Povod za razgovor sa arhitektom, karikaturistom i publicistom Šukrijom Meholjićem je njegova upravo iz štampe izašla druga dvojezična knjiga karikatura pod naslovom “20 GODINA POSLIJE / 20 YEARS LATER”. Izdavač i sponzor ove veoma značajne knjige je Organizacioni odbor za obilježavanje 20. godišnjice genocida nad Bošnjacima u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenica.

NIKAD VIŠE GENOCID!!! (Šukrija Meholjić u povodu 20 godina od genocida nad Bošnjacima u Srebrenici)

Grčevito sam se borio za očuvanje tradicije i identiteta
prepoznatljivog srebreničkog neimarskog šarma
Bošnjaci.Net: Poštovani gospodine Meholjić, čestitamo vam na štampanju nove knjige koja svjedoči o genocidu, zločincima, nepravdi, zlu vremenu koje se nadvilo nad vašim rodnim gradom Srebrenica.
Dozvolite da razgovor počnemo o vašem osnovnom zanimanju - arhitekturi. Kao rođeni Srebreničanin, prema informacijama koje smo istražili, dugo godina ste radili u rodnom gradu Srebrenici kao njen glavni arhitekta i urbanista, i uživali kao malo ko autoritet bez presedana. Kako ste to uspijevali, kad je poznato da se teško postiže uspjeh u svom rodnom gradu?
MEHOLJIĆ: Hvala vam na čestitci. Još davne 1974. godine kao mlad i ambiciozni arhitekt/urbanist sam se dobrovoljno, a pod “pritiskom” srebreničke vrhuške, vratio iz sarajevskog giganta

Šukrija MEHOLJIĆ: Mi Bošnjaci smo skloni brzo zaboraviti. Tjerali su nas, a i dobrovoljno smo to činili, da kroz vrijeme i prostor šutimo i zaboravimo prethodni, pa nam se eto dogodio i jedanaesti, ovog puta najneljudskiji zločin – zločin genocida u Srebrenici ali i cijeloj Bosni i Hercegovini. Zna se da ko zaboravlja iznova (zaboravljeno) proživljava. Mi zato moramo stalno udarati šamar i prkositi zaboravu, jer je on u neku ruku naše prokletstvo. Zaborav je svetionik zločincima na putu ka novom genocidu. Svjedoci smo upornog negiranja srpske strane da se u Srebrenici dogodio genocid, iako je najveća međunarodna sudska instanca u Hagu to svojom odlukom potvrdila. Stoga je imperativ svakog istinoljupca, a posebno preživjelih žrtava, da njeguje kulturu ličnog i kolektivnog sjećanja i permanentno svjedoči kroz različite forme izražavanja i promišljanja o bezumnom činu likvidacije nevinih Srebreničana.

Energoinvesta u nekada moćni, mnogoljudni i od davnina čuveni Jupiterov grad Argentariju, u grad koji danas nosi tako lijepo ime Srebrenica. Uhvatio sam se hrabro i odvažno u koštac sa velikim izazovima urbanizma i prostornog planiranja opštine i grada. Grčevito sam se borio za očuvanje tradicije i identiteta prepoznatljivog srebreničkog neimarskog šarma. Izradio sam mnogobrojne regulacione planove za posebne lokalitete, projektovao više značajnih javnih i stambenih objekata i vršio stručni nadzor nad njihovom izgradnjom te rukovodio Komisijama za tehnički prijem tih objekata. Ostat će zapisano u mojoj biografiji da sam najplodnije godine svog stvaralačkog opusa ugradio upravo u prostorno-urbanistički i arhitektonski razvoj i zaštitu kulturno-historijskog i graditeljskog nasljeđa rodnog grada. Stoji činjenica da su me ljudi u Srebrenici, a i šire, cijenili i respektovali. Dozvolite da navedem jedno friško izrečeno mišljenje velikog bh književnika Isnama Taljića: “Da, Šukrija Meholjić je bio institucija predratne Srebrenice. Imao je tu jedinstvenu harizmu na način znamenitih starih majstora neimara. Nisam znao ni za jedan drugi grad ili gradić u tom vremenu u kojem se toliko držalo do arhitekte: bio je "strah i trepet", izazivao strahopoštovanje u onom pozitivnom smislu i bio izuzetno poštovan jer je davao i čuvao dušu toga starog i nekad prelijepoga grada. A onda je, u izbjeglištvu, spram svog profesionalnog opredjeljenja uspio iznaći najprimjereniju formu borbe za svoju Srebrenicu i Bosnu i Hercegovinu s tim svojim crtežima koje je jazuk okarakterizirati samo kao karikature, s jedinstvenom arhitekturom crteža i porukama koje su ubojit bunt... Šukriji čestitam na toj istrajnosti i novoj knjizi njegovih umjetničkih crteža i poruka". Možda ljudi ovako pričaju o meni upravo zato što sam svoj posao radio “ni po babu, ni po stričevima” nego stručno, savjesno, pošteno i sa ogromnom zavičajnom ljubavi.

