motivima, isključujući svaku sebičnost, gramtivost, špekulativne i licimjerske namjere. U ime Allaha dž.š. ne može značiti ništa drugo nego za dobro čovjeka i društva. Raditi nešto u ime Allaha dž.š. znači raditi ga s namjerom da se koristi drugom.

I namaz u osnovi ima taj smisao. I on se u krajnjoj liniji obavlja radi drugoga, jer mu je svrha da duhovno oplemeni čovjeka, kako bi bio korisniji društvu i pojedincima. Treba ovdje posebno podvući, da se ibadet, prema islamskom učenju, ne može ograničiti samo na ritualne obreda. Prema Islamu, čitav život je, i trebao bi da bude, ibadet, jer bi trebao biti posvećen dobru i potrošen u radu za dobro i napredak, a ne samo u klanjanju kako neki misle, a (pre)ostale obaveze da drugi obavljaju.
Muhammed a.s. je rekao: “Jedan čas razmišljanja i istraživanja korisnije je i vrednije nego sedamdeset godina verbalne molitve.” “Onaj koji pruža pomoć i brine se o udovici i siromahu ravan je borcu na Božijem putu, kao i onome koji sve nići provodi u molitvi, a sve dane u postu.”

Sljedećih nekoliko slučajeva pokazaće nam pravi duh Islama i pravi smisao ibadeta, kako ih je shvatio Muhammed a.s.. Muhammed a.s. je na bezbroj primjera pokazao kako se iskazuje ljubav, odnos i privrženost Allahu dž.š. i šta je ibadet.
Priča Enes r.a.: “Bili smo na jednom putovanju zajedno sa Božijim poslanikom. Bio je Ramazan. Neki su postili, a neki, koristeći povlastice putovanja, nisu. Kada smo došli u jedno mjesto, postači su popadali od žeđi, gladi i umora. Oni pak, koji su mrsili, pobili su koce, povezali deve i napojili ih. Muhammed a.s. je tom prilikom dodao: “Nepostači su nam danas ugrabili sve sevabe, i svu nagradu”.

Mislimo da nije teško pogoditi šta ovo znači, i šta je pravi ibadet. Usluga, čak i običnoj životinji vrijednija je od formalnog neobaveznog posta. Muhammed a.s. je ovdje jasno ocijenio i precizirao, da je nagrada nepostača za uslugu, koje su učinili devama, veća nego nagrada postača za post.

U jednoj drugoj predaji Enes r.a. nas izvještava o trojici ljudi, koji su posjetili žene Božijeg Poslanika, interesujući se za način njihova ibadeta, pa se kasnije zavjetovali:
Jedan, da će stalno klanjati, drugi da će svaki dan postiti, a treći da se nikada neće ženiti i da će se u ime Boga odreći seksa. Kada je čuo Muhammed a.s., obišao je sve ljude i oštro ih ukorio. Rekao im je, da je on Božiji Poslanik, da je njegova odanost Bogu snažnija nego i kod koga drugog, ali da on i posti i mrsi, klanja i spava i da se ženi. Dodao je: “Ko ne slijedi ovaj put, ne pripada mojoj zajednici”.

U ovom pogledu vrlo karakteristočan je i ovaj slučaj iz života Božijeg Poslanika. Jednom zgodom bila je u posjeti kod Muhammeda a.s. grupa ljudi. Među njima se po svom držanju i ponašanju isticao jedan čovjek koji je odavao veoma pobožnog asketu. Primjetivši to, Muhammed a.s. je upitao ko vam je ovaj čovjek? Rekli su, da je to čovjek, koji je čitav svoj život posvetio ibadetu. Sve je drugo napustio da bi se povukao u samoću, kako bi nesmetano mogao da učini što više ibadeta, putem posta, namaza i drugog zikra. Ko se brine o njemu i ko ga izdržava, upitao je Muhammed a.s.. - Svi mi, rekoše prisutni. - Onda znajte, dodao je Božiji Poslanik, da ste vi svi bolji od njega i Bogu draži”.

U drugoj predaji govori se, isto tako, o jednom veoma pobožnom asketi (zahidu), koji je u ime Boga napustio sva ovozemaljska uživanja. Kada su na pitanju, ko ga izdržava, odgovorili, da ga izdržava njegov brat, Muhammed a.s. je nedvosmisleno potvrdio, da je njegov brat mnogo pobožniji od pomenutog askete.

