Portret - interview: Sefer HALILOVIĆ, general Armije Republike Bosne i Hercegovine
GENERAL JE GENERAL, ČAK I U KUHINJI...
Autor: Dr. Bisera Suljić-Boškailo
Objavljeno: 07. Apr 2015. 15:04:12
Sandžak će otići. Bosni neće Turska pomoć, ali Sandžaku mora pomoći, jer ako ne pomogne Sandžak, onda Srbija ode na toplo more, a to je po Tursku opasno...


Sefer HALILOVIĆ: Najveća greška koja je napravljena je ta što nemamo vojske i tako nemamo ništa. Imamo nešto što troši, a nemamo ništa od toga. Imamo neke oružane snage srpske, hrvatske i bošnjačke. Oni bi kao trebali da nas odbrane? Od koga? To je šarena laža i nije Armija i ne služi ničemu, osim da troši novac. To ili treba ukinutu i demiltarizirati državu i tražiti da se to uradi i sa Hrvatskom i Srbijom. Ili uvesti vojnu obavezu i napraviti Armiju kako Bog zapovijeda. Najveća greška je ukidanje Armije BiH i stvaranje Oružanih snaga i izjednačavanje četnika i ustaša i armije BiH.


Kada iza titule general nije potrebno više ime, jer je dovoljno samo to general, i mi svi znamo i među stotine generala, o kome se radi, onda je to nešto sasvim posebno, to je onda od Boga odabrani general - neko ko toj tituli daje svoj karakter. Kako se prave takvi generali – ti takvi, koji daju pečat jednom vremenu, jednom narodu? Kako Bog pravi tako nešto? Šta se dešava u životu takvog lika, koji je takoreći sudbinom predodređen da bude jedan veliki general – jedan vojskovođa? Na koji način se slažu životne kockice koje su bolne u momentima kada se događaju, ali koje kroz taj bol, čak i nesreće, ispunjavaju jednu Božju namjeru i Njegovu volju da stvori nešto što je veliko i dobro, nešto što je prijeko potrebno, u ovom slučaju stvori generala koji je bio potreban jednom narodu, jednoj državi kako ne bi nestali. Želim zaokružiti ovim tekstom životne tačke jednog čovjeka koji je toj tituli general i koji je dao bit jednog velikog bosanskog generala.

Dr. Bisera SULJIĆ-BOŠKAILO: U razgovorima koje sam vodila sa njim željela sam da osvojim i osvijetlim tri perioda, kako u njegovom životu, tako i u Armiji Republike Bosne i Hercegovine: predratni, ratni i posljeratni. Tražila sam znači, samo tačke koje se tiču bitka imena General. Politiku sam, koliko sam mogla, zaobilazila. Ona nije sastavni dio niti mene niti ovog portret-intervjua, a vjerovatno niti ovog čovjeka, iako se on sa njom bavi politikom. Zašto se se politikom bavi? Zaključila sam poslije dugog istraživanja: Politika je postala u miru njegovo oružje koje ga je spasilo da ne bude uništen, nego da bude, zajedno sa mnogim drugima, spašen. Ili?
Moram odmah priznati da sam se godinama, mjesecima, danima spremala da napravim literarni portret takve jedne veličine, ali od svih portreta koje pravim riječima, kao da mi je ovaj bio najteži za odraditi: Previše je valjda ta politika, ta ratna, ta poslijeratna igra, bila za moju pjesničku dušu komplikovana i teška za razumjeti. Uz to, posebno teško je bilo ovako nekog čovjeka, koji je napravljen baš od teškog, tvrdog i komplikovanog materijala, „obraditi“. No, moj nijet je bio jači. Ponavljala sam tada sebi: Moram i to. Bog mi je ponudio i ovaj lik da analiziram, da se družim sa njim, da mu možda i one zabravljene i tajne „odaje“ otvorim, kako bih uvidjela, prozrela, zaključila, iznijela svjetlu.

U razgovorima koje sam vodila sa njim željela sam da osvojim i osvijetlim tri perioda, kako u njegovom životu, tako i u Armiji Republike Bosne i Hercegovine: predratni, ratni i posljeratni. Tražila sam znači, samo tačke koje se tiču bitka imena General. Politiku sam, koliko sam mogla, zaobilazila. Ona nije sastavni dio niti mene niti ovog portret-intervjua, a vjerovatno niti ovog čovjeka, iako se on sa njom bavi politikom. Zašto se se politikom bavi? Zaključila sam poslije dugog istraživanja: Politika je postala u miru njegovo oružje koje ga je spasilo da ne bude uništen, nego da bude, zajedno sa mnogim drugima, spašen. Ili?

