Mehmed Meša DELIĆ: Ovih dana Srbija je skinula veo ispod kojeg se krilo lice zla. Veo je skinuo Viši sud u Beogradu (Srbiji), a donio je odluku o rehabilitaciji Draže Mihailovića, vođe zločinaca, fašista u Bosanskoj Krajini, odnosno u Bosni i Hercegovini, a isto tako i širom Srbije. Da je fašizam bio i ostao u korijenima pojedinih naroda je (po)kazao ovaj primjer Srbije. Neće nas iznenaditi ako im se pridruže oni koji bi također krenuli putem Srbije.

(Za)počeli su udarci na temelje vrijednosti antifašizma. Srbija koja se u posljednje vrijeme busa i paradira čak i u Rusiji da (po)kaže koliki je bio njen doprinos u borbi protiv fašizma. Ovih dana Srbija je skinula veo ispod kojeg se krilo lice zla. Veo je skinuo Viši sud u Beogradu (Srbiji), a donio je odluku o rehabilitaciji Draže Mihailovića, vođe zločinaca, fašista u Bosanskoj Krajini, odnosno u Bosni i Hercegovini, a isto tako i širom Srbije.
Da je fašizam bio i ostao u korijenima pojedinih naroda je (po)kazao ovaj primjer Srbije. Neće nas iznenaditi ako im se pridruže oni koji bi također krenuli putem Srbije. Ovdje ćemo pomenuti Njemačku u kojoj ima onih koji bi da se izvrši rehabilitacija Hitlera, u Hrvatskoj da urade sa Pavelićem, u Italiji sa Musolinijem.. itd.

Puno je (na)pisano o fašizmu klici zla, a ja ću u ovom tekstu da parafraziram Umertoa Ekoa, italijanskog romanopisca, esejistu, filozofa i lingvistu profesora semiotike na Univerzitetu u Bologini. On je sastavio listu elemenata tipičnih za ur – fašizam ili vječni fašizam. To su kult tradicije, odbacivanje modernizma, iracionalizam, neslaganje kao izdaja, strah od razlike, invindualna ili socijalna frustracija, opsesija zavjerom, osjećaj poniženja zbog moći neprijatelja, permanentno ratovanje, prezir prema slabijem, kult heroizma i herojska smrt, mačoizam, selektivni/kvalitativni populizam, novogovor. Ovi elementi ne mogu sačinjavati sistem, mnogi od njih su međusobno kontradiktorni i tipični su za mnoge druge vrste despotizma ili fanatizma. No, dovoljan je jedan od njih da otvori prostor fašizmu koji će se oko njega zgrušati, piše Eco.
Ako pažljivo (pro)čitamo Umbertoa i kako on (do)kazuje da (pre)poznamo fašizam, biti će nam jasno, da tog zla ima i u samoj Bosni i Hercegovini, ne samo u okruženju. Ima onih koji upiru kažiprst na one druge, drugačije, ali pri tome zaboravljaju da na njegov kažiprst tri prsta na njega (njih) pokazuju. Nije tačno da fašizma ima u RS, a nema u FBiH, ima ga i tamo i ovamo.
U daljem tekstu ćemo (na)pisati o fašizmu kako je to zapazio Umberto Eco: „Fašizam – zlo u deset tačaka“.



1. Fašizam je kult tradicije a tradicionalizam implicira odbacivanje moderne demokratije. Današnji poštovaoci tehnologije su kako fašisti tako i nacisti, dok je tradicionalistički mislioci obično odbacuju kao negaciju tradicionalnih duhovnih vrijednosti. Međutim, iako je nacizam bio ponosan na svoja industriska dostignuća, njegov modernizam je ležao tek na površini jedne ideologije koja se temeljila na krvi i tlu, pa i tuđem. Odbijanje modernog vakta i svijeta kamufiralo se kao odbijanje kapitalističkog načina života, ali u prvom redu radilo se o odbijanju duha iz 1789. godine (1776. godine isto tako). Prosvijećenost, stoljeće uma, važi kao početak modernog izopačenja. U tom smislu, fašizam se može definisati kao iracionalizam.

