Probudi se: Oni imaju plan za nestanak Bosne i Bošnjaka, imamo li mi plan za opstanak i napredak Bosne i Bošnjaka?
BOŠNJAČKI PLAN?
Autor: Željko Milićević
Objavljeno: 11. May 2015. 01:05:46
Željko MILIĆEVIĆ: Nije dovoljno samo redovno obilježavati godišnjice istrebljenja u genocidu kojeg se ne može pomesti ispod ćilima.
Nije dovoljno samo obilježavati broj od jedanaest genocida.
Nije dovoljno samo pisati o tome i dizat spomen ploče.
Nije dovoljno obnavljat džamije i druge vjerske objekte i ponavljat „nikad više“.
Nakon dvadeset i tri godine to već postaje sramotno vrijeđanje sjećanja na one kojih više nema.
Od Bošnjaka treba doći inicijativa i oni su ti koji su dužni predočit drugim narodima svoj plan i mjesto tih drugih naroda u tom planu u toj, i budućoj, Bosni. Oko toga nema zaobilaženja, pa makar na trepavicama dubili.
Koji je, to, Bošnjački plan?

Gdje je, taj, Bošnjački plan?

O tom silnom planu, od kojeg bi zlikovci drugih naroda morali treperiti od straha za vijeke vjekova, slušam već najmanje - a u zadnje vrijeme sve manje - od ljeta godine 2008., kad se je na Susretima Bošnjaka Sjeverne Amerike održanim u St. Louisu, u saveznoj državi Missouri, Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike raskolio u dva bratska neprijateljska tabora. I tako sedam punih godina, prezasićeni smo inatom pojedinaca, bez zajedničkog jezika i cilja. Dok, Kongres srpskog jedinstva u Chicagu, u saveznoj državi Illinois, je navodno otvarao nebrojene boce šampanjca u proslavi tog bošnjačkog zdušnog harakirija.

A gdje je, taj, Bošnjački plan sedam godina kasnije?

Mi smo stvarno spretni i poduzetni kad se radi o međusobnom kavganju. Sve jedan od drugog pametniji i sposobniji i bolje i više zna nego taj tamo, neki, drugi.

Izgleda meni da se je taj Bošnjački plan sveo na osnivanje novih tabora unutar samog bošnjačkog bića, zlu ne trebalo. Bolje da ih je više nego manje, nikad ne znaš čemu to može koristiti. Ima danas tih tabora i Husi i Hasi a i novi se osnivaju svakom danom. Možda je to jedan način psihološkog ratovanja da se zbune ekstremisti u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori i njihovi agenti i surogati u Bosni.

A možda to sve ide u korist baš tih neprijatelja koji uz jake policijske snage spektakulrano sprovode preživjele žrtve genocida koji su se vratili na svoj toprak. Opet im iste policijske snage prijete genocidom ali tada više neće imati ko više da se vrati. Kako to ljudi u kongresima ne vide, i oni koji ih podržavaju - ja sam zbunjen a kako ne bi bili zbunjeni neprijatelji Bosne i Bošnjaka.

Od svih tih tabora i tabornika u bošnjačkom korpusu nigdje niti jednog da se prihvati izrade Bošnjačkog plana, tog povijesno potrebnog dokumenta kojim se polažu temelji opstanka slijedećih naraštaja Bošnjaka i naraštaja njihovih komšija za pedeset ili stotinu godina unaprijed.



Dvadeset i tri godine je prošlo od bjelosvjetske krađe glasa izborne većine Republike Bosne i Hercegovine a nigdje plana za ukidanje Daytona.

Nigdje plana za ukidanje srpske genocidne utvare.

Nigdje plana za ukidanje hrvatske genocidne utvare.

Nigdje plana za ratne reparacije od strane Srbije, Crne Gore i Hrvatske.

Nigdje plana za reparacije od međunarodne zajednice i, pogotovo, svih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda od februara 1992. godine pa naovamo.

Nigdje plana za reparacije od Vijeća Europe.

Nigdje plana za reparacije od NATO zemalja, od 1992. godine pa naovamo.

Nigdje plana za repatrijaciju Sandžaka.

A to sve treba ućerati, milom ili silom.

Gdje je plan za ućeravanje milom?

Gdje je plan za ućeravanje silom?

Takav plan je zadužbina koju smo preuzeli svi oni koji smo preživjeli.

Nije dovoljno samo redovno obilježavati godišnjice istrebljenja u genocidu kojeg se ne može pomesti ispod ćilima.

Nije dovoljno samo obilježavati broj od jedanaest genocida.

Nije dovoljno samo pisati o tome i dizat spomen ploče.

Nije dovoljno obnavljat džamije i druge vjerske objekte i ponavljat „nikad više“.

Nakon dvadeset i tri godine to već postaje sramotno vrijeđanje sjećanja na one kojih više nema.



Od Bošnjaka treba doći inicijativa i oni su ti koji su dužni predočit drugim narodima svoj plan i mjesto tih drugih naroda u tom planu u toj, i budućoj, Bosni. Oko toga nema zaobilaženja, pa makar na trepavicama dubili.

Nije da Bošnjaci ne znaju planirat. Nije da ne znaju organizirat, pa i ratovati, ako zatreba.

Treba se prihvatiti izrade puta u budućnost i u buduću povijest.

Stoljeća vremena se je izgubilo u traženju pravde od drugih. To je samoubilački poriv, ravan porivu lemminga koji se kolektivno sunovraćuju u provaliju, svake generacije.

Bošnjački plan mora imat sve elemente kojim se osigurava neprekidno i sigurno postojanje bošnjačkog tkiva i tkiva svih drugih u Bosni za sve nove generacije.

Ne traži se pravda od dugih nego se sebe organizira tako da drugi ne mogu biti u stanju osporiti postojanje naroda u svojoj domovini, i bližem i širem okruženju.

Ne traže se ljudska prava jednog naroda od drugih nego se prava naroda uspostave, pa makar i silom, tako da ih više drugi ne mogu oduzimat.

Gdje je plan za čvrst, organiziran, smio i odlučan odgovor na hapšenja Bošnjaka pod krinkom borbe protiv terorizma? Ako nama nije jasno da srpska genocidna policija i paravojne formacije u Bosni rade na izvršenju takvih hapšenja već dugo vremena, onda je sad već prekasno organizirati odgovor na to - ili, možda, nije? To je samo početak novog poglavlja genocida.

Gdje je plan da se oslobode svih funkcija oni koji su neki dan glasali za Dan žalosti u slabićkom odgovoru na opravdano kažnjavanje ratnog zločinca? Takvih će nam se situacija namještati godinama ako se ne opametimo.

Prestanite se bavit bjelosvjetskim problemima i posvetite se jedinoj zadaći koja je pred vama, bošnjački prvaci!