Mr Milan Jovičić, penzioner: Ko odlučuje o našim sudbinama, da li mnogi predstavnici gradjana kojima smo dali glasove za našu zakonodavnu i parlamentarnu vlast ili sramni političari izvršne vlasti, koji sve zajednički tako sramno i bez stida uzimaju basnoslovna primanja, bez obzira na naše katastrofalno ekonomsko stanje u entitetima i u zemlji.

Redovno nas plaše, uznemiravaju i dižu nam pritisak, od mjeseca do mjeseca pred isplatu naših penzija, kako novca nema dovoljno, da li će ga biti i tako u nedogled. Međutim, ne leži vraže kako bi to naši stari rekli, evo ovoga mjeseca u novinama je zapisano;

Ovoga mjeseca ovoliko, slijedećega možda i više, dok ne dođe kraj da nam i konačno saopšte da više novca apsolutno nema za isplatu penzija, ništa čudno i nadati se u ovoj našoj surogat držđavi, sa većinom naših sramnih i nesposobnih političara.

Posebna je priča da većina penzionera ima i mizernu minimalnu penziju od nekih 300 i nešto KM i tako smo totalno dovedeni na prosjački štap, u javne kuhinje, da obilazimo kontejnere, da jedva preživljavamo kraj sa krajem.

Istina je i da su mnogi ili većina pali na prosjački štap i zaista su postali ovisnici svega i svačega;

Za uvećati kliknite na ilustraciju

Dragi naši penzioneri zaista mirujemo, kao ribice na škrge dišemo i poput „Jazavca“ od Petra Kočića od neke miline ne možemo i da normalno dišemo.

Postali smo najmasovnija i najbrojnija populacija ugroženih kategorija ovoga društva, bez obzira na naš minuli rad i naše doprinose u svim domenima naše ljudske djelatnosti. Sudionici smo i očevidci, mnogi od nas i stradalnici nakaradnih ideoloških programa i agresorskih djelatnosti, sa uništenjem i mnogih materijalnih vrijednosti, naših fabrika i tvornica i svih drugih potencijalnih izvora koji su nam omogućavali stvaranje našega blagostanja i naše sveukupne egzistencijalne opstojnosti individualne i porodične. Naše mnoge ljudske vrijednosti i naša potrebna logistika su obezvrijedjeni i minimizirani ispod svakoga ljudskoga dostojanstva.

Međutim, desilo se i bilo je što je bilo, nažalost i poslije 20-ak godina tih zlokobnih događanja, nismo uspjeli stabilizirati naše ekonomske i socijalne prilike, kako bi ojačali i stvorili osnovne predpostavke za baznu potrebnu podršku u cilju ostvarenja minimalnih socijalnih potreba, kao i našeg redovnog penzionog fonda za normalnu i redovnu isplatu naših zaradjenih penzija. Stanje i činjenice ukazuju, da smo korisnici i poznavaoci i osnovnih mjernih jedinica na grame, jer smo upravo i predodredjeni naše svakodnevne kupovine i osnovnih životnih namjernica ostvarivati samo na grame i rijeđe na kilograme.

Ko odlučuje o našim sudbinama, da li mnogi predstavnici gradjana kojima smo dali glasove za našu zakonodavnu i parlamentarnu vlast ili sramni političari izvršne vlasti, koji sve zajednički tako sramno i bez stida uzimaju basnoslovna primanja, bez obzira na naše katastrofalno ekonomsko stanje u entitetima i u zemlji. Ličnoga odricanja nema, izuzev nekih časnih pojedinaca koji su se odrekli ili su usmjerili svoje odredjene sume novca na stipendiranje naših studenata i djaka. Pojedinci u vlasti, tako beskrupulozno se utrkuju po komisijama i nadzornim odborima i na taj način bestidno ubiru po tim osnovama znatna dodatna primanja, dok su redovi hiljada i hiljada nezaposlenih, prebukiranih javnih kuhinja i česti svakodnevni obilasci kontejnera, slika je i prilika naše turobne svakodnevnice.

U ranija bolja vremena, bar u ekonomsko – socijalnim mogućnostima i cjelokupnom stanju i bogatstvu zemlje, iskreno i meritorno priznajem da u periodu kada sam obavljao funkciju i Republičkoga i Saveznoga parlamentarca nisam nikada imao primanja preko 2000 dinara ondašnjih, a danas se naši parlamentarci utrkuju da prikažu i svojih 5000-7000 KM, neki i znatno više, bez obzira na naše sveukupno osiromašeno stanje u ekonomsko, socijalnome statusu.

Pored svih ovih navedenih nedaća, živimo u očitom ambijentu ogrezloga kriminala i korupcije, u vremenu nevidjenoga nepotizma i konkretnoga monopolističkoga i manipulatorskoga položaja i odredjenih državnih firmi, koji inače zapošljavaju podobne i rodbinski prihvatljive kadrove, dok se djeca i bolja i pametnija u svome školovanju, ali bez bilo kakvoga pedigreja nikada neće moći zaposliti u svome pozivu. Činjenice su i da vlast znatno ubire sve viškove kapitala u ovim firmama i na taj način pune svoje potrošačke budžete i ne pomišljajući da je zaista i vrijeme da se i ove firme trebaju privatizirati. Gdje bi se tada pronašle i „krave muzare“ poput Telekoma, Elektroprivreda, Elektroprenosa i drugih.

Poštovani penzioneri da li se ponekad i priupitamo gdje su ti naši penzioneri kojima smo dali glasove, naši predstavnici u parlamentarnim stolicama, gdje se donose zakoni i vode rasprave i o našim prinadležnostima, ako se zna da imamo neka silna udruženja i neke stranke penzionera, ali smo i svi su izgledi svoje masovne i brojne glasove usmjerili upravo ka nacionalnim strankama, koje nas kao gradjane ove zemlje ne vide i ne žele nas vidjeti.

Možda i nismo više „poželjne gazde“ i u sopstvenim domovima,slušajmo bajke i mirujmo do sudnjega dana.