2. Iracionalizam je, također, ovisan o kultu akcije zbog akcije. Akcija mora uspjeti prije mišljenja ili u potpunosti bez mišljenja. Otud kultura postaje sumnjiva čim se idenfikuje sa kritičkim stavovima. Nepovjerenje prema svijetu intelekta uvijek je bio simptom fašizma, od Geringovog otvorenog stava: „Kada čujem riječ kultura mašim se za pištolj“, do česte upotrebe izraza kao što su „degenerisani intelektualci“, „jajoglavci“, „jalovi snobovi“, „unverziteti su gnijezda crvenih“. Službeni fašistički intelektualci uglavnom su bili angažovani u napadanju moderne kulture i liberalne inteligencije zbog izdaje tradicionalnih vrijednosti. Nikakva se sinkretisitička vjera ne može oduprijeti analitičkoj kritici. Kritički duh provodi razlikovanje. U modernoj kulturi naučna zajednica hvali neslaganje kao nešto korisno za obogaćivanje znanja. Za fašizam neslaganje je izdaja.

3. Uostalom, razlike u mišljenju znak su raznolikosti. Fašizam raste i traži podršku tako što izrabljuje i naoštrava prirodni strah od različitog. Prvi apel jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta usmjeren je protiv došljaka. Tako je fašizam po definiciji rasistički.

4. Fašizam je nastao iz individualne ili socijalne frustracije. Stoga je tipičnim obilježjima historijskog fašizma pripadao apel frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili osjećaj političkog poniženja. U naše vrijeme, kad su stari „proleteri“ postali malograđani fašizam sutrašnjice naći će svoju publiku u toj novoj većini.

5. Ljudima koji osjećaju da im je otet njihov vlastiti socijalni identitet fašizam dodjeljuje kao jednu privilegiju da su rođeni u istoj zemlji. To je izvor nacionalizma. Osim toga, jedna nacija dolazi do svog identiteta samo preko svojih neprijatelja. Stoga, u korijenima fašističke psihologije, leži opsesija zavjerom, najbolje je, međunarodnom zavjerom. Sljedbenici se moraju osjećati opkoljenima. Toj zavjeri najlakše je doskočiti pozivom na mržnju prema strancima. Ali zavjera mora također doći iznutra: „Jevreji su obično najbolji cilj jer imaju tu prednost da su istovremeno i unutra i spolja. U SAD prominentna instanca opsesije zavjerom može se naći u „The New world Order“, Petra Robertsona, ali ima i mnogo drugih.



6. Sljedbenici se moraju osjećati poniženim očiglednim bogatstvom i moći svojih neprijatelja. Tako su u Engleskoj učili djecu da misle da Englezi imaju kao narod pet obroka. Oni su jeli češće od siromašnih, a i od umjerenih Italijana. Jevreji su bogati i pomažu jedni druge putem tajnih mreža uzajamne podrške. Sljedbenici moraju, međutim, također biti uvjereni da mogu pobijediti svoje neprijatelje. Tako, neprestanim pomijeranjem retotičkog žarišta neprijatelji si istovremeno prejaki i preslabi. Fašističke vlade osuđene su na to da gube ratove jer su nesposobne da ispravno procijene neprijatelja.

7. U Fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. On je još, jer život je stalna borba. To vodi Armagedonovom kompleksu. Kako neprijatelji moraju da budu pobijeđeni, nužna je jedna odlučujuća bitka nakon koje će pokret zavladati svijetom.
Takvo „konačno rješenje“ implicira iznova jedno razdoblje mira, novo zlatno doba, što protivrječi načelu neprestanog rata. Nijednom fašističkom vođi nikada nije pošlo za rukom da riješi taj problem.

8. Elitizam je tipični aspekt svake reakcioname ideologije, ukoliko je on u osnovi aristokratski, a aristokratski i militaristički elitizam imaju osobinu – preziranja slabijih. Fašizam može da zastupa samo jedan popularni elitizam. Svaki građanin pripada najboljem narodu na svijetu, najbolji građani su članovi stranke, svaki građanin može (ili bi trebalo) da pristupi stranci. Međutim, bez plebejaca nema patrijaca. Vođa zna da njegova moć nije demokratski prenijeta na njega nego nasilno osvojena i njemu je potpuno jasno da njegova snaga proizlazi iz slabosti masa, koju su tako slabe da trebaju i zaslužuju vođu. Kako je grupa hijerarhijski organizovana (po vojničkom modelu) svaki od nižih vođa prezire svoje potčinjene, kao što opet svaki od ovih potčinjenih prezire one njemu potčinjene. To pojačava svijet o masovnom elitizmu.

