ZABORAV LIJEČI SVE
Autor: Jusuf Trbić
Objavljeno: 15. Jun 2015. 02:06:24
Jusuf TRBIĆ: A zašto su vlade zapadnih zemalja tolerisale zločinačku politiku, pa čak i genocid, zašto su uvele embargo na oružje svojoj zemlji-članici, umjesto da je zaštite, zašto su mirno gledale sve što se dešavalo, pa je čak tadašnji predsjednik Francuske Fransoa Miteran lično spriječio akciju NATO-a oko Sarajeva, a zvaničnici UN-a, Jasuši Akaši, na primjer, namjerno otezali i komplikovali birokratsku proceduru, kako bi Karadžićevim Srbima dali vremena da završe što su započeli? Zašto su priznali rezultate Miloševićevih i Karadžićevih zločina i ozvaničili entitet koji je čak i naslovom dat samo Srbima, pa mu čak dodali i prefiks Republika, a to oduzeli od države-članice UN-a i žrtve agresije? Zašto i danas tolerišu aparthejd i secesionističku politiku Dodikovog režima, a imali su prave i jasne odgovore na Kosovu? Zašto se i sami trude da izjednače krivicu zločinca i žrtve i ubijede nas da treba da zaboravimo, jer zaborav liječi sve?
Hapšenje Nasera Orića u Švajcarskoj ponovo je otvorilo pitanje: zbog čega međunarodna zajednica trpi pravni teror Srbije, koja je sebe proglasila jedinim regionalnim policajcem, i uzela sebi pravo da sudi svim navodnim zločinima nad Srbima na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, tvrdeći, uz to, da u tim ratovima nije učestvovala. Uz to, Srbija je multietnička država, u kojoj ne žive samo Srbi. Teško je zamisliti šta bi se dogodilo kad bi, recimo, Hrvatska donijela zakon po kojem je ona nadležna da sudi za sve zločine nad Hrvatima, počinjene u Srbiji, ili kad bi Bosna uzela na sebe ulogu sudije za sve što trpe Bošnjaci u Srbiji. A još je teže odgovoriti na pitanje zbog čega evropske vlade sve to prihvataju, pa, kako smo vidjeli i na slučajevima Ganića, Divjaka, Ilije Jurišića i sada Orića, hapse ljude na koje Srbija pokaže prstom, čak i kad su oni osolobođeni svih optužbi u Hagu?
Ali, zar je to nešto novo?

Svojevremeno otkriće Tomašice kod Prijedora, najveće masovne grobnice u našoj zemlji, aktuelizovalo je pitanje genocida u Bosni. Kako je moguće da je sud u Hagu utvrdio genocid samo u Srebrenici, kad su srpski zločinci svuda radili na isti način? U Prijedoru, Višegradu, Zvorniku, Foči, Bijeljini...Bila je to ogromna, dobro pripremljena i obučena mašinerija koja je imala jasan cilj : etnički očistiti dijelove Bosne koji će biti pripojeni Srbiji, sad ili kasnije, «kad se steknu uslovi». Sve je to rađeno naočigled međunarodne zajednice, sve se znalo, pa je, baš zato, riječ genocid zamijenjena eufemizmom «etničko čišćenje», jer bi dokazani genocid bio obaveza za sve članice UN.

Mali imperijalni ratovi protiv Bosne i Hercegovine, sa istočne i zapadne strane, pripremani su bjesomučnim lažima, kojima su i danas prekriveni naši životi. Licemjerna zapadna politika, oličena u velikim evropskim silama, pomogla je sve to i pomaže i danas. Nekadašnji ministar spoljnih poslova BiH Muhamed Šaćirbegović svjedočio je da su još u aprilu 1992. godine u UN postojali dokazi o namjerama i akcijama Miloševićevog režima u BiH i Hrvatskoj, ali su ti dokazi uporno sakrivani. Kad je slučajno došao do dva takva povjerljiva izvještaja UN posmatrača na terenu, o masovnim ubijanjima i koncentracionim logorima, i te izvještaje proslijedio medijima, nastao je haos na Ist Riveru. Ali, istina je počela da se otkriva i ništa je nije moglo zaustaviti.

