21.godišnjica od izgradnje
RATNA DŽAMIJA NA IGMANU
Autor: Elmedina Muftić
Objavljeno: 05. Feb 2015. 22:02:37

Igmanska džamija


Elmedina MUFTIĆ: Igmanska džamija danas ne bi smjela da bude tek vjerski objekat skriven u dubini igmanske šume, ona bi trebala biti naše hodočašće, naš put povratka istinskim vrijednostima, povratka samih sebi, naša obaveza da sačuvamo sjećanje na najteže dane naše historije, na najbolje sinove naše zemlje i našeg naroda...Njena simbolika treba da bude naša uputa, orjentir i nadahnuće, naše vrelo sa kojeg ćemo plemenitošću, nadom, ljepotom, saburom, istinom, pravdom i znanjem napajati dušu. Ratna džamija na Igmanu je emanet nama ostavljen od mudžahida i šehida. Emanet se ne smije ostaviti niti iznevjeriti...
Genocid i urbicid nad Bošnjacima i materijalnim spomenicima bošnjačke kulture i tradicije pripreman je studiozno i sistematski. Uništenje bošnjačkog bića pratilo je uklanjanje i materijalnih dokaza postojanja jednog naroda na tlu Bosne i Hercegovine. Pored ubijanja, silovanja, zatvaranja u logore i protjerivanja Bošnjaka sa njihovih stoljetnih ognjišta agresor je posebnu surovost pokazao u odnosu na vjerske objekte i spomenike kulture koji su obilježje vjere, kulture i tradicije Bošnjaka. Tako je u vrijeme agresije na BiH porušeno oko hiljadu džamija. Agresor je vjerovao da će rušenjem džamija zatrti nam tag, ne znajući da je svakom srušenom džamijom u nama jačao želju za opstankom, borbom, da je u nama rastao inat i prkos. Dok su munare od siline eksploziva padale na zemlju, Bošnjak se umjesto njih uspravljao i svjedočio da je svaki Bošnjak jedna munara i da dok dunjalukom hodimo bit ćemo simboli džamije...

Četnici su spaljivali, rušili i ubijali. Uništavali su ljepotu. Skrnavili svijet. Uzimali dušu multikulturi. Miris behara su zamijenili smradom eksploziva. Ljepotu raznolikosti, multikulture i bogatstvo različitosti su zamutili mržnjom, patnjom i stradanjem... Pokušali su ubiti ljepotu, život, vjeru, ali sve je ostalo na pokušaju. Dok su zlotvori ljubili smrt, krv i zlo Bošnjaci su ljubili, vjeru, život, nadu...

U najtežim momentima za BiH i Bošnjake, u vrijeme kad nismo imali prijatelja osim samih sebe i vjere da nam je Gospodar dovoljan pomagač, kad su nam neprijatelji disali za vratom i podizali zdravicu našeg nestanka, kad je sve mirisalo na smrt, kao tiha dova, kao majčina suza, kao kap krvi šehida i neosušena tinta učenjaka u srcu Igmana a iz srca vjernika kao simbol novog rađanja sagrađena je igmanska džamija. Igmanska ljepotica je 5. februara 1994.godine svojom ljepotom i značajem udarila temelje opstanka Bošnjaka i islama na ovim prostorima. Njena simbolika je višestruka i posebna za sve Bošnjake, jer je izgrađena u vrijeme kad su druge džamije rušene, bila je simbolom života u sveopćem stanju smrti, dok su nas obarali na koljena igmanska džamija se uspravila i sa sobom je podigla i nas, dokaz je neuništivosti bošnjačkog duha i našeg smisla za ljepotom, pečat je naše snage, morala i opstanka. U vrijeme svog nastanka džamija je imala svoju punu ulogu, bila je utočište i sklonište mudžahidskih duša, oaza mira u oluji užasa, bila je aerodrom za let gazijskih duša kad na sedždu padnu, bila je mjesto sa kojeg su šehidi u vječnost kretali, bila je nepresušan izvor energije. Imala je i ulogu bolnice, za ranjene mudžahide. Danas je simbol, poziv, opomena i obaveza. Igmanska džamija danas ne bi smjela da bude tek vjerski objekat skriven u dubini igmanske šume, ona bi trebala biti naše hodočašće, naš put povratka istinskim vrijednostima, povratka samih sebi, naša obaveza da sačuvamo sjećanje na najteže dane naše historije, na najbolje sinove naše zemlje i našeg naroda...Njena simbolika treba da bude naša uputa, orjentir i nadahnuće, naše vrelo sa kojeg ćemo plemenitošću, nadom, ljepotom, saburom, istinom, pravdom i znanjem napajati dušu. Ratna džamija na Igmanu je emanet nama ostavljen od mudžahida i šehida. Emanet se ne smije ostaviti niti iznevjeriti...

Zabrinjavajuće je kako smo skloni da upamtimo neke trivijalne datume, znamo kad je kakav dan koji nema veze sa našim narodom i našom vjerom, naša se omladina edukuje kad je Dan zaljubljenih, a vrlo malo je onih koji znaju dan kad je završena izgradnja igmanske džamije, ili čak veliki broj ne zna ni da postoji. Ne znam gdje je i zbog čega zakazalo, ali smo opet počeli praviti iste greške, opet se ne bavimo sobom i svojom suštinom. Kažu da kad istu grešku ponoviš dva puta onda to više nije greška nego izbor. Da li mi Bošnjaci biramo da zaboravljamo? Zašto tako malo polažemo na edukaciju naše mladosti? Zašto u našim školama nema predviđenih posjeta tako bitnim mjestima sa historijskim značajem za naš narod u koje spada i igmanska džamija?

I dok mi bježimo sami od sebe. Dok povijamo kičmu pred nebitnim stvarima, džamija na Igmanu i dalje stoji uspravna i ponosna, uvučena u dubinu šume čini se kao srce našeg bića... Koliko budemo svjesni toliko ćemo biti poštovani. Poštovanje se stiče našim odnosom prema našim svetinjama i simbolima našeg postojanja. Džamija na Igmanu je naše biće, ako je zaboravimo, zaboravit ćemo sebe, svoju prošlost koja nije ni malo sjajna, a sve što se zaboravi osuđeno je da se ponovi. Kome treba da mu se ponovi genocid?...