„Ali, general je general, čak i u kuhinji“, rekao je jednom prilikom ovaj naš General, nekom od ratnih zločinaca osuđenim u Hagu, ratnih zločinaca koji su ubijali nevine Bošnjake i zajedno se sa njim našli iza rešetaka, na istom mjestu sa njim, sa čovjekom koji je bio oličenje pravde u ratne etike u najtežim danima dok je branio i odbranio svoj narod i svoju domovinu Bosnu. A onda, kada su ga „svoji otpratili u Hag“, nije se našao, ama baš niko, da ga brani, ili, pak, da kaže njegovoj siročadi, koja su platila ceh što su njegova, ubistvom im majke: Niko se nije našao ni tada da upita: Treba li vam nešto? Ni iz države, ni iz političkih partija, ni od jakih Bošnjaka, to nije upitao... No, i to je valjda životni materijal od kojih se prave veliki. Niko ko je velik nije bez velikih žrtava i odricanja postao velik, zaključujem i krećem u osvjetljavanje ovog lika, kojeg znamo svi, znamo ga kao nekog ko je prvi osnovao Armiju Bosne i Hercegovine, nekoga ko je odbranio Bosnu u najbitnijim momentima, znamo ga svi i kao žrtvu sistema, nekoga koga su u najvećem usponu „povukli unazad“, da bi zatim pokušali da ga „skrajnu“. Znamo ga kao generala, kome je ubijena supruga i šura. Znamo ga kao generala koji je otpraćen u Hag i koji je pušten iz Haga – Nije kriv!

Ko je sve to i zašto uradio ja ne znam, i zato ne želim da u tu sveru njegova života ulazim. Ja želim one svjetlije tačke, one tačke gdje se svijetle Božja davanja i namjere Njegove sa njim.




Bisera: Kako je došlo do toga da budeš vojno lice i da li ti je to bila želja?
Sefer:
Ja sam želio studirati književnost, ali moj otac me upisao na Vojnu akademiju, jer je to zanimanje bilo atraktivno, a i školovanje je tamo bilo besplatno...

Bisera: Da li je predratna JNA bila zaista vojska cijele Jugoslavije ili je to bila samo vojska Srba? Kako si mogao uspjeti uopšte u takvoj vojsci? Kako je tekla tvoja karijera?
Sefer:
Ja sam bio u činu majora 4 godine, i 3 mjeseca mi je falilo da postanem potpukovnik kada sam napustio JNA i došao da se borim za Bosnu. Znači, došao sam direkto iz labaratorije, svjež i pun znanja... Tada sam bio završio fakultet političkih nauka i magistrirao na međunardom krivičnom pravu i međunarodnim odnosima, a u vojnoj školi sam sve položio što se moglo položiti...

