Ibrahim KAJAN

Da, puna je historija i svjetska i lokalna, primjera prisilnih pokrštavanja. Bolje ih historije spominju, ne baveći se naknadnim sjećanjem i čovjekovom patnjom silom izazvanog duhovnog nasilja. Ta i takva pokrštavanja, neosporno ostavljaju traume, jer su u namjeri brutalna silovanja čovjekova duha kao što je i fizička spolna penetracija silovanje tijela. Gotovo se redovito dešavaju u ratnim okolnostima, ali ovo, nevjerovatno, „bez križa, pokrštavanje“, odigrano u doba boljševičke Jugoslavije, ostavlja bez riječi! Znanost će se i tim morati pozabaviti, a ne samo „očima preletjeti“ dokazni materijal arhiviran u emigrantskim „Bosanskim pogledima“ 1962. godine.

„... Mene je ponukalo da Vam pišem i ispričam svoju tužnu ali istinitu priču“, tako se objavio prvi put, i vjerovatno zadnji, neki „Bukara Vitomir, s. r.“ Pismo je urednicima izgledalo - sumnjivo! Nisu povjerovali u njegov sadržaj – usprkos spoznajama da je nova država okrutna „bespravna zemlja“. Ali, pismo je bilo tačno.

„Iako sam se 25. 5. 1935. g. u Sarajevu rodio kao Ferid Oruč, od majke Zejne i oca Kadira, ja se na moju veliku nesreću danas zovem Vitomir Bukara. Majku mi 1944. godine ubiše meni i danas nepoznate ubice, a otac iste godine umrije. Kao siroće staviše me s bratom u Sirotinjski dom u Banja Luku, gdje sam se nalazio i po mene kobne 1946. godine. Od tristotine djece u tom dječijem domu, nas muslimana je bilo nešto više od stotinu, i jednog dana sve muslimane izdvajaju i postrojavaju ispred upravnikove kancelarije. Kao dijete neznadoh da će taj dan biti moj sudnji dan na kojeg će se suditi Feridu Oruču, jer se rodio kao musliman, crni dan koji me je otgnuo od vjere islama, vjere mojih roditelja i pređa.

Djeca (Ilustracija)

Kao osuđenike uvedoše nas jednog po jednog u kancelariju upravnika, koji mi je počeo govoriti, ja se više svega ne sjećam, ali znam da mi je rekao da muslimani u Jugoslaviji nisu priznati i da se ja moram opredjeliti ili u katolike ili u Srbe. I ako imadoh devet godinane znadoh šta on od mene traži i zašto mi naređuje da budem nešto novo. Dao mi je da nešto potpišem što i učinih, nakon nekog vremena sam dobio papir od Gradskog odbora u kojem pisaše da se zovem Vitomir Bukara.

Eto tako su me kao dijete komunisti pokrstili preko moje volje i oduzeli moje pravo porodično ime i prema tome i vjeru (...). Sa mnom prenadiše druga imena i ostalim siročadima muslimanima, pa u početku imadosmo dosta muke da od Ferida, Hasana, Omera itd zapamtimo imena nama strana kao što su Vitomir, Živojin, Tomislav itd. Moj rođeni brat Zaim dobio je ime Žarko, a zamislite čuda, drugo prezime nego ja, tako se on zove Žarko Bukarević, a ja Bukara.

Ja ovo tuđe ime nosim kao ljagni teret koji me stalno pritišče i tišti, ja bih ga rado zabacio i na njegovo ime stavio ponovo Ferid Oruč, jer često mislim da se moji roditelji Kadir i Zejna i u grobu sramote, što su me i kako rodili. Ja sam bez ikakvog vjerskog odgoja, ali je u meni ipak ostala muslimanska duša i sjećanje na moju vjeru i roditelje muslimane. (...)“

Nedugo iza pisma Ferida Oruča alias Vitomira Bukare, u sljedećem broju rečenog časopisa, javila se Slobodarka Krčalo, „bivša upraviteljica dečijih domova u BiH i članica komisije za vraćanje srpske dece iz Zagreba i ostalih gradova Hrvatske“ koje su ustaše, nakon ubijanja njihovih roditelja, deportirale u Hrvatsku. „Preko pet hiljada dece iz Bosne i Hercegovine“, piše ona, „nalazilo se u Hrvatskoj. Većina te dece bila je srpska... a jedan deo muslimanska deca iz istočne Bosne, čije su roditelje pobili četnici, a njih povele izbegle komšije. Sva ova deca koja su (...) prevedena na katoličku veru i dobila katolička imena.“ Stotine djece ustaša Gutić je smjestio u Banja Luku, pa su i ta „deca dobila katolička imena“, piše S. Krčalo. Iz Feridova sjećanja vidljivo je da muslimanska djeca nisu katolicizirana i da im imena nisu mijenjana. Revnosni direktor banjalučkog sirotišta je godine 1946. ispravljao ustašku nepravdu vraćajući pravoslavnoj djeci pravoslavna imena. O jednom trošku, to je učinio i muslimanskoj.