«Vijeće sigurnosti odmah je nakon toga iniciralo stvaranje tribunala za ratne zločine», kaže Šaćirbegović, « ne zato da bi se pravda zadovoljila, već da bi se prigušili pozivi da se svijet suoči sa srpskim nacionalistima.» Zbog toga je genocid u BiH sveden samo na Srebrenicu, kao da je Srebrenica bila nekakav izolovan slučaj, jer bi priznanje da se genocid dogodio i u drugim mjestima, u Prijedoru i Višegradu, na primjer, obavezao UN i njene članice da djeluju, u skladu sa sopstvenim pravilima, da to spriječe i zatraže poništavanje rezultata genocida.

Kad su američki mediji objavili pomenute dokumente, interes javnosti za događaje u BiH naglo je porastao. Na teren su odmah otišli brojni novinari, među njima i čuveni Roj Gatman, koji je već 2. avgusta 1992. godine objavio svoj prvi tekst o srpskim koncentracionim logorima. Bilo je otkriće koje je uzbunilo svijet, i Gatmanu već sljedeće godine donijelo uglednu Pulicerovu nagradu. Novinarima su se pridružili brojni ugledni pojedinci, nevladine organizacije, humanitarci. Istinu niko više nije mogao sakriti.

Roj Gatman kaže: «Zapadne vlade, počevši od vlade Sjedinjenih Država, kao da namjerno nisu željele znati šta se dešavalo u Bosni. Pa, NATO je u to vrijeme isključio dio svojih radara i dio sistema za prikupljanje obavještajnih podataka!»



Zato je rad novinara na terenu bio toliko važan.
«A zašto je ono o čemu smo mi izvještavali promaklo našim vladama? Zato što su one pred tim događajima namjerno zatvarale oči! Ako se za takvo ponašanje, i to s punim pravom, može optužiti vlada Sjedinjenih Država, pa šta tek onda reći za njene evropske saveznike, osim da su se ponijeli još gore. Bili su jako blizu tih događaja, hiljade bosanskih izbjeglica svakodnevno se slijevalo u njhove zemlje, a oni nisu bili u stanju tim istim ljudima postaviti najjednostavnije i najlogičnije pitanje: «Zašto ste postali izbjeglice?» Oni tada, jednostavno, nisu htjeli znati.»

A kad je Gatman objavio svoje članke o srpskim logorima širom Bosne, glasnogovornik Stejt Dipartmenta Ričard Baučer nevoljko je priznao da SAD raspolažu tim podacima. Reakcija javnosti je bila burna i svi su pitali : pa zašto to krijete, i šta čekate? Uslijedili su potresni izvještaji drugih novinara. Ed Vulijami, novinar britanskog Gardijana, i Peni Maršal, novinarka televizije ITN, objavili su prve snimke iz Omarske i Trnopolja, koje su obišle svijet. Uskoro su, pod pritiskom međunarodne javnosti, logori smrti bili zatvoreni ili su nastavili da rade pod kakvim-takvim nadzorom.

A zašto su vlade zapadnih zemalja tolerisale zločinačku politiku, pa čak i genocid, zašto su uvele embargo na oružje svojoj zemlji-članici, umjesto da je zaštite, zašto su mirno gledale sve što se dešavalo, pa je čak tadašnji predsjednik Francuske Fransoa Miteran lično spriječio akciju NATO-a oko Sarajeva, a zvaničnici UN-a, Jasuši Akaši, na primjer, namjerno otezali i komplikovali birokratsku proceduru, kako bi Karadžićevim Srbima dali vremena da završe što su započeli? Zašto su priznali rezultate Miloševićevih i Karadžićevih zločina i ozvaničili entitet koji je čak i naslovom dat samo Srbima, pa mu čak dodali i prefiks Republika, a to oduzeli od države-članice UN-a i žrtve agresije? Zašto i danas tolerišu aparthejd i secesionističku politiku Dodikovog režima, a imali su prave i jasne odgovore na Kosovu? Zašto se i sami trude da izjednače krivicu zločinca i žrtve i ubijede nas da treba da zaboravimo, jer zaborav liječi sve?