Bisera: Zašto si studirao dva fakulteta u to vrijeme?
Sefer:
Puno sam čitao i kad već čitam htio sam da to nekako i uokvirim... Ja sam krijući studirao i to u Beogradu, i tek kad sam završio ja sam im rekao da sam završio i taj studij. Da sam im ranije rekao, oni bi me sigurno okrivili kako nisam zainteresiran za armiju i vjerovatno bih bio na neki način kažnjen...
Znaš, ima ta JNA dva perioda – do Titove smrti, kada je stvarno bila prava jugoslovenka armija i u to vrijeme je i nacionalna balansiranost bila dosta dobra, atmosvera je bila dobra... Ono što je pisao tada o njoj, tako je i bilo. Poslije Titove smti i prvih demonstracija Albanaca u Prištini ona se brzo počinje mijenjati, počinju brzo da se guraju nacionalisti, da bi kulminiralo 1986. i ‘87. godine, kada se ona potpuno pretvara u srpsku armiju. 1986. godine na osnovu memoranduma pravi se reorganizacija JNA. Armijske oblasti su do tada približno bile jednake republičkim granicama, ne baš posve, ali približno. Ali nakon memoranduma je priprema za klaonicu. Žestoke su borbe unutra, ali one se kadrovskim rješenjima uspijevaju smiriti...
Moja karijera? Ništa nije bilo naglo i preko noći. Ja sam napredovao sporije, nego što sam napredovao da je bila Titina vojska, ako vidimo moje rezultate. Moje jedinice kojima sam ja komandovao bile su među najboljim... Ja sam dobijao priznanja i bio sam jedan od najboljih, po rezutatima, ali kada si gledao ocjene i napredovanje, ja sam išao sporo. No, moji rezultati su mene gurali naprijed... A i ja sam se znao žaliti i boriti za svoje pravo. Ukrali su mi u činovima dvije godine. Imao sam kolegu od kojeg sam bio duplo bolji: on je bio puno sporiji i u svemu lošiji od mene, ali on je dobijao bolje ocjene, a ja lošije... On je bio trampav, šlampav, nikakav, a ja karatista, fudbaler, Maradona za njega. Ali njemu se daju bolje ocjene, njemu se daju petice, a meni četvorke. Ja pitam profesora, haj mi objasnite kako. Ja sam daleko najbolji od svih oficira koji su u kasarni, a njemu dajete 5, a meni 4? I ja za 0.03 poena gubim godinu dana u napredovanju. To su bile smicalice, koje su mi pravili, ali ja im nikada nisam šutio. I ja sam se borio. Ja sam iz partizanske porodice, ovo je kuća za koju smo se zajedno borili, i ja ću ići do kraja, govorio sam im. I sve što sam dobio, dobio sam dobrim dijelom na silu...
Jednom je moj kolega Srbin naziva Homeinovac? Odnosno više puta me tako nazvao, i ja sam ga upozoravao. Zamisli, ja imam duplo više škole, a on je moj šef. I kada sam ga tužio za uvredu, ispade da oni prijete meni. Oni sada pokušavaju da nađu kao rješenje, jer rano im još za otvoreno... I na dan suđenja od njih 11 iz komandne divizije nih je 10 Srba i samo jedan Makedonac. I oni sada sami odlučuju o mom slučaju... Oni su tada mene brutalno kaznili. Umjesto toga što su trebali njega da kazne. Kažu mi: O.k, mi cijenimo vaše zasluge i sposobnosti. Zato vas dvojica treba da se pomirite, to zaboravite i nastavite zajedno...
Ne možemo nas dvojica zajedno, kažem im. I da znate žaliću se dalje. I mi smo otišli na odmor. Oni mene po odmoru prekomanduju u Đakovo, niža dužnost, a on ode u Osijek, veći grad, veća dužnost. Ja sam njih potpuno porazio, ali oni su imali vlast i na kraju su oni mi rekli: Mi mislimo da si premlad za poziciju na kojoj si sada, i mišljenja smo, da moraš da prođeš komandnu dužnost. Kaznili su me ni kriva ni dužna. Ali to mi je bilo dragocjeno iskustvo za ovo što sam kasnije radio u Armiji BiH. Oni su mene vratili u komandnu nižu dužnost, gdje sam ispekao zanat do kraja...
Ili slučaj kada je bilo polaganje za čin majora. Bez toga ne možeš biti major. Sa tim si viši oficir i ako to ne položiš, ostaješ u ovoj drugoj grupi. To ti je ispit koji traje 9 sati. I jedva stigneš da odradiš, i ako ne završiš zadatak ništa. Ja sam ovih 7 ispita dao za 7 dana. Uzeo sam sobu u hotelu Slavija i u 7 dana 7 ispita. O tome se pričalo u čitavoj Jugi: Došao jedan i to odradio za 7 dana, a to se polaže 5 godina. Tu mi ništa nisu mogli. To sam spremao godinu dana i znao sam gotovo sve napamet. A samo taktika rodova je bila knjiga od hiljadu stranica. Ali ja sam sve znao. Pravilo je tada bilo da izvučeš pitanja i on ne može da te pita ništa drugo, nego to. I ja tako dobijem 7 devetki. Završni mi još rad ostaje. Za završni rad ti dobiješ zadatak da staviš pred sobom brigadu i odradiš planski napad ili odbranu. Ti mozeš postaviti odbranu najperfektinje, ali ovdje ne postoji niko ko može da kaže, da li je to dobro ili nije... Osim ratna praksa... I oni mogu uvijek da kažu: Ovaj bataljom može biti malo bolje pripremljen, planski bi bolje bilo ovako... Tako ti oni mene 3 godine obaraju uzastopice, jer ovdje nema mjerila i ovdje se pravi selekcija koga će uzeti, koga neće... Od mene 90 posto prepišu, i svi su položili, a ja pao... Kaže on, artiljerija ti je dobro, ali mogao si je malo pametnije zaštititi... Zašto? Ja odavde sve dometom postižem, kažem... Da, ali ovo je bolje rješenje. Tako me vuku tri godine... i kada mi je bilo zadnje polaganje, ja prije ispita u kasarnu, direktno njima. On pita: Šta možemo da učinimo za vas?
Hoću da vam kažem važnu stvar, kažem mu. Ja znam da sve znam, ali vi me obarate, samo zato sto sam musliman. Ako me ovoga puta oborite, budite sigurni da će cijeli svijet znati za to. Ima komisija i ja ću vas tužiti, jer znam čak više nego vas trojica... Gleda on mene i smješka mi se. Ja mu kažem: Vrlo sam ozbiljan. Tako ti ja odem na ispit. Nas 15-torica radimo zadatak. Vidim ja prošao. Idem da branim sada. Uđoh ja, a ovaj kaže: Ima ovdje jedan što sve zna i još je bio drzak da kaže da je bolji nego nas sva trojica. I stavi me u prvu klupu da sjednem. Jedan izlazi, i ako neko ne zna nešto, oni mene pitaju: Evo ovoga što sve zna... Tako ti ja cijeli dan. Vrlo sam im zahvalan na ovo mučenje, jer su me natjerali da sve do perfekcije naučim i da to kasnije u praksi u Bosni i primjenim to znanje.