9. Fašizam se temelji na selektivnom populizmu, na jednom takoreći kvalitativnom populizmu. U demokratiji građani imaju individualna prava, ali u svojoj cjelini posjeduju politički uticaj samo na osnovu jednog kvalitativnog gledišta – poštuju se odluke većine. Za fašizam individue kao individue nema nikakva prava, dok je narod, naprotiv, shvaćen kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava zajedničku volju. Kako veliki kvantitet ljudi ne može imati nikakvu zajedničku volju, vođa se prestavlja kao njen tumač. Izgubivši svoju delegiranu moć, građani više ne djeluju; oni se pozivaju samo onda kada treba odigrati ulogu naroda. Zbog toga, narod nije ništa drugo do jedna teatralna fikcija. Kao dobar primjer kvalitativnog populizma nije nam više potreban. Piazza, Venezia u Rimu ili Nirbeški stadion. U budućnosti nas čeka jedan televizijski ili internet – populizam u kojem će emocionalna reakcija neke odabrane grupe građana biti prihvaćena kao glas naroda. Na temelju svakog kvalitativnog populizma fašizam mora biti protiv „truhle“ parlamentarne vlasti. Jedan od prvih rečenica koju je Musolini izrekao u italijanskom Parlamentu bila je: „Mogao sam pretvoriti ovu gluhi i sumorno mjesto u logor za moje manipule“ – „manipule“ su jedinice od kojih se sastojala tradicionalna rimska legija. Ustvari, on je smjesta pronašao bolji smještaj za svoje manipule, ali je nešto kasnije likvidirao i Parlament. Gdje god neki političar dovodi u pitanje legitimnosti parlamenta zato što on ne izražava više volju naroda, tu smrdi na fašizam.

10. Fašizam govori novogovorom. Orvet je u „1984“ izmislio novogovor kao službeni jezik Anglosoca, engleskog socijalizma, ali elementi fašizma zajednički su različitim oblicima diktature. Svi nacistički ili fašistički školski udžbenici poslužili su se osiromašenim vokabularom i elementamnom sintaksom kako bi u klici zatrli instrumente kompleksnog i kritičkog mišljenja. Ali moramo se pripremiti i na druge oblike razgovora, čak i kada se pojavljuju u naizgled nevinom obliku popularnih tok – šoua. Ujutro. 27. jula 1943. godine Umberto Eco je saznao sa radija da je fašizam propao i da je Musolini uhapšen. Kada je majka poslala Eco po novine, on je otkrio da novine na najbližem kiosku imaju različite naslove. Štaviše, nakon što je pročitao te naslove postalo mu je jasno da u svakim novinama stoji nešto drugo.

Naslijepo se odlučio za jedne i na prvoj stranici pročitao proglas koji je potpisalo pet ili šest političkih stranaka, među njima i Komunistička partija, Socijalistička partija i Liberalna partija. Sve do tog trenutka vjerovao je da u svakoj zemlji postoji samo jedna jedina stranka i da je u Italiji to Partio Nazionale Fasciste. Tada je otkrivao da je u njegovoj zemlji moglo postojati više stranaka u isto vrijeme. Kako je bio pametan dječko, na naslovnoj strani slavio je kraj diktature i povratak slobode; sloboda govora, štampe, političkog organizovanja. Te riječi „sloboda“, „diktatura“, „prava“ – tada je ih je čitao prvi put u svom životu. Uz pomoć tih novih riječi ponovo se bio rodio kao slobodan čovjek. Zapada. Moramo ostati budni kako smisao tih riječi ponovo ne bi dospio u zaborav. Fašizam je još uvijek oko nas, ponekad neugledno obučen. Bilo bi mnogo lakše za nas kada bi se na svjetskoj sceni pojavio neko i rekao: „Želim drugi Aušvic, želim da crne košulje ponovo pradiraju italijanskim trgovima“. Život nije tako jednostavan. Fašizam se može vratiti i pod najnevinijom maskom. Naša je dužnost da ga razotkrijemo i da upremo prstom na svaki od njegovih primjera svakog dana, na svakom mjestu i na svijetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja.