Harun HODŽIĆ: Ulazak u Sarajevo kao i uvijek za mene nešto posebno, put ka bazi “Fatiha” prošao bez problema i ravno pred Opštinu Stari Grad, svatovi već stigli, mladoženja i mlada tu, mojoj radosti nije bilo kraja, moj najbolji prijatelj, brat se ženi. Ceremonija skromna kao i sve u Sarajevu ali veličanstvena, osjećaji se osjete, radost na licima. Iako smo ukopali velikana samo nekoliko sati prije, iako je hladno zimsko doba, iako padaju granate, život se nastavlja vjenčavaju se Dževad (Redžep) Ukić i Emina Resulović. Život se nastavlja, Sarajevo živi, bošnjački duh nesalomivi još jednom pokazuje da smo tu svoji na svome da nećemo biti uništeni i pobijeni da nam ne mogu ništa.

Kako se primicilo vrijeme da se krene ka Sarajevu, tragajući kako se prebaciti čuh da treba neko vozilo iz brigade ići na put, odmah sam se uputio u tehničku službu odnosno ka voznom parku da saznam ko ide i ima li ikakva mogućnost da se priključim toj ekipi.

Dobio sam informaciju da ide vozač Babić i sa njim delegacija Sedme na čelu sa PK za moral Sulejman ef. Kurtanovićem, i to da idu na dženazu rahmetli Abdullah ef. Kubatu. Tračak nade se pojavio u mojim očima jer sam dobro znao Sulejman ef. mog predratnog ahbaba vrijednog imama jednog od najboljih sarajevskih mualima, a uz to brata moga Smaka (kojeg sam ranije pominjao) i čovjeka koji mi je usadio ljubav za knjigom, već ja sklopio priču kako mi je nužno ići za Sarajevo jer se ženi moj Uka.

U kancelariji kod Sulejman ef. sretoh još nekoliko ljudi koji se spremaju na taj put, nisam ih dobro poznavao jer bio je kratak period mog prisustva u brigadi, no po licima i čehri slutio sam da će to biti veliko iskustvo za mene. Na upit imali jedno slobodno mjesto i ko sve ide, okrenu se krupan čovjek prema meni i onako prilično grubo reče: “Nema mjesta, mi idemo na dzenazu ef. Kubatu u Butmir a ti hoćeš na nekakvu svadbu”. Bio je to Omer Isaković derviš i badžo rah. Kubat ef. dobro, rekoh, išao bih i ja na tu dženazu poznavao sam Abdulah efendiju i žao mi je čovjeka a i sam sam efendija. Iskazujući to sa velikom dozom tuge vidio sam na licu i očima Omerovim da sam pogodio u žicu, kaže: “Oprosti Sulejman ef. je vođa puta vidi sa njim”. Osmjeh na licu Sulejmanonovom jasno mi je dao do znanja da će biti haira i da ja već trčim ka svojoj sobi u kasarnoj da se spremim za put, za mnom vozač Babić dobaci ponesi oružje idemo preko Kozigrada za svaki slučaj. Odavno ovako nestrpljivo nisam čekao polazak ka mom voljenom gradu, ka meni dragim ljudima.
Ukrcavanje u džip bez riječi svi su zamišljeni, džip je ogroman engleski “Land Rover safari”, može primiti do osam ljudi kad sam se smjestio i pošli tek sam mogao vidjeti lica ljudi sa kojima treba putovati. Uz pomenute vozača Babića, vođu puta Sulejmana ef. Kurtanovića, Omera Isakovića bili su tu još i prof. Memić saradnik u sektoru za moral i posvemu što sam znao i vidio blizak sa PK za moral. Posebnu pažnju obratio sam na još jednog putnika sićušne građe ali sa lijepo njegovanim licem i potpuno sijedom bradom sa tužnim očima i veoma šutljivog, bio je to hadži Asim Kubat, vojnik prvog bataljona 7. muslimanske brigade i brat Abdulah ef. Kubata. Posmatarajući tu skupinu ljudi iako ih nisam najbolje poznavao osjećao sam da je pred nama put pun iskušenja i neizvjesnosti. Kako smo se primicali Fojnici spuštao se mrak i trebalo se probiti preko Kozigrada, surove planine kroz koju je tek probijen put kojim se veoma teško išlo, često za izvlačenje vozila uz jednu lošu dionicu puta korišten je jedan šumski tegljač traktor za izvlačenje balvana. Kako smo ulazili i peli se u dubinu planine njena surovost je pokazivala sve izraženije svoje ćudi, dionicu puta koje sam se najviše bojao prošli smo bez problema, zaleđena cesta pokrivena snijegom našem robusnom džipu i dobrom vozaču nije predstavljala problem. I taman kad sam pomislio prođosmo najtežu dionicu puta krenusmo stabilnom cestom prema Bakovićima i Dusini polahko su nas dočekivali blagi nanosi snijega na cesti. Kako smo odmicali ti nanosi su postajali sve veći i veći dok u jednom trenutku na jednoj dionici puta gdje nije bilo puno šume, gdje su vjetrovi otplesali svoj bal sa snijegom u potpunosti prekrili cestu i naš džip se samo lagahno nasuka na snijeg i stade. Svi zabrinuto ka vozaču uputismo poglede, jasno nam je bilo da nas očekuje bitka sa snijegom i vjetrom, sa surovom planinom koja nam pokazuje ko je tu glavni, kakav džip “Englez” koji probija dionice relija Pariz - Dakar, ovdje treba prokrčiti, ovdje treba imati mašinu koja po Artiku hoda da bi imalo bio siguran da ćeš proći put bez problema.

Izađosmo vani, kroz kosti prostruja ledeni zrak, dočeka nas vjetar koji ledi krv u žilama i nastade borba, jedna lopata nije bila dovoljna da toliki sniježni nanos savlada lomili smo grane od drveća pored puta i pomagali da bi što što prije oslobodili džip, Babić je skinuo i rezervnu gumu i postavio je nekako ispred prednjih točkova da kada se zaleti preskoči preko nje i da što dublje i dalje prodre u nanos. I tako cijelu noć do zore 300 metara puta probijasmo, moje gojzerice koje sam imao na nogama su promočile, čarape mokre, a nogavice do koljena su već bile zaleđene. Izađosmo iz tih nanosa, svitalo je, jutro je najvljivalo novi dan, krenusmo dalje toplota džipa učini uz umor da me savlada san, zaspao sam na ramenu Omera Isakovića koji je usput ponovio više puta vidjevši sa koliko žara kopam snijeg hvala Bogu pa te povedosmo sa nama. Iz sna me trznu naglo kočenje bili smo nadomak Tarčina, snijega nije bilo ali kakva sad prepreka na putu.
Izađosmo imamo šta i vidjeti na cesti nam put prepriječio padobran koji je iz zraka bačen sa humanitarnom pomoći, pred nama je bio paket od nekih dvadesetak vreća brašna, hej brašno nam cestu prepriječilo, brašno koje u to doba u Zenici bijaše kao zlato vrijedno, 25 maraka kilogram. Svima nam oči bljesnuše, gurnusmo paket ustarnu da prođemo ali hajd prođi, niko prvi da izusti: Hoćemol’ uzeti za nas malo? Nekako Asim smoga snage a kako i neće u kući sedmoro gladnih usta čeka da se najede: Braćo ubacimo jednu vreću, podijelićemo svi pomalo svima nam treba. Nije trebalo dvaput ponoviti uletje vreća haman sama u džip kao da se i ona hoće ugrijati, ali izračunasmo, nas šestorica jedna vreća, malo nam ni po deset kg, uletje i druga za njom i ne pitajući, mi se malo u džipu stisnusmo, hoće još četiri da uskoče, haman svima po jedna, jest vala kaže Babić, da ne cjepkamo i dijelimo ovo i jeste humanitarna i nama pripada ko zna ko će ovo pokupiti i možda preprodavati a naše porodice gladne. I tako ti mi natovarismo, za svakog od nas po jednu vreću. Opazio ti je nas jedan od stražara civilne zaštite koji je nadgledao tu humanitarnu, ali naš izgled sa bradama novim uniformama, puškama odvarati ga da bilo šta kaže. Nastavismo put ka Pazariću i brašno jazuk voziti peko brda i lomiti ga ka Sarajevu istovarismo kod Izet ef. Terzića u Pazariću, tu i Boga mi lijepo i doručkovasmo i kahvu popismo ko kad je taj Izet ef. džomet bio njegova kuća odnosno imamska kuća u Pazariću je svratište bila. Koliko puta sam tu pojeo obrok, koliko toplih savjeta dobio, toliko mu Uzvišeni podario dobrih godina i zdravlja njemu njegovoj supruzi Šuhri i djeci, odavno nisam imao potrebu iskazati iskrenu Dovu kao što to činim mom ahbabu dr. Izetu ef. Terziću.