Bisera: Kao da te dragi Bog spremao još tada za ono što si trebao da odradiš u Bosni?
Sefer:
Da, baš tako. Tu sam iskalio svoj zanat. Oni su mene kažnjavali tada, ali se ispostavilo da je to kasnije bilo upravo blago koje je bilo potrebno da se upotrijebi protiv njih. Da se spasimo.

Bisera: Kako si napustio JNA?
Sefer:
Ja sam više od 6 mjeseci imao u kući žestoke rasprave. Ja nisam mogao da podnesem četništvo u JNA i odlučio sam ići. Htio sam da sa suprugom dođemo u Bosnu i ona se borila protiv toga: Ja znam šta je Sarajevo i mi nismo iz Bosne i neće te prihvatiti, govorila je. Ali, ja moram ići da pomognem Bosni, rekao sam i odlučio posve. Godine 1991. u septembru smo došli zajedno. Ona je glavom platila. Ali da nisam došao u Bosnu, ja bih crko. Umro bih isti dan, da je počeo ovdje rat, a mene nema tu. Ja sam se za to školovao i osjećao sam šta se može dogoditi. Vuklo me mešto magično k Bosni.

Bisera: Kako si izašao iz vojske? Koliko je bilo teško i rizično tada napustiti je?
Sefer:
Slovenci napišu zahtjev za izlazak i isti dan im je odobreno. Hrvatima isto. Mi muslimani nismo mogli nikako dobiti rješenje. Kada sam im napisao pismo da želim da napustim JNA, dodao sam još, šta god da odlučite ja odoh. I bio sam na spisku potjernice. Došao sam u Sarajevo, misleći da su u Sarajevu počeli da se organizuju, ali oni nisu ništa počeli. Žena i djeca su tada otišli kod njenog brata na Stupu, a ja kod njenog spoljnog amidže u blizini Ilidži, kod jedne divne i poštene porodice. Znao sam da me tu neće tražiti. Tražiće me kod mojih, a ne u tazbini, mislio sam. I imao sam pravo.

Bisera: I kako je išlo dalje? Kako si dolazio do ljudi koji su spremni da brane, i da ginu za svoju domovinu? Sve je to trebalo odjednom organizirati? Podići i spremiti za borbu ne stotinu ljudi, već na hiljade?
Sefer:
Tražio sam kontakt prvo sa SDP, misleći da će oni pomoći. Kad sam stupio u vezi sa Nijazom Durakovićem i drugima, oni su rekli: Ma kakav rat! Jesi li normalan, šta pričaš?
Onda probam sa SDA, jer treća opcija nije bila. Oni su odmah prihvatili, ali su rekli sačekaj da nešto provjerimo. Došli su po mene one večeri kad je Karadžić izjavio da će nestati muslimanskog naroda. Sve do tad sam čekao i crkavao od muke i dosade.
Tu noć dolazi Safet Hadžić i Mirsad Čaušević. Čitavu noć smo razgovarali: Pitaju me, znam li napraviti plan odbrane Sarajeva? Ja mogu početi raditi i napraviti konture, ali mi vi morate reći koje su naše snage. Koliko imamo odreda, bataljona, moramo znati protiv koga ćemo se boriti, šta je sa Hrvatima u čitavoj ovoj priči. Ništa oni ne znaju. Kažu, mi nemamo ništa, oni tamo imaju svašta, sa Hrvatima nisu ništa dogovarali. I tada sam se po prvi put uplašio u životu, nisam mogao vjerovati da ozbiljni ljudi ne vide šta nam se sprema. A nama nož pod grlo već postavili i samo je pitanje kad će... Onda sam rekao, ja poznajem dva iskustva: Sloveniju koju je spasila Teritorijalna odbrana. Ovdje su izdajnici i to nemamo. U Hrvatskoj sam pomagao u organizaciji u formirali su Zbor nacionalne garde pri unitrašnjim poslovima. I uspjeli su. Možemo li se osloniti na MUP i ono što je Hrvatska uradila? Ne mozemo. Alija Delimustapić je kadar SDS-a i Fikreta Abića. Tako, nemamo ništa, ne znamo ko nam je neprijatelj, i ne znamo protiv koga ćemo ratovati - a nešto moramo raditi. Mislim da je 20. oktobra Kardžić to rekao i tada su naši njegove riječi uzeli ozbiljno. Ja sam znao ranije još da će se to u Bosni desiti. Bojao sam se historiske paralele. Znao sam da je nakom 500 godna došlo vrijeme na nas. Pesto godina je prošlo od protjerivanja Muslimana iz Španije. 1492. su muslimani protjerani iz Španije i to je prelomna godina kada muslimani počinju da padaju, a krišćani da rastu, i ja sam računao da je nakom 500 godina došao red na nas... I da nismo uspjeli tih prvih 6 mjeseci, da se to nije uvezalo, Bosna bi bila Srebrenica... Da nismo uspjeli tih prvih šest mjeseci, ne bi nas sada bilo...

