Mehmed Meša DELIĆ: Banja Luku, a onda i cijelu Bosnu i Hercegovinu zarobiše i ubiše im nutrinu vladari mržnje, graditelji praznine. Nakon rušenja banjalučkih ljepotica kao domino padale su njihove sestre širom Bosne i Hercegovine, a srušeno je 614 ljepotica, a to vladarima mržnje bi malo pa usput porušiše 218 mesdžida i 69 mekteba.

Bijela vitka, skladna, s proporcijama čiji su brojčani odnosi čuvali u sebi kozmogonijsku priču, džamija koju je sagradio nepoznati, ali zacijelo jedan od najdarovatijih učenika Kodže Mimara Sinana, namjesnika bosanskoga za Ferhat – pašu Sokolovića, džamija Ferhadija bila je od 1579. godine duhovni stup ljepotice na zelenom Vrbasu.

Sa tvrđavom Kastel i džamijom Armaudijom (samo par godina mlađa od Ferhadije i stotinjak metara udaljena od Ferhadije) ona čini osnovu Donjeg Šehera drugog naselja Banja Luke, za razliku od starijeg Gornjeg Šehera koji se nekoliko kilometara uzvodno kao biserna ogrlica nanizao uz vrbas. (Gornji Šeher prekrstiše u Srpske toplice).

Prolazila su stoljeća nešto sporije nego hladni k'o trava zeleni Vrbas koji na ovome mjestu iz planinskih tjesnaca zaranja u ravnicu i postaje žila kucavica na kojoj je rastao taj bosanski i bošnjački grad.

Prolazila su stoljeća i u njima mnoge nedaće, poplave, požari, zemljotresi, Srbotresi i ratna stradanja, ali Ferhadija i Arnaudija su istrajale u svom postojanju, svjesne da kuća samoće, ili kuća molitve, ili kuća uznesenja nije samo u njihovoj nutrini nego i u vanjskom skladu koji dotiče vid svakog dobronamjernog prolaznika, a bilo ih je na hiljade i hiljade kako stranih tako i domaćih.
Sve su vlasti i sva prošla vremena, manje ili više uvažavali njihovo urbanističko otkriće, ukras grada na Vrbasu. Tako je bilo do vremena kada su počeli graditi parazitske kuće (kafiće) i sa time zabunkerirali Ferhadiju i Sahat – kulu koja je najvjerovatnije prva prokucala u Bosni i Hercegovini, ali i prva biva sravnjena sa zemljom.


Oko Ferhadije su turbeta Ferhat – paše Sokolovića, njegovih barjaktara i njegove unuke Safi – kadune, za koju je vezana jedna od najljepših i najtužnijih legendi, ona o Safikadi.

Arnaudija ili Teftedarija, kako su je zvali stari Banjalučani to „Sastajalište dobrih ljudi“, kako je bilo uklesano u kronogram iznad ulaza nazvao pjesnik Sebzi, sa malom dvorišnom kamenom munarom, bila je remek – djelo graditeljstva, svjetkovina za sve banjalučane, za sve prolaznike.

Tužan sam što sam ovo pisanje obavio u prošlom vremenu, jer Ferhadija i Arnaudija među prvima u Bosni i Hercegovini, u noći, 6. na 7. maj 1993. godine, bivaju sravnjene sa zemljom ne od silnog zemljotresa, nego od Srbotresa. Tamne noći koja eto i do danas borave u gradu na zelenom Vrbasu, u gradu u kome skoro i nema Bošnjaka, a prolaznika pogotovo, a koji preko dvije decenije čekaju da osvane rujna zora u gradu na zelenom Vrbasu.

Banja Luku, a onda i cijelu Bosnu i Hercegovinu zarobiše i ubiše im nutrinu vladari mržnje, graditelji praznine. Nakon rušenja banjalučkih ljepotica kao domino padale su njihove sestre širom Bosne i Hercegovine, a srušeno je 614 ljepotica, a to vladarima mržnje bi malo pa usput porušiše 218 mesdžida i 69 mekteba.

Ovdje pišem o Ferhadiji i Arnaudiji, jer sam emocionalno vezan za njih, kao i za Jusuf – pašinu „Kuršumliju“ džamiju u Maglaju izgrađenu 1560. godine. Ta džamija je bila među najljepšim na Balkanu, a to je bio razlog da je vladari mržnje od 92. do 95. godine sa planine Ozren granatiraju, kao i sam grad Maglaj. Tada su joj munaru prepolovili.



Uz Allahovu pomoć i dobrih ljudi mnoge od porušenih ljepotica se k'o Feniks uzdižu prema nebu čijoj se „novorođenoj“ ljepoti i Kosmos divi.

Napisao sam tekst „Ona, Ferhadija“, koja će ako Bog da ove godine biti potpuno obnovljena i svečano predata vjernicima. A, ovaj kratki tekst pišem povodom 7. maja - „Dana džamija“ i posvećujem svim džamijama širom svijeta, gdje se također puno ruše, ali i grade, kao i u našoj Bosni i Hercegovini.