Spomenimo iz prakse Muhammeda a.s. još i ovu zgodu. Navodi se, da je Božiji Poslanik naišao na grupu ljudi u nekoj oazi u pustinji. Obavijestili su ga, da se oni namjerno povukli, ovdje, da bi se potpuno posvetili molitvi i ibadetu uopšte. Rekli su, da su sve dunjalučke blagodati ostavili u ime Boga, da bi Mu na ovaj način služili. Dodali su da su se u tome ugledali u božijeg Poslanika, koji, iako Bogu najdraži, kome je Allah dž.š. sve oprostio, čitave noći provodi u ibadetu. A gdje smo mi, a gdje je Božiji Poslanik? Na to je Muhammed a.s. odgovorio: “Niste se vi ugledali u mene. Ja nisam pobjegao iz života, ja, kao što znate, vodim najveću bitku na polju širenju Islama i jačanja muslimanske zajednice. Da ste po kakvoj sreći uzorali i posijali ovu oazu, i tim vašim trudom koristili čovjeku i životinji, bilo bi to mnogo korisnije i sevabnije od vašeg ibadeta”.
Iz toga slijedi da nema ibadeta u pasivnosti, u bježanju iz života i u izolaciji od društvenih zbivanja.



Formalnu, praznu i lažnu pobožnost, imamo i danas nakon toliko stoljeća, od ovih spomenutih primjera (po)grešnog ibadeta i pobožnosti koja se ne ispoljava i ne potvrđuje kroz društveno korisnu aktivnost. Nekada davno to su osuđivali i Ashabi i nisu tome poklanjali nikakve pažnje.
Nas ovdje posebno interesira shvatanje Omera, koji je, inače, poznat po svojim dubokim prodorima u dubine islamske misli i njene osnove intencije, kojima i danas izaziva najveće divljenje.
(Islamska misao je tu, a gdje je muslimanski razum?)
Bio je to čovjek velikog stvaralačkog uma i velikih historijskih inicijativa. U primjeni i shvatanju islamske misli, poslije Božijeg Poslanika, nije sigurno bilo većeg uma. Ne dozvoljava nam ni tema ni prostor da, bar letimično, upozorim na sve njegove stavove koji mu u historiji velikana ljudske misli odgovaraju jedno od najznačajnijih mjesta.

Ovdje ćemo se ograničiti samo na njegove stavove koji se odnose na temu o kojoj govorimo. U tom pogledu je neobično značajna predaja po kojoj je Omer nekom zgodom susreo čovjeka koji je pokazivao znakove velike pobožnosti, ali samo u formalnom i verbalnom smislu. Ta se pobožnost očitovala u posebnom izgledu, kretanju, nošnji, u jednom pasivnom držanju prema životu, u punom okretanju i orijentaciji na smrt i ahiret.
Umjesto da ga pohvali, kako bi mnogi očekivali, Omer ga je udario bičem rekavši mu:
“Nemoj da nam umrtvljuješ našu vjeru, Bog te umrtvio!”

Prilikom jednog svjedočenja h. Omer r.a. je tražio od svjedoka, da bi provjerio njegovu ispravnost, da mu dovede nekoga ko da dobro poznaje. Svjedok je doveo čovjeka, koji je o njemu rekao sve najbolje. H. Omer ga je potom upitao: “Jesi li ti bliži komšija svjedoku?” “Nisam”, odgovorio je čovjek. “Jesi li mu ikada bio drug, na putu?” “Nisam”. “Jesi li ikada s njim sudjelovao u nekim finasijskim poslovima?” “Nisam”. “Onda, reče Omer r.a. “pretpostavljam da si ga viđao u džamiji ako nešto šapće, diže i spušta glavu. “Da, upravo to. Stalno je u džamiji, klanja i ibadet čini”. “Žao mi je”, dodade Omer r.a., “prema tome, ne poznaješ svjedoka”. Zatim se je obratio svjedoku i rekao mu da dovede drugog čovjeka koji ga bolje poznaje.

Kako se vidi, ibadet se iskazuje samo kroz aktivnost. Ne može biti ibadet u pasivnosti, u bježanju iz života i zatvaranju u zidove džamija i tekija... Nažalost i danas je to praksa kod mnogih muslimana, hodža, vjeroučitelja, da se posvećuju pasivnom ibadetu. Možda bi trebalo postaviti pitanje: Šta rade hodže i vjeroučitelji u džematima, školama, kada ne klanjaju i kada nema nastave? Znamo da mnoge džematlije uz posao u firmi, polju, rudniku..., poste, obavljaju namaze, a hodže ih predvode u namazu koji su vjerska obavezai i za njih, a ne samo za džematlije koji hodže za to plaćaju.
Čast izuzecima, jer ima i onih hodža koji su u prvim redovima sa svojim džematlijama kada je neka akcija u pitanju, odnosno aktivni ibadet.