Nestala je duša Srebrenice
Bošnjaci.Net: A onda agresija, rat, genocid...
MEHOLJIĆ: Da, genocid! Zli ljudi planski poubijaše na hiljade mojih nedužnih sugrađana. I malo im bi, nastaviše genocid sa urbicidom, sravniše sa zemljom sve ono što je u ovom gradu asociralo na jedan narod - na Bošnjake, i što je Srebrenicu stoljećima činilo unikatnom i posebnom, ono što sam i sam očinski godinama čuvao i osjećajno interpolovao novo u komšiluk starog. Neizmjerna bol za izgubljenom najbližom rodbinom, komšijama, prijateljima i sugrađanima se dodatno pojačala nakom saznanja da je moj grad i fizički u visokom procentu zbrisan sa lica zemlje. Nestala je duša Srebrenice - Gornja i Donja čaršija, uništene sve bošnjačke bogomolje, zapaljene na stotine kuća i drugih objekata. Ubijana je tako Srebrenica, a s njom i moje srce koje je samo za nju kucalo. Svaku eksplodiranu granatu na bilo kojem srebreničkom objektu nosim kao trajni ožiljak na svom tijelu, jer je Srebrenica dio mene i ista žubori i žuborit će u mojim venama dok sam živ. A kad vidim da je nekom i moje ime smetalo, u kamenoj ploči uklesano, kao projektanta na objektima Lovački dom, Ljetna bašča,... pa ga je izbrisao, onda mi se zaista zanebesa i ništa mi više nije jasno.

Bošnjaci.Net: Gdje danas živite i čime se bavite?
MEHOLJIĆ: Vihor rata me zajedno s porodicom otpuhao daleko na sjever, u Norvešku - zemlju Vikinga. Došao sam ovdje go k`o fišek, ali sa velikim stručnim potencijalom i bogatom višegodišnjom praksom kao jedinim prtljagom. Potvrđuje se, i na mom primjeru, ona izreka da sve možeš čovjeku oduzeti, ali znanje nikako! Uz malo sreće i dobru preporuku prof. dr. Hans Skotte sa renomiranog NTNU univerziteta u Trondheim-u, dobio sam posao kao (over)arhitekt u Odjeljenju za urbanizam i prostorno planiranje komune Røyken, nedaleko od Osla, gdje i živim. Sa ovog radnog mjesta sam 2010. godine otišao u mirovinu.

Agresija na moju domovinu je bila direktni povod
da sam se ja počeo baviti karikaturom
Bošnjaci.Net: Gospodine Meholjiću, javnosti je poznato da se osim arhitekture veoma uspješno bavite i političkom karikaturom, koja je postala važan aspekt vašeg stvaralaštva. Otkud ta ljubav i prema ovoj grani umjetnosti?
MEHOLJIĆ: Da, ovdje u egzilu se po prvi put počinjem paralelno sa arhitekturom baviti i karikaturom, kojom želim dati svoj skromni doprinos rasvjetljavanju i nezaboravu bh. ratne i poratne golgote. Dakle, agresija na moju domovinu je bila direktni povod da sam se ja počeo baviti karikaturom kao vjerovatno najsuptilnijom formom umjetničkog izražavanja. Karikatura je moj hobi nastao ne iz ljubavi, nego iz nužde – nešto kao obol i terapija duši mojoj ranjenoj. Pokušavam se zapravo izdići iznad svoje osobne boli i boli kolektiva čiji sam neodvojivi dio time što u crtež pretvaram osobni vrisak kao odgovor na genocid, tešku zbilju i sve strahote srebreničkog i bosanskog zla.

