Drugi dio serijala "Genocid u Bohoru na Badnje veče i božić 1943"
GENOCID U BIHORSKOJ KRAJINI
Autor: Ismet Azizi
Objavljeno: 03. Feb 2015. 01:02:37
Velike muke i patnje sandžačkog naroda su eskalirali a posebice u periodu od 5. pa do 7. januara 1943. godine, kada je izvršen genocid uglavnom protiv pripadnika islamske vjere u dolini rijeke Lim, od Bihora, odnosno Petnjice, Berana, Bijelog Polja pa sve do Foče. Po dakazima iz dokumenata, u ovom periodu je masakrirano oko 9200 Sandžaklija. Stanovništvo ovog kraja je uništavano bez obzira na jezičke razlike i nacionalne pripadnosti (Albanci ili Bošnjaci). Ovo se dogodilo tokom Drugog svjetskog rata – rata koji je za Srbe i Crnogorce imao i “križarski” karakter, posebno one koji su sprovodili četničku velikonacionalističku ideologiju.

Ismet AZIZI: Bihorska Krajina je tokom Drugog svjetskog rata bila neutralno područje između demarkacione linije Albanije i Crne Gore, koje je nadzirano od civilnih i vojnih talijanskih autoriteta.
Sandžački Bihor je ostavljen kao demarkaciona zona među zonama njemačkog interesa (Nedićeve Srbije), talijanske zone (Knjaževine Crne Gore) i farse “Velika Albanija” pod talijanskom kraljevskom krunom. Međutim, nad ovim teritorijem je imala utjecaja Crna Gora, s punom podrškom od fašističke talijanske vojske.
Velikosrpski genocid je dobio formu organiziranog državnog terora još od 1844. godine, s programom “Načertanija” od Ilije Garašanina, bivšeg ministra Unutrašnjih poslova Kneževine Srbije, nastavivši sa projektom Vladana Đorđevića, te 1908. godine, gdje je Srbija tražila dozvolu Evrope za totalno uništenje Albanaca. Nakon agrarne reforme, nastavlja se sa programom kolonizacije koji je predstavljen u parlamentu u Beogradu u formi memoranduma pod naslovom “Seoba arnauta”, 7 marta 1937. god., od akademika Vase Čubrilovića, gdje su iznešeni neljudski načini koje srpska država treba poduzeti za istrebljenje Albanaca. Elaborat naslovljen “Projekt-izvještaj za Albaniju”, koji je promoviran od kasnijeg nobelovca Ive Andrića, 30. janara 1939., predstavlja planove za istrijebljenje Albanaca i albanske države. Dok projekat Stefana Moljevića, od 30. juna 1941. godine predstavlja brisanje Albanije sa balkanske mape i potpun nestanak Albanaca, program za čiju realizaciju se založio Draža Mihajlović tokom Drugog svjetskog rata, posebice u sjevernim djelovima albanskih krajeva.

Albanska historiografija u dvjema zadnjim dekadama se vidno zalagala za rasvjetljavanje događaja i vojno-političkih dešavanja na albanskim etničkim prostorima tokom Drugog svjetskog rata. U tom cilju su organizirane desetine znanstvenih simpozija u Tirani, Prištini, Skoplju i td., na kojima su iznijete činjenice i neosporni dokazi o zločinima i genocidu nad albanskim civilnim stanovništvom od strane raznih okupacionih četničkih i komunističkih snaga.

Četničko-komunistički zločini su stalno izvršavani, kada im je god pružena mogućnost, a koji su na žalost do danas ostali u sjeni.

Izvorni podaci jasno ukazuju da su srpsko-crnogorski četnici predvođenih poznatim četničkim kriminalcem Pavlom Ðurišićem, logistički podržani oružjem od talijanske vojske, sravnili uništivši vatrom 82 sela u Bihorskoj Krajini sa 5-og na 6-ti januar 1943. godine. Kao što pokazuju albanska arhivska dokumenta, samo u toku dva dana je ubijeno, zaklano i masakrirano preko 4 628 albanskih žitelja, dok su stotine ostalih zarobljeni (većinom žena i mladih djevojaka), a preko 15 000 je natjerano da napusti svoja ognjišta kako bi se sklonili na bezbjednijim mjestima. Bihorska Krajina je bila “neutralna zona” između demarkacione linije Albanije i Crne Gore, koja je nadzirana od civilnih i vojnih talijanskih zvaničnika.



Bihorska Krajina je tokom Drugog svjetskog rata bila neutralno područje između demarkacione linije Albanije i Crne Gore, koje je nadzirano od civilnih i vojnih talijanskih autoriteta.
Sandžački Bihor je ostavljen kao demarkaciona zona među zonama njemačkog interesa (Nedićeve Srbije), talijanske zone (Knjaževine Crne Gore) i farse “Velika Albanija” pod talijanskom kraljevskom krunom. Međutim, nad ovim teritorijem je imala utjecaja Crna Gora, s punom podrškom od fašističke talijanske vojske.

Stanovništvo neutralne zone, smatralo je albanske zvaničnike krivcima za nastalo stanje i masakr u Bihoru, kao i vojne talijanske zvaničnike u Crnoj Gori za nebrigu spram njih. Po njima, neutralna zona koja nije nikome pripadala bila je dobra mogućnost da Srbo-Crnogorci realiziraju svoj cilj etničkog čišćenja ovog kraja. Albanska Vlada nije poduzela potrebne mjere za njenu obranu. Stanovništvo je optuživalo vladu za to što nije bila u stanju niti da naoruža stanovništvo kako bi se samoorganiziralo na obrani sopstvenih života, pa i ako im je nešto takvo bilo obećano, ili na kraju krajeva narodu nije stavljeno k znanju da se mora sam snalaziti kako zna i može.

Pošto se tada za masakr u Bihoru pročulo svuda, vlada u Tirani je formirala komisiju koja bi analizirala novonastalo stanje u ovom kraju, i da upozna vladu o prouzročenom masakru u Bihoru te njegovim posljedicama.

Libohova Vlada Kraljevine Albanije je poslala u žrtvovanom Bihoru jednu državnu komisiju, na čelu sa doministrom Slobodnih zemalja, pravnikom Ćazim Blacom. U komisiji je bio i Thoma Luarasi, sa političkom karijerom u ovom ministarstvu, i tri visoka vojna talijanska oficira, kao i jedan broj albanskih prvaka Dukađina sa Dem Ali Požarijem, Emrušom Miftarijem, Bajramom Gašijem i dr., dok je u mjestu komisiju pratila jedna delegacija iz Sandžaka na čelu sa vatrenim albanskim patriotom mulla Osmanom Petnjičaninom.

I od podataka koje je prikupila ova komisija, poimence svih šehida, u Bihorskom Masakru od Srbo-Crnogoraca, podržani su od talijanske vojske i pobliže nadzirana od strane antifašističke vojske – komuniste Tita, stradalo je: Odraslih muškaraca – 590 ubijenih, 185 poklanih, 119 popsaljenih; žena 340 ubijenih, 285 poklanih, 266 popaljenih; djece – 701 poklano, 705 spaljeno, 447 uništeno. Ranjeno je: odraslih ljudi – 359, žena 275 i mladih žena i djevojaka deportovanih u kampovima četničko-draževske kako bi utolili životinjske nagone kanibalstičke vojske pravoslavnih slavena – 251. Nijedna od njih nije izbjegla kamu kako bi svjedočila o tim zvjerskim zločinima srbo-crnogoraca. Zatrli su im i mezarja (groblja). Dakle, ukupne žrtve su 4 628 osoba – djece, žena i odraslih muškaraca.