Vrhunac ibadeta u islamskom smislu predstavlja nauka. Već smo spomenuli hadis u kojem se kaže, da je sat razmišljanja vrijedniji od sedamdeset godina ibadeta.
U Kur'anu stoji: “Zaista se samo učeni ljudi boga boje...” (El-Fatir 28).
U jednom drugom hadisu Muhammed a.s. je rekao: “Prednost vrijednosti učenjaka (alima) nad vrijednosti pobožnika (abida), slična je mojoj prednosti nad najnižim od vas”.
“Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika”.

Razmišljanje o Allahu dž.š. čini suštinu ibadeta. A razmišljanje o Allahu dž.š. jeste razmišljanje o njegovom djelu – jer se Allah dž.š. može shvatiti, doživjeti i osjetiti Njegova prisutnost jedino putem ispoljavanja u svijetu. Očito je, međutim, da je to moguće samo pomoću nauke i da za to nema drugog načina.
Pomoću nauke otkrivamo ljepotu i savršenstvo u procesima zbivanja kroz koja se, u stvari, očituju Božiji atributi.
Divimo se savršenstvu funkcionisanju kosmičkog mehanizma, ljepotama zvjezdanog neba i moralnim zakonima naše duše, kako ističu Njutn i Kant. Zato Kur'an na bezbroj mjesta podstiče i imperativno nalaže da se razmišlja o svijetu, da se izučavaju pojave i procesi podjednako kako u prirodi tako i u ljudskom društvu. Ovo od nas Kur'an traži, kao što i namaz traži, onda ne možemo uzimati samo (po)nešto iz Časne knjige. Nego, uzmi sve ili ostavi sve.
“Stvaranja nebesa i zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah spušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njena po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde – doista su dokazi za one koji imaju pamet.” (El-Beqara 164).
“Putujte po zemlji i razmišljajte kako su završili narodi prije vas”.

Ovdje se ne bismo mogli nikako složiti sa tesavvufom u tome, da se istine i spoznaje, pa i istine i spoznaje o Bogu, mogu doživjeti i bez nauke, naime, putem kešfa, neposrednog saznanja nadahnuća, (ilmi ledun). Iako u čitavoj povijesti tesavvufa nije ostvareno nikakvo otkriće, niti bilo kakav uspjeh, predstavnici tesavvufa uporno su tvrdili o mogućnosti kešfa i kerameta (čuda).

Upravo, u trenutku kada se najviše pričalo o kešfu, kerametima, čudima pojedinih derviša i šejhova, čak oživljavanju mrtvih, islamski svijet je prolazio kroz najteže situacije i najbolnija iskušenja.


Zar mongolsko – tatarske krvave najezde, križarski pohodi Evrope, kasnije kolonijalističko porobljavanje i izrabljivanje, pa najzad izraelska agresija, nisu bile najbolje prilike, da kešf i keramet pokažu svoju vrijednost i potvrdu svoje mogućnosti. Ništa od toga nije bilo. Ostale su tu i tamo u pojedinim nenaučnim djelima zabilježene izmišljene i lažne priče o tobožnjim čudima i kešfu, koje se i danas prepričavaju u primitivnim stredinama.

Treba čvrsto vjerovati, da se do saznanja i otkrića, ma koje vrste, ne može doći ni na koji drugi način osim nauke. Ne tvrdimo da se vjerom u Božiju pomoć čvrstim pouzdanjem u tu pomoć, može na tom putu mnogo više postići. Pouzdanje u Božiju pomoć i vjera u uspjeh, uzdajući se u ovu pomoć, jača čovjeka i pomaže mu, da izdrži najveće napore i podnese najteže žrtve.

Kešf bi se mogao shvatiti kao dublje doživljavanje istine i spoznaje do koje se je došlo samo sredstvima i metodama naučnog istraživanja. Ako kešf može da znači usvajanje i njeno pretvaranje u sadržinu svijesti i nutranjeg života, kada ona postaje sastavni dio bića, on bi u tom slučaju mogao biti prihvaćen i imao bi opravdanje. Predstavljao bi tada viši stepen spoznaje.

