Muhamed IKANOVIĆ:

„Kada bi uginula ovca na obali Eufrata, bojim se da bi pred Allahom za to odgovarao.“ Ovo je nekada davno rekao drugi muslimanski halifa Omer bin Hattab, radijellahu anhu. Ove riječi je rekao za vrijeme svoje vladavine, onda kada je bio prvi čovjek u državi. Danas bi, vjerovatno, velikom dijelu pozicioniranih ljudi iz bošnjačkih redova, na bilo kojem nivou, ovo bilo smješno. Možda je ovo jedan od nekoliko temeljnih razloga zbog kojih bošnjačka politika ne želi vjeru u svojim redovima. Ne znam, možda je ovo previše subjektivno gledanje, ali hajde da ja napišem ono što imam na umu pa neka čitateljstvo ocijeni koliko sam stvarno upravu.

Nedjelja je navečer, u jednom sarajevskom naselju komunalna služba radi punom parom na otklanjanju kvara koji je uzrokovao prekid vodosnabdijevanja tog naselja. Naočigled nešto bezvrijedno pažnje, ali bi i moglo biti temom za diskusiju. U normalnim okolnostima i nomalnom svijetu to je sasvim i normalna pojava. U Bosni se izraz normalno, nerijetko, koristi u nekom drugo kontekstu, i to baš često u negativnom smislu: pravi se normalan! Šta znači normalno u Bosni? Šta znači to biti normalan ovdje u Bosni? Ne bih da odgovaram, jer je to previše komplikovano.

Ali u jedno sam siguran da bi normalno bilo da svako radi svoj posao i nosi odgovornost za ono za što je plaćen. Eh, to ovdje u Bosni nekako i nije baš normalno.

Vratimo se ponovo na slučaj otklanjanja kvara pa se malo pitajmo kako je to u sredinama van šeher Sarajeva. Danima i danims teče voda, zato što je negdje pukla cijev. Otpadne vode izlijevaju iz kanalizacionih cijevi. Baš danima! Na krov vašeg stana se sruši ogromna grana, i niko od odgovornih ne dođe da vidi o čemu se radi. Ali u jedno budite sigurni da ni jedan račun neće kasniti.
Agresijom se pokušala uništiti Bosna, ali ta namjera nije uspjela. Onda se pričalo kako nama je ostala „fildžan država“, mada nije tako bilo. Bošnjacima je ostalo mnogo manje nego što su imali nekada prije, ali su imali nekoliko centralnih dijelova tj. većih gradova. Drugima je bilo u interesu da imamo „fildžan državu“, al' nekako smo se otimali od toga.



Međutim, projekat „fildžan države“ u zadnjih nekoliko godina provode upravo određene strukture bošnjačke politike. Slažem se da je za nepovjerovati, ali ko sagleda bosansku stvarnost, to može vidjeti. Bošnjačka politika, uglavnom, vodi brigu o Sarajevu. Tu se gradi i radi, razvija, obrće para i primjetna je brža dinamika života, veća prava, poput doplatka na djecu itd. Mladi se sve više usmjeravaju ka Sarajevu, napuštajući svoja mjesta. Oni koji dolaze da studiraju u Sarajevo, većinom se i ne vraćaju svojim kućama, nego tu ostaju. Ko god ima kakvu priliku da dođe u Sarajevo dolazi, ili šalje svoju djecu tamo. Tako, lagahno, ali sigurno, od Bosne nam ostaje samo Sarajevo. Smijali smo se izreci: „zbogom Bosno odoh u Saraj'vo“, ali to izgleda postaje naša stvarnost.
Iako sam se ponadao da je bošnjačka politika, nakon nereda i paljevina „došla pameti“, vjerujem da sam se prevario. Posebno sam polagao nade u SDA, ali izgleda ni oni nisu svjesni da im je ovo možda zadnja prilika koja im je pružena. U jeku dužničke krize i siromaštva, nove postave vlasti traže povećanje plata. Za ne povjerovati je! Nisu džaba ljudi govorili da bezobrazluk nema granica.

Vlast je zaboravila na ruralna područja. Zaboravila je na rudara, fizičkog radnika i seljaka. Rođen sam i odrastao na selu. Znam da čovjek na selu i ne traži puno, želja mu je da ima život dostojan čovjeka. Čovjek seljak ne razmišlja o plati u hiljadama maraka, luksuznim autima i prvoklasnim ljetovalištima, u čemu uživa tzv. elita. Obični bosanski čovjek je sretan da može čestito proživjeti mjesec dana i školovati svoju djecu.

Nije mi za cilj jadikovanje, nego poziv svim mladima i sposobnim ljudima, koji u sebi nose moralne vrijednosti, izgrađene na principima prelijepe vjere islama, da se aktiviraju, okupe oko jedne ideje i timskim radom, u jednom saffu, grade i čuvaju ovu više nego lijepu zemlju.
Bosna nema cijena za koju se može prodati!