U centralnom državnom arhivu, u Tirani, u arhivskom fondu 1943. godine (januar – juli), nalazi se dosije br. 5, sa 57 listova, postoji nekoliko originalnih dokumenata poslatih tadašnjem premijeru Albanije Ekrem-beg Libohovi od strane Komisije posebno odabrane kako bi konstatovala faktičko stanje i koja na nesporan način dokazuje zločin i genocid Srbo-Crnogoraca nad albanskim življem u ovoj zoni. Dotična dokumenta nastavljamo sa predstavljanjem na originalan način.

II-gi Dokumenat
“Tirana, 30. Januar, 1943.-ŽŽI, njegova svjetlost Ekrem Beg Libohova, predsjednik Savjeta Ministara

Svijetli,
U nastavku razjašnjavanja koju smo imali čast da vam damo u vezi sa stravičnim događajem koji se desio u Bihoru, u krajinama Sjenice i Bijelog Polja, kao što ste nam naručili, dostavljamo vam skupa sa ovim dopisom, jednu relaciju o onim grozotama, ojačali smo na desetinu komada dokaznih dokumenata.
Vaše Visočanstvo samo zna koje mjere treba poduzeti kako bi došli pomoći izbjeglicama – nekih 10 000 duša, koji strašno pate, kao i dati upute o tome šta treba raditi kako se ti zločini nebi ponovili te da se narod može što prije vratit u svoja mjesta. I na tim mjestima kao po Vašoj narudžbi, dali smo svoje savjetodavno mišljenje. Budući da smo sigurni kako će Kraljevska Vlada uzeti u obzir ovo važno pitanje i sa žurbom koju zaslužuje. Ostajte sa puno poštovanja.

U ime muhadžira Bihora!
P.S. Molimo se čestitom poglavarstvu da proslijedi čim prije Crvenom Križu Albanije originalna dokumenta, pošto su onom institutu već proslijeđena.
( U nastavku dajemo iz 4-te tačke Drugog dokumenta na originalan način. prim. I . A)