Bisera: Šta se dalje dešavalo sa osnivanjem Armije RBiH?
Sefer:
Napravili smo organizaciju odbrane kakvu-takvu. I Safet Hadžić je rekao. Da, sada sve ovo jedino Alija Izetbegović može poduprijeti i on mora donijeti odluku... Inače ništa.
Onda je Alija došao. Taj dan je Karington došao u Sarajevo. Rekao mi je da ima pola sata vremena da me sasluša, i to onako dosta arogantno... Na Kongresu je izgledao samouvjereno, a sada mi je izgledao tako mali. Ja kažem, Predjsedniče, što se mene tiče sve može stati u 5 minuta ili jednoj rečenici. Među ovim ljudima postoji dilema hoće li biti rata ili neće. Ja sam taj i taj, završio sam to i to, radio sam to i to, družio sa tim i tim, dolazim odatle i odatle, poznajem dosta velikih srpskih intelektualaca, kažem i par imena i na kraju dodam, najbolja drugarica mi je Snježana Savić, malo humora u svoj ovoj muci... U jednoj rečenici - rata u Bosni će biti. Cilj rata je nestanak muslimama i ako se ne organizujemo mi ćemo nestati. Kaže on meni: Mislim da je ovo malo pretenciozan zaključak. Ja sam danas bio sa Karingtonom i imam garacije velikih sila da ćemo moći da se izvučemo. Tu je Turska, Amerika... Sada ovo što čujem od vas, me šokira.
Je li vi slušate šta Srbi i Hrvati pričaju?, pitam. Ja neću da čekam da me kolju i valjaju. Ako ćete se boriti ja ću biti sa vama, ako nećete, ja odoh u Tursku. Srbi pričaju o konačnom rješenju. A to znači, nas nema. Ako dođe do rata, dići ćemo ustanak, kaže on meni.
Ali, tada će biti kasno. Kad zauzmu Foču nema muslimankog uha i više ti nema imati ko dići ustanak. Oni će poklati, pobiti, u logore strpati i nema nikoga ko može šta uraditi. General Mašović je sa mnom i sve sobe su bile oblijepljene kartama i planovima kako to treba odraditi...
On gleda zbunjeno i kaže, ovdje je puno rada utrošeno. Ovo moramo potpuno ispuniti da bi uspjeli, odgovaram. Jesi li siguran da će biti rata? Da! I ja mu to govorim 2. decembra.
Sa njim su bili Munir Jahić i Rešad Bektić, ministri i Mirsad Kebo, i Safet Hadžić i dva Baltića i još neki i od njegovih ljudi. 12 nas u sobi, svi su slušali taj razgovor i mogu posvjedočiti, osim ove dvojice koji su preselili. Ja, biće rata - on, neće biti rata, ja biće - on neće, i na kraju on otišao da klanja sabah. Ja sve mislim haj nećel' dati Bog da dođe sebi. No, i dalje on nastavio da rata neće biti. Kaže, ti ćeš napraviti kalabauk... Ti ćeš mobilisat 50 hiljada ljudi. Kažem ja, 500 hiljada ljudi... Koji moraju biti pod našom komandom, u sistemu... Pretjerao si, kaže. Nisam, odgovaram. Svi moramo biti u sistemu. Moramo sve mobilisati, pa i one stare nene.
Safet na mojoj strani, a ovi ostali samo ponešto kratko upitaju i čekaju šta će Predsjednik reći i nikakve fajde od njih. Na kraju je bilo fajde od žene, od domaćice... Ona je spremala večeru i napravila kraljevsku večeru. Domaćica Hasija oko 5 satu ujutru kaže ovako njemu... Unese ti onu veliku tablju sa kafom, stavi na sto, i okrenu se njemu, kao velika. I to vrlo odrešito, ono što su trebali ovi ministri njegovi reći: Predsjedniče, poslušajte ga, ako ga poslušate, imamo šansi da se spasimo, ako ne, sve će nas četnici poklati! On pogleda ovako u nju, i pita jesi li ti ozbiljna? On njoj. Kaže ona: Jesam. I ponovi mu istu rečenicu. On je samo gleda, i onda meni kaže: Šta ti misliš? Ja pored ovoga što sam pričao 8 sati, ja imam samo još jednu rečenicu da kažem i više neću. Bosna ide k nezavisnosti, treba joj Armija. Ako bude rata, imaće Armiju, ako ne bude rata, imamo opet kao nezavisna država Armiju. To je bila odluka. Tada smo krenuli po cijeloj Bosni da organizujemo i stigao sam svuda, do gradova, sela i zaoseoka...