Šukrija MEHOLJIĆ: Živa memorija je najveća osveta neljudima za njihova nedjela. Ja pokušavam više od dvije decenije, na svoj način, udarati šamar tom zaboravu. Nacrtao sam više stotina karikatura koje su osim u ove dvije moje knjige objavljivane u mnogobrojnim bosanskim i norveškim printanim i elektronskim medijima na temu ratne i poratne situacije u BiH, agresije, srebreničkog genocida, ratnih zločinaca, rada Haškog tribunala, te odnosa međunarodne zajednice prema dešavanjima u BiH. Napisao sam niz članaka, često praćenih sa karikaturom, sa istim temama koji su objavljivani u svim uticajnim norveškim listovima.

Bošnjaci.Net: U kojoj mjeri je karikatura jak instrument i koliko se cijeni?
MEHOLJIĆ: Jedna od definicija karikature slovi: karikatura je televizija u novinarstvu koja zamjenjuje hiljade riječi. Ona je, zapravo, efektno sredstvo raskrinkavanja javne obmane. Karikatura nema zadaću da nam otkriva nešto novo, ona ne mijenja postojeće i poznato, već nam pomaže da to postojeće što bolje shvatimo i razumijemo. Jedna uspjela karikatura je rezultat dugotrajnog intelektualnog i misaonog procesa, i kao takva postaje jak instrument na raspolaganju modernom čovjeku da drugim očima vidi zamagljenu stvarnost. Nažalost, danas nemamo dovoljno karikaturista. Možda i za to što je tačna misao koju jednom prilikom izreče poznati bh. putopisac i karikaturist Zuko Džumhur: “Bježi od karikature k'o od đavola! Ni težeg posla, ni manje cijenjenog!”

Njegujmo kulturu ličnog i
kolektivnog sjećanja
Bošnjaci.Net: Godine 2007. ste odštampali prvu dvojezičnu knjigu karikatura pod nazivom “Pod zaštitom UN-a/ Under the UN protection”, a evo upravo je izašla i vaša druga knjiga, također dvojezična, “20 godina poslije/ 20 Years Later”. Šta mislite, hoće li one imati uticaj na podizanje svijesti ljudi u svijetu o BiH, Srebrenici, agresiji, genocidu..., te koliko kao korektiv nekih pogrešnih shvatanja ovih dešavanja?
MEHOLJIĆ: Ja se iskreno nadam da hoće, jer mnogi ističu da moje karikature imaju posebnu poruku i vrijednost u tome što su nastale kad i događaji, dakle one su istovremeno i dokument, i svojevrstan svjedok, i opomena i podsjetnik na jedno zlo vrijeme kad je ubijana moja domovina BiH. One su, zapravo, moj skromni doprinos mozaiku kulture pamćenja genocidne agresije na BiH sa fokusom na planetarni zločin – srebrenički genocid. Međutim, očito je da je kolektivni stereotip zapadnih zemalja o ratu u BiH toliko ukorijenjen, pa se i u samoj Norveškoj i dan-danas u javno izgovorenoj ili napisanoj riječi o karakteru rata na Balkanu redovno koristi atribut “građanski”! Za korekturu te neistine se moramo svi i na svakom mjestu, uporno i u kontinuitetu, boriti na sve moguće načine. Mi Bošnjaci smo skloni brzo zaboraviti. Tjerali su nas, a i dobrovoljno smo to činili, da kroz vrijeme i prostor šutimo i zaboravimo prethodni, pa nam se eto dogodio i jedanaesti, ovog puta najneljudskiji zločin – zločin genocida u Srebrenici ali i cijeloj Bosni i Hercegovini. Zna se da ko zaboravlja iznova (zaboravljeno) proživljava. Mi zato moramo stalno udarati šamar i prkositi zaboravu, jer je on u neku ruku naše prokletstvo. Zaborav je svetionik zločincima na putu ka novom genocidu. Svjedoci smo upornog negiranja srpske strane da se u Srebrenici dogodio genocid, iako je najveća međunarodna sudska instanca u Hagu to svojom odlukom potvrdila. Stoga je imperativ svakog istinoljupca, a posebno preživjelih žrtava, da njeguje kulturu ličnog i kolektivnog sjećanja i permanentno svjedoči kroz različite forme izražavanja i promišljanja o bezumnom činu likvidacije nevinih Srebreničana. Živa memorija je najveća osveta neljudima za njihova nedjela. Ja pokušavam više od dvije decenije, na svoj način, udarati šamar tom zaboravu. Nacrtao sam više stotina karikatura, koje su osim u ove dvije moje knjige objavljivane u mnogobrojnim bosanskim i norveškim printanim i elektronskim medijima na temu ratne i poratne situacije u BiH, agresije, srebreničkog genocida, ratnih zločinaca, rada Haškog tribunala te odnosa međunarodne zajednice prema dešavanjima u BiH. Napisao sam niz članaka, često praćenih sa karikaturom, sa istim temama koji su objavljivani u svim uticajnim norveškim listovima. Hoću da vjerujem, a na to me podstiču mnogobrojne pozitivne povratne informacije sa svih kantova, da je opus ove moje djelatnosti ipak dodirnuo savjest mnogih, korigovao njihovo pogrešno poimanje bh stvarnosti te osvježio kolektivnu memoriju na jedno crno, i više nikad ponovljivo vrijeme. Vrisnuo sam koliko sam mogao, makar samo sebe probudio.