Čvrsto vjerujemo da je teorija o kešfu, kerametu i zuhdu (asketizmu) u najvećoj mjeri doprinijela unošenju raznih deformacijama i pojam ibadeta. Tako su elementi pasivnosti, verbalizma, formalizma, mistike, okretanja smrti i ahiretu unišli u ovaj pojam i postali njegova sadržina. Asketizam (zuhud) orjentirao je muslimana na ahiret i smrt, a kešf i keramet odveli su ga u svijet mistike, čuda i udaljio ga od svijeta činjenica i realnosti. U takvim shvaćanju namaz i drugi vidovi obraćanja Allahu dž.š. dobili su obilježje nekog mističnog sredstva pomoću kojeg se putem čuda izazivaju promjene u vanjskom svijetu, a ne u našim dušama. U tom smislu se ljudi okreću Allahu dž.š. i mole Ga da čudom izliječi bolesnika, odbije agresora, spriječi zlo itd. Okupljaju se oko grobova i turbeta i traže pomoć od mrtvih.

Treba znati, da ibadet nije sredstvo pomoću kojeg se mijenja postojeći red zakonitosti i formule procesa u prirodi. Obratno, ibadet ima za cilj da čovjeka što jače uključi u taj red i zakonitosti, da što bolje uskladi svoju volju sa opštom Božijom voljom, koja se ispoljava kroz process prirode. Najveća je zabluda misliti, da se Allah dž.š. može umoliti bilo kakvom vrstom ibadeta, da mijenja svoj rad. Nije ga mijenjao ni za hator Muhammeda a.s., pa neće, sigurno, ni za hator bilo kakvog šejha i evlije (La tebdile li sunenetil-lahi).

Važno je, isto tako, znati, da ibadet i odanost Allahu dž.š. ne smije počivati na strahu. Ibadet u osnovi treba da izazove više, uzvišeniji osjećaj, posebno intimno, ugodno raspoloženje. To je trenutak utapanja u apsolutno savršenstvo i ljepotu, trenutak doživljavanja najvećeg spokojstva i mira u jednom višem svijetu. Razumljivo, da se tako nešto ne može doživjeti u strahu. Odnos čovjeka prema Allahu dž.š. zasniva se na ljubavi, jer je On izvor svega što je lijepo i savršeno, svega onoga što se voli i ljubi. Njegova milost prožima i obuhvata sve što postoji (Rahmeti vesiat kulle šej'in).
Zašto danas zastrašivanje (strah) od Božijih kazni, na časovima vjeronauke, hutbama i drugim prilikama kada znamo da je Islam – Allahova vjera puna ljubavi i slatkih riječi, a pored Allahovi kazni ima još više Njegovih nagrada. Zato i ove plemenite stvari treba češće (po)stavljati na dnevni red, a ne samo strah od strane vjeručitelja i hodža. Oni mogu biti samo iskusni i obrazovani vodiči kroz bespuća ovoga svijeta, a nikako sudije koji i kazne određuju , a još manje posrednici između Allaha dž.š. i ljudi.

Ovdje se opet moramo pozvati na jedno veoma značajno tesavvufsko shvatanje koje iz odnosa prema Bogu, naime, iz ibadeta isključuje svaki strah i bilo kakav materijalni interes. Prema ovom mišljenju motiv ibadeta ne smije biti ni strah ni lični materijalni interes. Najbolje je to izrazila poznata predstavnica tesavvufa Rabija Adevija, kada se u jednom dubokom religioznom ushićenju obratila Allahu dž.š.: „Bože, ne obožavam Te iz straha, jer ne želim da budem poput hrđave žene, koja, samo kada se plaši kazne uradi neki posao. Ne obožavam Te ni iz želje za nagradom, za džennetom, jer ne želim, isto tako, da budem poput hrđave žene, koja, samo kada joj se plati, učini neki posao. Ja Te, Bože milosni, obožavam samo iz ljubavi prema tebi, da bi osjetila radost Tvoje blizine“.

Istina, u Kur'anu se spominje i kazna. To je sasvim svakako razumljivo i nije ni u kakvoj suprotnosti sa principom ljubavi. Kazna je vezana za princip odgovornosti, koji je usvojen i nužan u svim ljudskim (zemaljskim) i nebeskim sistemima. Ovaj princip, što je sasvim logično, predviđa kazna za prekršitelja i zločince, naime, za sve one koji drugima nanose štetu. Ako se na toj relaciji ipak javlja strah, onda je to samo strah od posljedica vlastitog djela, a ne strah od Boga. Takav je slučaj sa svim zakonima. Njih se ne mogu plašiti pošteni i ispravni građani. Naprotiv, zakoni su tu, da osiguraju miran, nesmetan i slobodan život svim ljudima. Isto tako zakoni su tu da se (pre)krše.