Bisera: Kad si stvarao Armiju, jel je stvarao po mustri JNA?
Sefer:
Naša armija je morala biti slična orgazacijski JNA. Jer je JNA integracija NATO-doktine i doktine VARŠAVSKOG ugovora primjenjeno na ove prostore. Ja sam sve to stavio na sto i samo izmiksao našu armiju, prema našem prostoru i zahtjevima. Jer mi smo vodili odbradbeni rati... Mi smo morali dobiti rat prvih 6 mjeseci. Mi smo morali izdržati, jer bi nas nestalo da nismo izdržali.

Bisera: Da nije prvih 6 mjeseci bila tako dobra i organizovana, šta bi se desilo?
Sefer:
Mi smi počeli rat sa Patriotskom ligom koja organizacijski bila ustrojena u 7 regija i regionalnih odbora, u 7 regija kao komande korpusa... I od 104 opštine mi smo stigli da napravimo opštinske štabove u 94 opštine. Naprimjer, išli smo i niže da napravimo prostorne jedinice. Unutar toga smo pravili manevarske jedinice, pravili smo jedninice sa prostornom strukturom i sa manevarskom. Da nismo tako napravili i da 2. maja nismo odradili ono u Sarajevu... Tada smo dobili rat, bukvalno. Mi smo se sa JNA 2. maja sudarili i zarobili smo 130 oficira, uništili transportere, tenkove, zarobili puno njih. I niko drugi to nije znao niti bi mogao da to uradi...

Bisera: Kako se desilo da si ti prvi zapovjednik?
Sefer:
Kad je Alija mene pozvao i rekao da svi mene predlažu da vodim Armiju, rekao sam da nije dobra ideja da budem prvi: Ne valja, to zato i zato. Imam vrlo ozbiljnih razloga: 1. u Prijepolju mi živi majka, sestra i dva brata i široka familija i daidža i druga rodbina... I onog časa kad ja to postanem oni će morati da odu s tih prostora. Ne znam koja budala je tamo, ko vlada... Tamo još nije rat i neće biti rata jer Miloševiću nije to u prilogu i on će se truditi da ovdje zatvori rat. Treba on prvo nas ovdje poraziti, pa onda će Sandžak i dalje, 2. razlog je taj što ima dosta ljudi koji su stariji kako po godinama, tako i po činu od mene. Dakle, ja imam isti fond znanja, čak moja vojna i civilna znanja su veća, i daleko od njih, ali ljudi su sujetni i ima starijih i u vojnim strukturama su posebna sorta ljudi. Nabrajam ja njemu generale: Šarca, Fetahagića, Jahića, koji su bili aktivni, Pozderca, Andžalića, Vranića, pukovnike i potpukovnke i td.... 3. razlog je što nisam rođen ovdje i sutra će od toga napraviti politiku. Kaže on: Bio sam kod sviju njih. 17 njih je bilo ponuđeno i svi su odbili: jedan star, drugi bolestan, treći ima sestru u opasnosi itd. I zato te molim da to peuzmeš i mi ćemo ti u svemu pomoći. Rekao sam, ako je tako preuzmem. I svi počinjemo bez činova i ne zanima me ko koliko ima godina i kakva mu je sujeta. Mene će morati svi da slušaju bezuslovno i uključujući i tebe. Samo Predsjedništvo kad donese odluku, slušaću...

Bisera: Je li zaista Alija vjerovao da neće biti rata?
Sefer:
On je bio ubijeđen da neće biti rata. Sve ono što je pričao, on je tako mislio. Oni su mu obećali taj komad bošnjačke državice od Miljacke do Visokog prema Zenici. I to im je bila rezervna opcija. Ako nas ne uspiju da nas pokore, daće nam to.

Bisera: Je li onda takvom Aliji trebao dobar general?
Sefer:
On se bio uplašio. I njima je trebao neko ko je bio dovoljno lud, dovoljno mlad i dovoljno obrazovan. Zato je i ponavljao samo tebe svi predlažu. Evo Suljević, Bilajac, Avdo, i ja nabrajam 15 njih, ali ne, on samo ponavlja, svi tebe samo predlažu. I tako sam ti ja postao to.