4. – Bilans tragičnih dana u Bihoru, ukratko, je ovakav: 1763 spaljenih kuća, 590 ubijenih odraslih muškaraca; zaklanih 185, ubijenih žena 340 o još 285 zaklanih, zaklane djece 701 a spaljene 70. Smrznuto od hladnoće: 447 djece, žena 266, i muškaraca 119, umrlih od gladi, ranjenih:odraslih muškaraca 359, žena 275, zarobljeno (žena i djevojaka) 251. Dakle svega, po istrazi obavljenoj na brzinu, proizilazi d aje ubijenih 3741 kao i 634 ranjena. A što se tiče 251 lica koja nedostaju a većina njih su žene i djevojke, one su zarobljene kako bi služile četnicima kako bi dovršili svojasramna i neljudska zlodjela. A civiliziranom svijetu pripada da izvaga i presudi ovim mizernim pojavama. Božije prokletstvo nekanemilosrdno padne na sve one koji su osmislili i sproveli ove zločine; kazna ljudske Pravde neka kazni uzročnike ovog zlodjela koji su se pokazali kao bezdušne zvijeri.
5.- Glavni koji je prouzročio ove mizerije može se nazvati Vojvoda Pavle Ðurišić, njegovo društvo i čete. On bestidno pretenduje da je bio potčinjen vojnim talijanskim autoritetima Crne Gore i da surađuje sa njima. Zločinačka djela počinjena protivu nevinih Albanaca i nezaštićenih u Bihoru dokazuje da su Ðurišić i njegovi četnici zakleti dušmani albanskog plemena. Također su nepomirljivi neprijatelji Italije; to su pokazali prije ali će pokušati i prvom prigodom koja im se pruži. Da je Pavle Ðurišić organizirao plan masakra u Bihoru i da je isti sproveo na licu mjesta ne treba dvojbiti. Svjedoci toga što su počinili četnici; tragove koje oni ostaviše na mjestu zločina dovoljno dokazuju njegovu krivicu. Ali, osim ovih dokaza stoji i činjenica da se nemože zamislit da u tim krajevima može djelovati jedna četa od 4-5 hiljada osoba bez njegovog znanja i dozvole. U jednoj proklamaciji proglašenoj i potpisanoj od njega, nakon masakra, tu se doslovno kaže: "Tragedija sela je izazvala razočarenje našeg naroda i kulminiralo je ustankom. Sami narod je ustao da se osveti i d ase istovremeno odbrani. Desila su se stravičnosti koje se ne pamte, koje je bilo nemoguće spriječiti. Komanda četnika i glavara mojih jedinicanisu učesnice toga..." Da on bestidno laže, očigledno je, jer četnici sa uniformama i svim svojim raspoznavajućim oznakama: oni su izvršili pogrom a ne crnogorski katunjani. Ovo je evidentno, jasno vidljivo, i nemoguće negirat.
6.- Pavle đuriši u svojoj Proklamaciji kaže za "tragediju katunske Nahije" i ovim, hoće reći da je krivnja u albanskom življu koje je dalo povod Bihorskom stradanju. Ovo je jednalaž koja ga optužuje ali ne lišava krivnje. Evo kako stoje stvari: Gotovo dva mjeseca ranije, crnogorski katunjani koji se nisu slagali sa Albancima , a pošto dosta njih ima običaj da pljačka i otima četovanjem, napali su albansko selo Bular, zarobili 40 grla krava, 250 svinja i ubili dva čobana. Dvije sedmice kasnije, ondašnji Albanci, zaplašeni raznim prijetnjama okupiše se i odoše u Buđevac, i saznali su gdje se nalazi jedan dio opljačkane stoke. Tamo su bili dočekani paljbom od četnika i tako je nastala borba među njima. Konačnica je da je ubijeno po nekoliko na obje strane, spaljeno je 5-6 kuća, ali nije oštećen niti jedan čovjek koji nije učesnik borbi, niti jedna žena nije ubijena, niti je ikakvo dijete ranjeno. Ludost je obična smatrati događaj Buđevca prouzročenog od crnogoraca da je albanska strana isprovocirala Bihorsku osvetu. Najprije se zapaža da albansko selo Boljari, koje je bilo uzrok za dešavanja u Buđevcu, čak se ni ne nalazi među onih 82 sela koja su uništena od četnika.
7.- Van svake pameti je reći da su možda sami Albanci prouročili događaj Bihora. Najprije oni jedva čekaju realiziranje njihovog ideala kao što je spajanje sa albanskom Kraljevinom. Oni su valjano shvatili da svaka svađa ili nemir u zemlji ide na njihovu štetu. Oni su dobrovoljno postali zaštitnici mira i ratovali su protivu pobunjenika koji su prijetili zavedenom redu u ovom kraju. Oni su pritekli u pomoć vojsci i karabinjerima talijana kada su ovi bili pritiješnjeni kao u slučaju Berana gdje su bili opkoljeni od četnika a oslobođeni su bili od Albanaca -, ne za drugo nego za ljude i zahvalnost naspram onih vojnika koji su došli kao osloboditelji albanskih zemalja u Crnoj Gori. Ovo je najveća provokacija za koju ih optužuje Pavle Ðurišić, kao što proizilazi iz njegove Proklamacije koja je gore spomenuta. Ali, sigurno "provokacija" je samo jedna riječ kako bi se prekrila stvarnost. Realnost je da Pavle Ðurišić sa društvom, nemože drugačije sa Albancima osim [da sprovodi širi plan Draže Mihajlovića. Stravično pogromljavanje Bihora se može nazvati samo sprovedbo prve tačke Plana namještenog od Mihajlovića, i objjavljenog ranije u albanskoj štampi, gdje se jasno prikazuje odluka o raseljavanju albanskog naroda iz tih krajeva.
8.- Stradali u krajini Bihora, međukrajinama Sjenici i Bijelog Polja, nisu samo oni koji su visočije navedeni, u tački 4. tu treba računat i pobjegle od stravičnosti. Ovo obuvanje i izuvanje su ostavljali kućni prag te su šumama i otišli preko granica. Jedan veći dio nalazi se u Centru Bijelog Polja . Precu su 6-7 duša, a većina u Peći. Onih iz Bijelog Poljaje 4-5 duša. Svise nalaze u stanju – nedaj Bože goreg. Ranjeni i bolesni su u velikoj opasnosti, i za stanovništvo ovdašnje, mogu se prikazati među njima. Svi imaju potrebu za brzu pomoć i korisnu. Sleduje kraljevsku Vladuda odluči i sprovede mjere koje će vam se činiti neodgovornim.Brze i nužne mjere treba poredati na ovakav način: a) Organiziranje pomoći, službeno i nacionalno, za muhažhire jadne: smještaj, hrana i odjeća; b) Brzo dostavljanje lekara i lijekova za bolesne; c) Organiziranje i povratak muhadžera po svojim mjestima, nakon što je tamo uspostavljena sigurnost; d) Materijalna podrška kako bi oni mogli započeti zemljane radove.