Nastavili smo put ka Igmanu, negdje u blizini asfaltne ceste zaustavi nas prva patrola, da nam daju određene smjernice kuda i kako ka Hrasnici jer je Golo Brdo pod kontrolom četnika i bilo je rizično koristiti neke dionice puta, u toj skupini prepoznah i mog prijatelja Ljutvu Šutkovića koji me onako izgrli i kaže: “Da te vidim čovječe, čuli smo da si ranjen i ostao bez oka”. Kad se uvjerio da sam dobro reče: “Prenijeću ti amidži Sadiku”.

Put smo nastavili ka Hrasnici bez problema i spustili se niz Igman snježnom cestom, srećom bijeli džip je bio dobra maska tako nas nisu tukli sa Ilidže i ušli smo na teritoriju Harsnice bez problema došli do Butmira i do kuće rahmetli Abdullah ef.. Tu smo saslušali okolnosti njegove smrti, poginuo je kao taoc grupe neodgovornih Arapa koji su prije toga u Zenici ubili i oteli vozilo nekih humanitaraca sa zapada i Komanda 4. motorizovane brigade u pokušaju rješavanja tog problema je djelovala tako što je patrolni punkt na Igmanu pojačan i otvorio je vatru po džipu, nažalost niko nije preživio, tako je i Abdullah ef. preselio na bolji svijet.
Naš dolazak uznemirio je neke duhove po Hrasnici bojeći se da slučajno nisu došli mudžahedini da se svete, neke jedinice Četvrte brigade poduzele su radnje sigurnosnih mjera, tako su oko kuće Abdullah ef. postavljeni snajperisti koji su u slučaju sumnjivih djestava trebali reagirati. Mi smo to saznali kada je u kuću ušao moj prijatelj Enver Redžović Hos koji je tada bio u bezbjednosti brigade. Da bi riješili taj slučaj otišli smo skupa u komandu 3. bataljona u S. Koloniji kod komandanta Muhameda Noge i tu stvar riješili na najbolji mogući način. Sad smo u miru mogli sačekati dženazu koja je planirana za sutra u sabahsko vrijeme radi sigurnosti i mogućeg granatiranja.

Sabah namaz se klanjao u džamiji uveliko je bio mrak čula se staršna detonacija ipak su saznali za dženazu i gađali su upravo mezarje pored džamije, teško je ranjeno dvoje ljudi, Juso ef. Makić i još jedan mladić iz sabahskih ezana.

Ranjenici su zbrinuti i odvedeni u bolnicu mi smo izašli i pored toga i obavili dženazu bilo je prisutno puno svijeta Abdullah ef. je bio autoritet i omiljen među svojim džematlijama. Kada je spušten u mezar ja sam već hitao ka “Tunelu spasa” da bih stigao na Ukinu svadbu.