Bisera: Kako ide dalje razvoj Armije?
Sefer:
U Sarajevu je bio 10 opština. Ja sam našao po jednog čovjeka koji je napravio štab, napravili su onda Opštinske štabove, prostorne i manevarske jedinice, počeli da pripremamo specijane jedinice, diverzanske, protivdiverzanske, logistiku sa kojom se dobija rat... Kada smo sve to završili Safet je rekao: Ako se ovako uradi u čitavoj Bosni, onda smo uspjeli. To ide metodom geometrijske progresije. Obični svijet je shvatio situaciju, a oni su se pitali hoće-neće-hoće. Neće... Bio sam jako razočaran sa Predsjednikovim neznanjem. Ili se pravio da ne zna... Istok i Zapad se uvijek bore za Bosnu... Danas imaš istu situaciju. Istok i Zapad i danas teže da porobe i naš se prostor smanjuje i smanjuje.

Bisera: Neki misle da si trebao napraviti partizasnki pokret, kada te skinuo Alija. Što nisi napravio partizane?
Sefer:
Ja sam organizacijski uvezao i napravio pravu Armiju. Da sam to uradio, ja bih bio kao Abdić. Ja sam mogao krenuti iz Sarajeva. Ali bi to izazvalo međusukobe, jer bi neki bili na njegovoj strani, a neki na mojoj. Ja nisam htio da se krv prolije. Morao sam svojim mirom sačuvati legitimitet naše vlasti, jer nam međunarodna zajednica nije bila naklonjena i svi bi mi rekli, ti si bandit, ti si agresor... A još sad da ja rušim nešto svoje, ne mogu...

Bisera: Kad spomenu Abdića? Je li zaista on bio negativan? On je meni nekako zbog Agrokomerca ostao u nekom drugom sjećanju? Šta je tu istina? Šta se desilo sa njim?
Sefer:
On je bio u Sarajevu i Predsjednistvu i od njih svih u Predjedništvu Abdić je bio u svemu najozbiljniji. Na svim sjednicama on je dolazio spreman, sa pročitanim materijalom. Ali, on je htio da se malo više uvažava. No, od početka su njega proglasili za neprijatelja i ono što se desilo, to je bila samo njegova reakcija. Kad je trebao da ide gore, ja sam Aliji rekao ne bi trebao da ide, jer će nam napraviti problem. Ovaj nije mogao da podnese što je Abdić imao više 300 hiljada glasova. Bio je sujetan. Ali ja sam znao da će napraviti problem i pokušao sam da ubijedim Aliju da ga ne puste i da ga zaistave, ali svi su mu išli na ruku samo da on ode. I on je odmah kada je otišao gore, stupio u kontakt sa Srbima. Abdić je pokušavao gore politički da organizuje autonomiju. Ta automonija je manje nadležnosti imala nego kanton sada. Zato nije trebao Alija praviti problem. Možda je o tom trebalo razgovarati. Abdić nije stvarao vojsku, već je htio politički stvarati Krajinu. Mi smo pokušavali da to spriječimo, jer je Tuzla bila isto tako trzila autonomiju. Oni su rat počeli sa natpisima Tuzlanska republika. Nas je srpska obavještajna služba razvalila. I onda je postojala opanost da se polički prospe Bosna i da ono što smo odbranili silom oružja, da se raspe. Mi smo to pokušavali da ubijedimo Abdića. Dudaković je zatim napao Abdićevu grupi u tada se uključila vojska koja ga je podrža. I oko 4,5 hiljade naših ljudi gine, od kraja 93. do završetka rata, više nego između nas i četnika. Taj ćošak je gore bio miran. Fikret je bio napadnut i počeo se braniti, ali branio se na pogešan način, stupivši u kontakt sa našim neprijateljima. On se vojno nije spremao i hteo je samo politički da uzme taj kraj.

Bisera: Naša Armije danas?
Sefer:
Najveća greška koja je napravljena je ta što nemamo vojske i tako nemamo ništa. Imamo nešto što troši, a nemamo ništa od toga. Imamo neke oružane snage srpske, hrvatske i bošnjačke. Oni bi kao trebali da nas odbrane? Od koga? To je šarena laža i nije Armija i ne služi ničemu, osim da troši novac. To ili treba ukinutu i demiltarizirati državu i tražiti da se to uradi i sa Hrvatskom i Srbijom. Ili uvesti vojnu obavezu i napraviti Armiju kako Bog zapovijeda. Najveća greška je ukidanje Armije BiH i stvaranje Oružanih snaga i izjednačavanje četnika i ustaša i armije BiH. A to nam je uradila SAD i Izetbegović, a posebno Tihić. Stavljane su u isti rang sve tri snage, oni koji su rušili Bosnu i oni koji su je branili. Republika Srpska nema vojske. Poslije rata je postojala vojska Republike Srpske, Armije BiH i Hrvatskog vijeća i onda su sve ukinuli i napravili Oružane snage sa oko 2,5 hiljade Bošnjaka, 2 hiljade Srba, i 1,5 Hrvata. To je profesionalana vojska koja će da nas kao štiti. Na Drini imaš dva garnizona koji nas štite od Srbije: jedan u Ustikolini od 200 ljudi Bošnjaka i u Bijeljini Srba 100-tinjak ljudi, isto tako koji nemaju naoružanja. I eto oni nas štite od Srbije. Tamo gdje je tenkovska jedinica imaju vojnici i tenkovi, a municje nemaju, jer je ona je u Banja Luci, a jedinica u Sarajevu, tenkovska jedinica u Livnu, a municija u Goradždu. Dakle, cilj neprijatelja je da razoružaju Armiju i Bošnjake i da za narednih 15 godina niko ne zna da oružjem rukuju: Oni koji znaju oni će prirodnom smrću umrijeti, oni drugi ništa ne znaju i to je završna etapa našeg opstanka. I ako se tu nešto ne promijeni, to nam je kraj. Običan svijet je jako zabrinut... Srpska vojska je prije nekoliko u Beogradu izvela više vojnika na paradi, nego što Bosna ukupno ima vojnika. Srbija i Crna Gora i Hrvatska imaju regularnu vosku, mi jedini nemamo. Ovo je priprema za naše završno uništenje. Za 20 godina neće niko znati upotrijebiti pušku?