Nastavit će se In šaa Allah





Gjenocid e Biohorit në Natën e Bozhiqëve të 43-tës (II)

Vuajtjet e popullit në viset veriore të trojeve Shqipatare janë përshkallëzuar sidomos në periudhën nga 5 janari deri më 7 shkurt të vitit 1943 kur është kryer gjenocid i pa parë kundër popullsisë së besimit islam të këtyre trevave. Sipas dëshmive të dokumentuara në këtë periudhë janë masakruar rreth 9200 njerëz. Popullsia e kësaj treve është persekutuar pa dallim gjuhe, përkatësie kombëtare (shqiptarë apo boshnjakë). Kjo ka ndodhur gjatë Luftës së Dytë Botërore - luftë e cila për çetnikët kishte edhe karakter "kryqëzate".
Autor: Ismet Azizi

Gjenocidi serbomadh mori formë të organizuar shtetërore qysh në vitin 1844, me programin “Naçertanija” të Ilia Garashaninit, ish-ministër i Punëve të Brendshme të Principatës së Serbisë, për të vazhduar me projektin e Vlladan Gjeorgjeviqit, më 1908. Pas reformës agrare, vazhdohet me programin kolonizimit i cili paraqitet në parlament në Beograd në formë memorandumi me titull “Shpërngulja e Arnautëve”, më 7 mars 1937, nga Vaso Çubrilloviç, ku tregoheshin mënyrat çnjerëzore që duhej të përdorte shteti serb për zhdukjen e shqiptarëve. Elaborati i titulluar “Projekt-raport për Shqipërinë”, i cili u promovua nga nobelisti i mëvonshëm Ivo Andriq, më 30 janar 1939, paraqet planet për zhdukjen e shqiptarëve dhe shtetit shqiptar. Ndërsa projekti i Stefan Moleviçit, i 30 qershorit i viti 1941, parasheh fshirjen e Shqipërisë nga harta ballkanike dhe zhdukjen totale të shqiptarëve, program të cilin u mundua ta realizoj edhe Drazha Mihailloviq gjatë Luftës së Dytë Botërore, sidomos në viset veriore të trojeve Shqiptare.
Historiografia shqiptare në dy dekadat e fundit ka bërë përpjekje të dukshme për zbardhjen e ngjarjeve dhe zhvillimeve politiko-ushtarake në trevat etnike shqiptare gjatë Luftës së Dytë Botërore. Për këtë qëllim janë organizuar me dhjetëra simpoziume shkencore në Tiranë, Prishtinë, Shkup etj, në të cilat janë ofruar fakte dhe dëshmi të pakontestueshme për krimin dhe gjenocidin ndaj popullsisë civile shqiptare nga ana e forcave të ndryshme pushtuese çetnike e komuniste.
Krimet çetnike-komuniste janë kryer në vijimësi, sa herë që u është dhënë mundësia, e që për fat të keq deri më sot kanë ngelur në errësirë.


