Srpsko-crnogorski zlikovci

Sead ZUBANOVIĆ: Kako profesori i nastavnici u BiH nisu u stanju prepoznati činjenicu da između Njegoševog „Gorskog vijenca“ na jednoj i Andrićevih romana na drugoj strani nema nikakve razlike? Treba li čekati da svi oni prosvjetni radnici koji su diplomirali, magistrirali i doktorirali na „ćuprijama“ i „avlijama“ odu u penziju da bi se iz nastavnog plana i programa izbacilo ovo zlo koje bošnjačku djecu tjera da preziru sama sebe?

Miroslav Krleža, veliki prijatelj Bosne i izuzetan poznavalac njene historije, bio je i ostao neprikosnovena najveća hrvatska (tada jugoslovenska) književna gromada. Ovaj čovjek, živa enciklopedija, zastupao je svoj slobodarski stav i u vremenu državnog jednoumlja. U nekoliko navrata se u direktnoj komunikaciji verbalno suprotstavio samom Titu. Oni koji su zapamtili taj vakat znaju kolika je to hrabrost morala biti. Važio je za čovjeka bez dlake na jeziku. Književnik i novinar Miljenko Jergović svjedoči da je Krleža u razgovoru uvijek obavezno izgovarao „fra-beg“ pri pominjanju Andrićevog imena, aludirajući na njegovo porijeklo. Često je nasmijavao prisutne pitajući se poluglasno, kako se ovaj nobelovac mogao izjasniti kao Srbin kad svi znaju da mu je majka katolkinja, a otac musliman.

Zbog toga što su ga drugovi provocirali činjenicom da je njegov biološki otac musliman i da ga nije htio priznati za svoje dijete, Ivan Ivo Andrić je kroz svoje teško djetinjstvo zamrzio taj cijeli narod. Rođen je tajno u selu Dolac kod Travnika, gdje je živjela familija njegove majke Katarine Pejić. Da bi prikrila sramotu vanbračnog djeteta dala ga je svojoj udatoj sestri Ani u Višegrad. U rubriku za ime oca upisan je podmićeni starac Antun Andrić, školski podvornik, koji je umro nakon dvije godine. Riječ „kopile“ koja ga je svaki dan čekala u igri sa vršnjacima porodila je u njegovoj duši patološku mržnju prema jednom cijelom kolektivitetu i od njega napravila frustriranu ličnost. On je ovaj bolni period odrastanja kasnije formulisao ovako: “Cijelog života se liječimo od nesretnog djetinjstva.“ A, on se liječio pišući laži. Njegove knjige servirane nama kao „istorijski romani“ su generatori mržnje. Blateći sve što je imalo dodira sa Islamom, Andrić se čitav svoj život „svetio“ čovjeku kojeg nikada nije ni upoznao. Nadojen mržnjom romana „Na Drini ćuprija“ Milan Lukić je tokom agresije u jednoj kući zatvorio pa zapalio sedamdeset žena i djece. Osvetu je naveo kao razlog počinjenog zločina na sudu u Hagu. Ali, koliko će još Lukića poroditi Andrićeve knjige? Ko može mitomanima objasniti da sve ono što je napisala ova pogan nije istina? Nikada oni neće povjerovati da mu je Nobelovu nagradu izlobirala i kupila četnička emigracija zajedno sa Ćosićevim SANU-om s ciljem pravdanja pred Evropom genocida počinjenog nad Bošnjacima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kakva je to Nobelova nagrada za književnost ako je nije dobio Lav Tolstoj za svojih dvadeset miliona prodatih knjiga?

Njegoš i Andrić, zlikovci koji su u svojim (ne)djelima ostavili genocidni i rasistički krvavi trag. Zna se dobro koliki je lažov bio Ivo koji je za samo godinu dana u Austriji upisao, završio fakultet i doktorirao. Znali su svi i da je ta spodoba bila učesnik potpisivanja kapitulacije Jugoslavije pred Hitlerovom Njemačkom. Poznato je, pogotovo njemu, kako se kasniji nobelovac svojevremeno nudio fašističkoj vladi Ante Pavelića.

Ivo Andrić je bio psihički hendikepirana ličnost. Dvadeset godina je sa svojim prijateljem Nenadom Jovanovićem dijelio njegovu suprugu Milicu. Oženio ju je u šezdeset šestoj godini svoga života, kada je ova postala udovica. To mu je bio prvi i posljednji brak. Istovremeno se udvarao ženama svojih ostalih poznanika sa više ili manje „uspjeha.“ Gustav Krklec, pjesnik, ga je mjesecima ganjao po Beogradu četrdesetih godina sa pištoljem u ruci da me se osveti što je spavao sa njegovom bračnom drugaricom. Njegova nastranost je očigledna kroz opise sadističkih seksualnih scena koje on u svojim (ne)djelima pripisuje Turcima. Bojao se i pomisli da ima svoje dijete. Mrzovolja, životna bezvoljnost i zabrinutost vidljive su mu na svakoj fotografiji.

Ne osporavajući književni talenat kojeg je sigurno naslijedio od oca, jer majka mu je bila obična radnica u tvornici čarapa na Bistriku (Stari dio Sarajeva), mora se postaviti ovo pitanje: Kako profesori i nastavnici u BiH nisu u stanju prepoznati činjenicu da između Njegoševog „Gorskog vijenca“ na jednoj i Andrićevih romana na drugoj strani nema nikakve razlike? Treba li čekati da svi oni prosvjetni radnici koji su diplomirali, magistrirali i doktorirali na „ćuprijama“ i „avlijama“ odu u penziju da bi se iz nastavnog plana i programa izbacilo ovo zlo koje bošnjačku djecu tjera da preziru sama sebe? Zar nije Emir Kusturica i njegov Andrićgrad dovoljan pokazatelj rezultata kroz lektiru obaveznih iščitavanja ove literature? Hoće li se pojaviti i jedan ministar prosvjete, na bilo kom nivou, koji će imati hrabrosti da kaže car je go?

Miroslav Krleža je državu Bosnu u srednjem vijeku nazvao jedinim ostrvom slobode i svjetla misli u mračnoj Evropi. Znao je on i da život stanovništva, za vladavine Otomanske imperije, nije bio ni blizu Andrićevim opisima. Zna se dobro koliki je lažov bio Ivo, koji je za samo godinu dana u Austriji upisao, završio fakultet i doktorirao. Znali su svi i da je ta spodoba bila učesnik potpisivanja kapitulacije Jugoslavije pred Hitlerovom Njemačkom. Poznato je, pogotovo njemu, kako se kasniji nobelovac svojevremeno nudio fašističkoj vladi Ante Pavelića. Ovo je jedan mali dio razloga koji je rezultirao sljedećoj, Krleži nesvojstvenoj reakciji.

Povodom skupa pisaca u Zagrebu, čiji je organizator bio Miroslav Krleža u njegovu kancelariju je ušao čovjek koji mu se predstavio kao Andrićev sekretar. Rekao je da je razlog njegovog dolaska Ivino insistiranje da bude najavljen, prije njegovog planiranog izlaska za govornicu, isljučivo kao srpski književnik. Krleža je veoma ljubazno odgovorio da će se njegovom zahtjevu udovoljiti i da tu nema nikakvih problema. Obećao je čak da će ga on lično tako i najaviti. Kada se gost zadovoljan odgovorom pozdravio i već krenuo prema vratima, domaćin mu reče: „Ovo što smo razgovarali bilo je službeno, a ovo što ću vas zamoliti da prenesete vašem šefu je privatno. Recite Ivi Andriću da mu ja j...m majku hrvatsku.