Obraćanje Bogu i pouzdanje u Njegovu pomoć potrebni su čovjeku uvijek. Za uspjeh u borbi za održanje, sreću, i bolju budućnost, pored materijalne, potrebna je i duhovna snaga. Svaka naša akcija predstavlja tako složen proces, da još nismo savladali niti upoznali sve elemente i komponente tog procesa. Ne možemo nikad biti sigurni u uspjeh, ma koliko se spremali i ma šta preduzimali. O tome nam najbolje govori praksa, kako pojedinačna tako isto i društvena. Ne kažemo, da su ljudske intervencije bez uspjeha, ali je činjenica, da se naša planiranja i predviđanja ne ostvaruju baš uvijek. Šta bi rekli sportisti koji se četiri godine pripremaju za olimpijadu i ništa od željenih medalja. Ljudi se čitav svoj život pripremaju za susret sa svojim Stvoriteljem, a da li su svi dobro pripremljeni to će Stvoritelj provjeriti. U tokovima i procesima zbivanja postoje faktori koje nismo mogli vidjeti ili predvidjeti. Sve naše akcije imaju, uglavnom, obilježje eksperimenta. Nikad nismo sigurni u rezultat. Zakoni društvenih procesa su mnogo složeniji nego nam se čini. Ne uspijevamo da ih ovladamo, pa čak niti da ih pravilno objašnjavamo. Tako je nesumnjivo nastala ona narodna: „Čovjek snuje, Bog određuje!“

Ima još mnogo drugih situacija, gdje je ljudska nemoć potpuno očita. U takvim situacijama se često nađe svaki čovjek. Postoje neizlječive bolesti, razne tragedije, ratovi, udesi, itd., gdje sve ljudsko ostaje nemoćno. Bilo bi neispravno i nehumano u takvim slučajevima oteti čovjeku nadu i pouzdanje u nešto više, nadljudsko, materijalno.

Ne ustručavamo se priznati i reći, da se vrijednost vjerovanja najviše pokazuje tamo gdje se javlja ljudska nemoć i gdje u datom trenutku otkažu sva raspoloživa materijalna sredstva. Upravo tada vjerovanje pokazuje svoju pravu vrijednost i opravdanje. Nije to, kako bi neki htjeli reći, mirenje sa nemoći, što bi predstavljalo jedno, zaista, reakcionarno i nazadno držanje prema zbivanjima. Naprotiv, vjerovanje nosi u sebi elemente pobjede a ne kapitulacije, elemente nade i pouzdanje, a ne elemente očaja i razočarenja. To nije mirenje sa nemoći, nego pobjeda te nemoći. Vjerovanje, obraćanje i uzdanje u Allaha dž.š. ne znači nikakvu pasivnost. Naprotiv, u najtežim, pa i u bezizlaznim situacijama drže čovjeka u nadi i ne daju mu da padne u očaj.

Da još jedanput podvučemo neobično važnu osnovnu misao vjerovanje i ibadeta, koja suštinski leži u prevazilaženju vlastite nemoći. Čovjek kroz vjerovanje i obraćanje Allahu dž.š. prevazilazi samoga sebe i svoju nemoć.
To je pravi smisao ibadeta i vjerovanja. Važno je taj smisao pravilno shvatiti, da bi se izbjegla svaka zloupotreba i deformacija.

Moramo, na žalost, konstatovati, da je u velikoj mjeri ipak bilo i još ima zloupotreba i deformacija, kako u pogledu forme tako i u pogledu suštine. Fikh je otišao u jednu, a tesavvuf u drugu krajnost.

Kao što je fikh otišao u jednu, a tesavvuf u drugu krajnost isto tako (po)neki islamski mislioci - „eksperti“ doprinose tome, jer su i sami otišli u krajnosti. Mada je njihov broj neznatan oni su uspjeli ponuditi „svoje uže“ umjesto Allahovog. To „svoje uže“ jedni drže na jednom, a drugi na drugom kraju kako bi mogli da (iz)vješaju što više svojih pristalica kao oprane košulje njihovim deterdžentom (pameću).

Ulema zahira (Fikha i Šerijata) pretvorila je sve vrste ibadeta u čisti verbalizam, dok ih je ulema hakikata (tesavvuf) potpuno mistificirala. Jedni su predimenzionirali formu, a drugi sadržinu. Pseudotesavvuf je, uvodeći kult muršida i njegove nepogriješivosti postavio posrednika i time otvorio vrata bezbrojnim zabludama i omogućio kojekakvim psihopatama i patološkim tipovima da se u svojim bolesnim ambicijama iživljavaju pripisujući sebi nadnaravne moći – keramet. Šejh – muršid, je postao idol. Preko njega se samo može općiti s Bogom. Tu je, eto, u nepogriješivom muršidu završila ova, zaista velika, čista tesavvufska misao o Bogu. Perzonificirala se mnogo puta u vrlo problematičnim osobama.