Të dhënat burimore flasin qartë se forcat serbo-malazeze çetnike të përkrahura me logjistikë dhe me armë nga ushtria italiane, shkatërruan përtokë 82 fshatra në Krahinën e Bihorit në Sanxhak, më 5 - 6 janar të vitit 1943. Këto forca çetnike serbo-malazeze i ka udhëhequr nga krimineli i njohur Pavle Gjurishiq. Siç bëjnë të ditur dokumentet arkivore shqiptare, brenda dy ditëve janë vrarë, therur, dhe masakruar në forma të daytime, mbi 4 628 banorë shqiptarë. Qindra të tjerë janë zënë rob (shumica gra e vajza të reja) kurse mbi 15.000 janë detyruar t'i lëshojnë vatrat e tyre për t'u vendosur në vende më të sigurta. Krahina e Bihorit ishte zonë neutrale midis vijës së demarkacionit të Shqipërisë dhe Malit të Zi, e cila mbikëqyrej nga autoritetet civile e ushtarake italiane.
Bihori i Sanxhakut ishte lënë zonë e demarkacionit midis zonës së interesit gjerman (Serbisë së regjimit të Nediqit), zonës italiane (Mbretërisë së Malit të Zi) dhe "Shqipërisë së Madhe" nën kurorën mbretërore të Italisë. Mirëpo, mbi këtë teritor kishte vu dorë Mali i Zi, me përkrahje të plotë nga ushtria fashiste italiane.
Popullsia e zonës neutrale konsideronte se për gjendjen e krijuar dhe për masakrën e Bihorit janë fajtore autoritet shqiptare sikur edhe autoritetet ushtarake italiane të Malit të Zi, për moskujdesje ndaj sajë. Sipas tyre, zona neutrale e cila nuk i takonte askujt, ishte mundësi e mirë që sersbomalazezët të realizojnë qëllimin e tyre të pastrimit etnik të kësaj treve. Qeveria shqiptare nuk kishte marrë masat e nevojshme për mbrojtjen e saj. Popullata e akuzoi qeverinë sepse nuk ishte në gjendje as që ta armatoste popullin që të vetorganizohej në mbrojtjen jetës së tyre, edhe pse një gjë e tillë iu ishte premature. Madje, popullit as që iu bë me dije që të gjindej apo të vetorganizohej në këtë situatë të rëndë.
Pasi që për masakrën e Bihorit ishte dëgjuar gjithandej, qeveria e Tiranës formoi një komision i cili do ta analizonte gjendjen e krijuar në këtë trevë dhe ta njoftojnte qeverinë për masakrën e shkaktuar ndaj popullatës së Bihorit dhe pasojat e saja.
Qeveria Libohova e Mbretërisë Shqiptare e dërgoi në Bihor një komision shtetëror në krye me Nënministrin e Tokave të Lirueme, juristin Qazim Bllaca. Në komision ishte edhe Thoma Luarasi, me karrierë politike në këtë ministri, dhe tre ushtarakë të lartë italianë dhe një numër i parisë shqiptare të Dukagjinit me Demë Ali Pozharin, Emrush Miftrain, Bajram Gashin dhe disa të tjerë. Komisionin e shoqëroi një delegacion i Sanxhakut në krye me patriotin e zjarrtë shqiptar Mulla Osmanin e Petnicës .
Nga të dhënat që mblodhi ky komision, në Masakra e Bihorit nga serbo-Maliseet kishin vrarë 590 burra, 185 të therur, 119 të grirë; gra - 340 të vrara, 285 të thera, 266 të grira; fëmijë - 701 të therur, 705 të djegur, 447 të grirë. Të plagosur: burra - 359, gra - 275. Diku rreth 250 gra të reja e vajza janë deportuar në kampet çetniko-drazhiste për t'u dhunuar seksulaisht nga ushtarët serbo-malazez. Asnjë nuk shpëtoi nga thika për të dëshmuar krimin shtazarak. Ua humbën edhe varret. Pra, numri përgjithshëm i viktimave është 4 628.
Në Arkivin Qendror të Shtetit, Tiranë, në fondin arkivor të viti 1943 (janar – korrik), gjendet dosja nr. 5, me 57 fletë, ekzistojnë disa dokumente origjinale dërguara kryeministrit të atëhershëm të Shqipërisë Ekrem Bej Libohovës nga ana e Komisionit të zgjedhur enkas për ta konstatuar gjendjen faktike, të cilat në mënyrë të pakontestueshme dëshmohet krimi dhe gjenocidi serbo-malazias mbi banorët shqiptar të kësaj zone. Dokumentet në fjalë po vazhdojmë t‘i paraqesim në formë origjinale.