Bisera: Šta da uradimo? Može li naša vlast donijetu odluku da se to promijeni?
Sefer:
Može, što ona mora nekoga pitati. Za nas je najvažnija stvar da bude isti princip kao kod susjednih država i da taj balans postoji, u protivnom mi smo kurbani koji čekamo da budemo žrtvovani. Ovo je najopasnija stvar koju imamo.

Ove Oružene snage su nešto što je neupotrebljivo, oni su samo stražari koji čuvaju stražu i oni su gladni, nemaju uniformu i nemaju naoružanja i nisu u stanju odbraniti samog sebe. Ja mogu uzeti noćas deset ljudi i osvojiti to. No, mi u gradu imamo tajnu strukturu. To je nešto dobro što imamo. Ja sam rekao Dodiku ako imaš petlju probaj i otcijepi se. Ne može se otcijepiti. Imamo mi tu našu Abrakadabra vojsku i za deset dana bismo ga zgazili... Za sedam dana ću ga zgaziti, samo neka proba. Nemamo vojske, ali bez obzira na to, mi to mozemo. Znaš zašto? Zato što su gori od nas, a Srbija ih više pomoći ne može? Ako ste junaci hajte na Kosovo. Tamo vam je kolijevka, ako ste junaci što dadoste Kosovo?

Sandžak će otići. Bosni neće Turska pomoć, ali Sandžaku mora pomoći, jer ako ne pomogne Sadžak, onda Srbija ode na toplo more... A to je po Tursku opasno. Crnu Goru će Srbi završiti brzo. Dakle, odbij muslimane u Crnoj Gori i vidjećeš koja je proporcija Srba i Crnogorca...

Bisera: Da li će u Bosni biti opet rata?
Sefer:
Nas iz ove situacije može izvući ovaj sudar Ukrajine i Rusije, nagli uspon Kine i Koreje. U tom međuprostoru ovi nemaju previše vremena da se bave sa nama. Bosna je bila labaratorija kako će se muslimani ponašati u ratu. I ovo što su naučili od nas, to im ne ide u prilog i mnogo smo žilaviji nego su mislili. Generalno naš polozaj je težak i biće teži, zato što smo mi takvi kakvi jesmo. Sa nama još uvijek upravljaju preko izdajnika. Ovom državom našom vlada izdajnička garnitura i mi smo napadnuti sada iznutra i ja se ne bojim ovih izvana već ovih iznutra.

Bisera: Žene u Bosni i ratu? 5800 žena se hrabro borilo rame uz rame sa muškarcima u ratu? O njima se puno ne govori? Toliko žena ratnica, a govore samo o silovanim ženama? I bilo je puno silovanih. Jesmo li iz tog iskustva naučili nešto?
Sefer
Da. Žene su bile bolje u ratu nego li i mi muškarci. Što se žena tiče mi trebamo da primjenimo koncepciju kao u Izraelu i da su žene i muškarci posve isti i u pravima i u dužnostima. Zašto da se 50 posto boljeg dijela odričemo? Tu leži i rješenje da ne dolazi do tolikuh silovanja žena. Ali, žene moraju da se izbore za svoja prava. One i u politici vidim da se izmiču kada treba da se bore. Ne znam zašto.

Bisera: Da li je ovo što se u svijetu dešava već Treći svjetski rat?
Sefer:
Ukrajina je najopasnije žarište u svijetu. No, Rusija ako izgubi Krim, ona postaje trećerazredna. Ona bez mora nema ništa. Rusija može Ukrainu zgaziti za 7 dana, ali Zapad drži Ukrainu, tako da imamo već opasan rat. Nikada se neće voditi svjetski ratovi, kao što su se vodili.