ENGLESKI / ENGLISH

Autor: Peter Conte

Osobno iskustvo dokazuje da se može težiti za onim što drugi smatraju nemogućim

VEDAD MAHMULJIN: Profesionalno mogu reći da sam neobično ponosan na ovo postignuće (Photo: Colleen Pfeilschiefter)

Vedad Mahmuljin (Mahmulyin), na slici prikazan u tvornici aviona 787 u Everett-u, država Washington, imenovan je Komercijalnim avionskim inženjerom godine za 2014. godinu jer je pronašao rješenje za avion 787-10 u kojem se koristi isti horizontalni i vertikalni stabilizator koji se koristi kod 787-9. (fotografija Colleen Pfeilschiefter) .

Vedad Mahmuljin, inženjer za terete, dinamiku i avionske znanosti u komercijalnom avio-letenju, pronašao je inovativan način za avion 787-10 u kojem se koristi isti horizontalni i vertikalni stabilizator koji se koristi kod 787-9.

Ovo jedinstveno postignuće dovelo je do dodjele titule „Inženjera godine u 2014.”
Međutim, ono što mnogi smatraju još značajnijim je činjenica da nije bilo odluke njegovih roditelja u 1992. godini, Mahmuljin možda danas ne bi bio živ i bavio se impresivnom karijerom te preuzimao profesionalne izazove koje drugi smatraju nemogućima.

Mahmuljin je preživio jedan od najsurovijih sukoba u nedavnoj prošlosti: rat u Bosni i Hercegovini u bivšoj Jugoslaviji koji je trajao od 1992. do 1995. Rat nakon raspada bivše Jugoslavije doveo je do smrti desetaka hiljada civila i vojnika, a uključivao je krvave borbe, etnička čišćenja i devastirajuća bombardiranja i granatiranja gradova i naselja.

Početkom 1992. godine, Mahmuljinovi roditelji, znajući što bi se moglo dogoditi, poslali su njegovu mlađu sestru rodbini u Zagreb, Hrvatska, koji je udaljen oko 100 milja. Nakon što se nekoliko sedmica kasnije rat razbuktao, u aprilu 1992., tada 14-godišnji Mahmuljin pridružio se svojoj sestri u Hrvatskoj. Od tada porodica više nikada neće biti na okupu. Komunikacijska blokada spriječila je da Mahmuljin i njegova sestra išta doznaju o teškoj sudbini svojih roditelja. Tek kasnije doznali su da je grad pokoren, kuće etničke populacije uništene, a civili ubijeni ili poslani u koncentracione logore. Mahmuljinova majka nestala je u jednom od takvih logora. Njegov otac je preživio i kasnije pobjegao preko granice u Hrvatsku.

Mahmuljin misli da je "svaka četvrta osoba koju je poznavao u svom rodnom gradu ubijena dok su preostali odvedeni u koncentracione logore.”

Mahmuljin: "Svaka četvrta osoba koju je poznavao u svom rodnom gradu ubijena dok su preostali odvedeni u koncentracione logore.”

Kako su se borbe pojačavale, Mahmuljin koji je tada imao 16 godina, emigrirao je u Tursku gdje je živio godinu dana, naučio govoriti turski i pohađao gimnaziju. U decembru 1994. kad je imao 17 godina, Međunarodno vijeće za pomoć – (International Rescue Committee) sponzoriralo je Mahmuljin-a kako bi emigrirao u U.S. gdje je došao u grad Olympia-u, država Washington. Porodice povezane s Organizacijom za bratsko pomirenje – (Organization of Fellowship Reconciliation) pružile su mu utočiste i omogućile mu upis na koledž St. Martin’s College u Olympia-i. Nakon tri semestra, Mahmuljin se prebacio na Univerzitet George Washington - University of Washington. Diplomirao je u Junu 2000. godine, sa specijalizacijom u avionskom inženjeringu.

Ford je ponudio Mahmuljinu posao u Detroit-u, ali on je želio ostati u Seattle-u i raditi za Boeing. Mahmuljin se pridružio Boeing-u u septembru 2000. godine kao inženjer aerodinamike, stabilnosti i kontrole. Godine 2005. njegova sestra emigrirala je u SAD.

Kad opisuje svoj način suočavanja s izazovima i životnim borbama, Mahmuljin se koristi izrekom “ono što te ne ubije, to te ojača”.

“Uglavnom sam brinuo sam o sebi od kad sam imao 14 godina,” - rekao je Mahmuljin. “Kad si bačen u novu kulturu, prisiljen si naučiti drugi jezik i prevladati brojne zapreke. No kad jednom svladaš sve to, imaš osjećaj da bi mogao učiniti sve.”

Mahmuljn kaže da mu je samopouzdanje koje je dobio dok je gradio nov život u Americi omogućilo da poveže rep aviona 787-10 s onim na avionu 787-9 u ostvariv zadatak iako drugi to baš nisu smatrali mogućim.

“U pogledu mog projekta, puno ljudi bilo je pesimistično i nije vjerovalo da repovi aviona mogu biti zajednički, ali moje iskustvo i odgoj dali su mi pouzdanje i ustrajnost da slijedim svoj cilj,” rekao je.

“Duboko u sebi znao sam da će to zahtijevati potpun angažman" dodao je, "ali nisam želio propustiti ovu priliku. Odgojen u dobrostojećoj obitelji gdje su mi roditelji bili liječnik i profesor hemije, tri godine života u izbjeglištvu u moje su srce usadile efikasnost djelovanja i skromnost.

"I za kraj, ovaj projekt uštedio je kompaniji milione dolara. Profesionalno mogu reći da sam neobično ponosan na ovo postignuće.”

Sa engleskog preveo: Almir Arnautović