Dokumenti i II-të
"Tiranë, me 30 Kallnuer, 1943-XXI, Shkëlqesisë Ekrem bej Libohova, Kryetar i Këshillit të Ministrave
Shkëlqesi
Në vijim të kthjellimeve që patëm nderin të Ju apim mbi ngjarjen e tmerrshme që ndodhi në Bihor, në krahinat e Senicës e të Bjelopolës, sikurse na porositët, po paraqitim së bashku me këtë shkresë, nji relacion mbi ato mizorina, i forcuem me dhjetë copë dokumenta provuese. Shkëlqesia e Juaj e din vehtë se ç'masa duhet marrë për t'u ardhur në ndihmë refugjatëve - gadi 10.000 shpirt - që janë tue vuejtun keqas, si edhe mbi çka duhet bamë qi ata mizorina mos të përsëriten dhe populli mund të shkojë në vend të vet. Edhe mbi atë pikë simbas porosisë së Juaj, e kemi dhënë mendimin tonë këshillues. Tue qenë të sigurt se Qeverija Mbretnore do t'a merrë parasysh këtë çështje me rëndësin e me ngutësin që meriton, mbeteni me shumë nderime.
N'emër të muhaxhirëve të Bihorit
P.S.
I lutemi së ndershmes Kryesi t'ia përcjellë sa më parë Kryqit të Kuq Shqiptar dokumentat origjinale, mbasi atij instituti i janë drejtue.

Promemoria mbi ngjarjet e tmerrshme në zonën e Bihorit

( Në vazhdim po japim nga pika 4 e dokumentit të Dytë në formë origjinale. I . A)