Ulazak u Sarajevo kao i uvijek za mene nešto posebno, put ka bazi “Fatiha” prošao bez problema i ravno pred Opštinu Stari Grad, svatovi već stigli, mladoženja i mlada tu, mojoj radosti nije bilo kraja, moj najbolji prijatelj, brat se ženi. Ceremonija skromna kao i sve u Sarajevu ali veličanstvena, osjećaji se osjete, radost na licima. Iako smo ukopali velikana samo nekoliko sati prije, iako je hladno zimsko doba, iako padaju granate, život se nastavlja vjenčavaju se Dževad (Redžep) Ukić i Emina Resulović. Život se nastavlja, Sarajevo živi, bošnjački duh nesalomivi još jednom pokazuje da smo tu svoji na svome da nećemo biti uništeni i pobijeni da nam ne mogu ništa.

U Sarajevu sam ostao još jedan dan i trebalo je nazad, ponovo Tunel i Butmir, ponio sam sa sobom neki papir kao propratnicu nekih 40 kg brašna koje je Mutevelija posao emiru brigade Mahmutu Karaliću, taj papir u iskoristiti i za ono brašno što nas čeka kod Izet ef. Terzića u Pazariću, samo dopisati jednu trojku ispred ovih 40 kg.

Krenuli smo pred veče ka Igmanu da izbjegnemo vatru sa Ilidže na putu ka Igmanu. Vrijeme je bilo dobro otoplilo i ojugovila cesta džip se prilično teško kretao. Kada smo se spuštali ka Pazariću naišli smo na kolonu kamiona koja je prevozila vojsku ka Igmanu, u jednom kamionu desio se nesretan slučaj, jednom vojniku je opalila puška i pogodiila ga u nogu. Mi smo naišli baš u vakat jer kamion je teško mogao manevrisati, tog vojnika smo strpali u džip i krenuli ga voditi do bolnice ili ambulante u Pazariću. Kada smo se spustili na punkt u Lokvama čekalo nas je iznenađenje. Na samo pojavljivanje našeg džipa vojna policija je sa uperenim puškama opkolila naše vozilo i tražili da izađemo vani. Kad smo počeli objašnjavati da vozimo njihovog ranjenog vojnika da mu život zavisi od toga kako ćemo ga brzo prebaciti do ambulante oni su ostali u čudu.

Na upit zašto se ponašaju ovako, rekli su nam da nas moraju privesti do policije jer smo prijavljeni kao pljačkaši humanitarne pomoći. Predložio sam da ostavimo dio naše grupe na punktu da ranjenika prebacimo pa ćemo se vratiti po ostale. Tako smo i uradili i u neko doba svi skupa onako smješteni u jednu prostoriju kod komandira policije koji je prezivao Dupovac i znao sam ga lično, fin insan vjernik u čudu se našao, prijava pred njim a mi onako iz Sedme, nikako mu ne idemo sa prijavom. Sulejman ef. kao vođa puta preuzeo je pregovaranje oko toga kako da riješimo problem, ja sam od stida bio uvikao glavu u jaknu i omotao se šalom tako da me komandir nije dobro mogao ni vidjeti. Redali su se moji saputnici u žalospjevu, kako je muka u Zenici, kako nam to brašno treba, u jednom trenutku hadži Asim Kubat, kaže: “Slušaj ti brate, ja sam juče ukopao brata, ponadao sam se da je to brašno Božiji dar zbog toga i ako ja to ne ponesem u Kakanj gdje su svi gladni još teže će mi biti u mojoj žalosti”. U tom momentu sam se i sam uključio u priču, kad me Dupovac ugledao od radosti je viknuo: “Pa što se ne javiš bolan”. Rekoh: “Stid me, priveden u policiju kao kriminalac”. Tad sam u očima Asimovim vidio nadu i kaže Omeru Isakoviću vidiš li ti da nam je Allah posalo ovog čovjeka na ovom putu. Našli smo brzo rešenje trebalo je dobiti dozvolu od Mustafe Dželilovića i Nezira Kazića što meni nije bilo teško i nakon sahat vremena bili smo pred kućom Izet ef. i utovarali brašno, radost koju sam vidio u očima mojih ahbaba nisam mogao ničim namiriti.