Naslovnica Meholjićeve nove knjige

Važno je da se stalno podsjećamo na genocid
Bošnjaci.Net: I brojne Vaše izložbe svjedoče o radovima...
MEHOLJIĆ: Da, svakako. Do sad sam imao preko 20 samostalnih izložbi mojih radova u sedam država. Zadnja u tom nizu je bila održana 4. juna o.g. u Oslu, u okviru programa obilježavanja 20. godišnjice genocida u Srebrenici. Ovom događaju su bili, osim mnogih zvanica, prisutni i predsjednica vlade Norveške g. Erna Solberg, kao i predsjedavajući Vijeća ministara BiH g. Denis Zvizdić. Bila mi je osobita čast da sam im mogao pokloniti moju najnoviju knjigu, a prava satisfakcija mi je bila ipak gledati omladinu koja je sa takvom pozornošću posmatrala moje eksponate i nerijetko svojim mobitelima uzimala snimke istih.

Bošnjaci.Net: Možete li nam otkriti neke od vaših budućih planova?
MEHOLJIĆ: Genocid koji je počinjen nad našim narodom u vremenu agresije ’90, posebno u Srebrenici ne smijemo nikad zaboraviti i zbog mrtvih, i zbog preživjelih i zbog još nerođenih. Važno je da se stalno podsjećamo na te nemile događaje, da nam se ne bi ponovo dogodili. U tom kontekstu moja malenkost planira mnogobrojne izložbe i promocije u zemljama Evrope i šire. Prva na redu je BiH, tačnije Srebrenica, gdje ću u okviru zvaničnog programa ovogodišnjeg obilježavanja 11. jula imati promociju knjige i izložbu. Zatim je na redu Brčko, Sarajevo, Skandinavija, Holandija, Turska...

Sa jedne od internacionalnih izložbi radova

Prepoznavanje vrijednosti višegodišnjeg rada
Bošnjaci.Net: Za svoje radove ste dobijali i priznanja.
MEHOLJIĆ: Da, dobitnik sam specijalnog priznanja stručnog žirija za moje radove na Međunarodnom takmičenju karikatura o srebreničkom genocidu u Turskoj. A odnedavno sam počasni i savjetodavni član Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida Kanada. Drago mi je da se prepoznaje vrijednost mog višegodišnjeg rada. Zaista mi je izuzetna čast i zadovoljstvo biti dio Međunarodnog tima eksperata IGK, renomirane i svjetski poznate institucije, koju vodi profesor Emir Ramić i koja se bori za istinu o zločinima u svijetu i pravdi za žrtve tih zločina.

Pokažimo domaćinima i cijelom svijetu, da mi nismo narod drugog reda
Bošnjaci.Net: I za kraj, šta biste poručili sunarodnicima razasutim širom svijeta uzrokom srpsko-crnogorske i hrvatske agresije i genocida?
MEHOLJIĆ: Dragi moji zemljaci, kad smo već tu gdje jesmo - voljom agresora, integrišimo se maksimalno u demokratska društva država u kojima smo se naselili. Radimo pošteno i najbolje što umijemo, jer time ćemo najbolje pokazati svojim domaćinima, a i cijelom svijetu da mi nismo narod drugog reda, kome je bio planiran odstrjel i potpuno istrebljenje. Pri tom nikad ne zaboravimo ko smo, što smo i zašto smo ovdje. Nekima, nažalost, još uvijek moramo objašnjavati ko je bio agresor a ko žrtva u minulom ratu. Budimo uporni borci za istinu i pravdu, čak i onda kad nas ubjeđuju da je mlijeko crno. Ne zaboravimo da je svaki od nas ambasador naše zemlje. Promovišimo našu kulturu i sve drugo što čini naš identitet. Neka nas zemlje prijema pamte po dobru, a ne zlu.