Možda zato što su davno procijenili da će kosovski Albanci, zahvaljujući svom natalitetu, ako ostanu u Srbiji, za kratko vrijeme dostići polovinu stanovništva Srbije, pa će to onda biti problem koji se neće moći riješiti? Ili zato što su zločini Miloševićevog režima na Kosovu dostigli takve razmjere, da se to više nije moglo tolerisati? Mogu se naći različiti odgovori na ova pitanja, a ja se vraćam jednom tajnom pismu nekadašnjeg britanskog premijera Džona Mejdžora, od 2. maja 1993. godine, upućenog državnom sekretaru za poslove Komonvelta Daglasu Hogu. Prepisujem jedan njegov dio. Mejdžor objašnjava zašto njegova vlada ne dozvoljava da se muslimanima u Bosni omogući vojna pomoć, mada je dobro poznato da druge vlade naoružavaju Srbe i Hrvate.

«Do završetka i konačnog ishoda situacije na terenu, to jest podjele Bosne i Hercegovine i onemogućavanja stvaranja iste kao islamske države u Evropi, koja se ne može tolerisati, nastavićemo da slijedimo ovu politiku... Iz tog razloga, neophodno je da se nastavi sa prevarom Vens-Ovenovim mirovnim pregovorima, da bi se događala kakva takva akcija sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno muslimansko stanovništvo ne raseli iz zemlje.» I još kaže i ovo:

«Iako ovo može izgledati tvrda politika, moram da insistiram kod Vas i onih koji donose političke odluke u uredu za vanjske poslove Zajednice, kao i vojnim službama, da je ovo, u stvari, prava politika i od najboljeg interesa za stabilnu Evropu u budućnosti, čiji sistem vrijednosti se bazira i mora ostati baziran na kršćanskoj civilizaciji i etici.» Na kraju pisma Mejdžor obavještava Hoga da « ovakav stav ima svaka druga evropska i sjevernoamerička vlada i zato nećemo intervenisati u ovom području da spasimo muslimansko stanovništvo ili da ukinemo embargo na oružje.»

Umjesto pitanja s početka teksta, koja više ne vrijedi postavljati, vrijeme je da se zapitamo : dokle će naši politički lideri i naša intelektualna elita gurati glavu u pijesak, boriti se za fotelje i izigravati patriote, sjedeći u Sarajevu, i čekajući da međunarodna zajednica sve obavi umjesto njih? Pa, da je ta međunarodna zajednica htjela, zločinci bi davno bili tamo gdje treba da budu, a novi fašizam bi doživio svoju istorijsku osudu. Ali, to našim vođama nikako da uđe u glavu, ili imaju preča posla. Gdje su da dođu u poharane i ubijene gradove i sela u Republici Srpskoj, da tamo istaknu bosansku zastavu i kažu ono što misle, umjesto što uporno brane ono što je već davno odbranjeno? Zašto u Srebrenicu ne smjeste svoje urede i predstavništva, bar danas, na dvadesetu godišnjicu genocida, zašto ne odu u škole u kojima je bošnjačkoj djeci zabranjeno da uče svoj jezik, zašto ne stoje u redovima ispred masovnih grobnica i logora, zašto ne dignu glas, bez obzira na cijenu? Ili bar sjednu, pa odrede državnu patriotsku politiku i njene ciljeve, i zacrtaju granicu časti i morala, ispod koje, u odbrani države, ne smiju nikada doći?

Bojim se da ćemo se načekati dok ne čujemo odgovore na ova pitanja.