4. - Bilansi i ditëve tragjike të Bihorit, shkurtimisht, asht ky: Shtëpija të djegura 1763, burra të vramë 590; të therun 185, gra të vramë 340; gra të theruna 285, fëmijë të therun 701; të djegun 705, të grimë prej të ftohtit: fëmijë 447, gra 266, burra 119, të vdekur nga urija, të plagosur: burra 359, gra 275, të marrun rob (gra e vajza) 251. Pra, gjithsej, si mbas hetimeve të bamë me shpejti, del se të vdekurit janë 3741 dhe të plagosunit 634. Sa për 251 shpirt qi mungojnë, shumica e madhe e të cilave asht gra e vajza, këto do të jenë marrë rob qi t'u shërbejnë çetnikëve qi t'a plotësojnë veprën e tyne të turpshme e shnjerzore. I takon botës së qytetnueme t'i peshojë e t'i gjykojë këto mizorina. Mallkimi i Zotit le të bien pa mëshirë mbi ata q'i mendojnë e i kryejnë; dënimi i Drejtësis njerëzore le t'i ndëshkojë shkaktarët e kësaj kërdie qi janë tregue bisha të pashpirt.
5.- Shkaktar kryesuer i këtyre mizorinave mund të quhet Vojvoda Pavle Gjurishiq, shokët e çetat e tij. Ay paturpësisht pretendon se i asht shtrue autoriteteve ushtarake italiane të Maltzi dhe se bashkëpunon me to. Vepra kriminale e kryeme kundër Shqiptarëve të pafajshëm e të pamprojtun të Bihorit e provon plotësisht se Gjurishiqi dhe çetnikët e tij janë anmiq të betuam të fisit shqiptar. Janë gjithashtu anmiq të papajtueshëm t'Italisë: e treguen përpara dhe do t'a provojnë rishtas në ma të parin rast të volitshëm. Qi Pavle Gjurishiqi e organizoi planin e masakrit në Bihor dhe ndofta e zbatoi në vend, nuk duhet të ketë dyshim. Dëshminat e atyne q'i banë çetnikët në veprim e sipër; shenjat qi ata lanë në lamën e kërdisë s'provojnë mjaftësisht fajin e tij. Por, veç këtyne provave asht fakti se nuk mund të merret me mend qi, ndër ato vise, mund të veprojë nji çetë e madhe 4- 5 mijë vetësh pa dijen e pa lejen e tij. Në nji proklamatë të shpallun e të nënshkrueme prej tij, mbas masakrit, ay thotë tekstualisht: "Tragjedija e katundit Burgjeve ka sjellë dëshpërimin e popullit t'onë në kulm dhe ky ka eksplodue. Populli vetë asht çue me marrë gjakun dhe njëkohësisht me u mbrojtë. Kanë ndodhun tmere të pa mbajtura në mend deri më sot, qi ka qenë e pamundur me i ndalue. Komanda e çetnikëve dhe kryetarët e njësive të mija s'janë pjesëmarrës në këtë..." Qi ay gënjen pa turp, duket faqas, sepse çetnikët me uniforma e me të gjitha shenjat dalluese të tyne: ata e kryen kërdinë e jo katundarët malazias. Kjo gja asht evidente, e dukshme qartësisht, e pamohueme.
6.- Pavle Gjurishiqi flet, në Proklamatën e tij, për "tragjedinë e katundit Burgjeve" dhe, me këtë, don të thotë se faji asht i popullsis shqiptare, e cila i ka dhanë shkak munxynes së Bihorit. Kjo asht nji renë qi e akuzon dhe nuk e shfajëson. Ja si qëndron puna: Gadi dy muej ma para, malizas të katundit Burgjeve qi nuk shkojnë me Shqyptarët, mbassi shumë ndër "ta" e kanë zanat grabitjen dhe janë çetnikë, e atakuan katundin shqiptar Bular, rëmbyen 40 krenë lopë, 250 berra dhe vranë dy bari. Dy javë ma vonë, Shqiptarët e vendit, tue drojtun dhe kërcnime të tjera, u mbështjellën dhe shkuen në katundin Burgjeve, ku kishin mësue se gjindet nji pjesë e baktive të grabitun. Atje u pritën me pushkë prej çetnikëve dhe kështu u ndes nji luftë midis tyne. Përfundimi asht se u vranë disa nga të dy palët, u dogjën 5-6 shtëpi, por nuk u damtue as nji njeri qi nuk mori pjesë në luftim, as nji grue nuk u vra, as nji fëmijë nuk u plagos. Asht marri e thjeshtë të gjykohet se me ngjarjen e Burgjeve, të shkaktuese prej malaziasve, popullsia shqiptare ka provokue ahmarrjen e Bihorit. Kryeparë vihet re se katundi shqiptar Bulari, qi u ba shkak për ngjarjen e Burgjeve, as nuk gjindet midis atyne 82 katundeve që janë shkatrre prej çetnikëve.
7.- Asht jasht menç të thuhet se ndofta Shqiptarët e kanë shkaktue vet ngjarjen e Bihorit. Kryeepara ata mezi presin realizimin e idealit të tyne qi asht bashkimi me Mbretnin shqiptare. Ata e kanë kuptua mirëfilli se çdo ngatresë e trazirë në vend, shkon për dam të tyne. Ata vullnetarisht janë ba mbrojtës të qetësisë e kanë luftue kundër kryengritësve qi kërcnonin rendin e ri të vendosun n'at zonë. Ata u kanë dalë zot ushtarëve dhe karabinierëve italianë, kur këta janë ndodhur ngushtë si në ngjarjen e Beranës ku ishin rrethue nga çetnikët dhe u shliruen nga Shqiptarët -, jo për tjatër, por për njerzi e për mirënjohje kundrejt atyne ushtarëve qi kanë ardhur si shlirues të tokave shqiptare të Malitzi. Asht ky provokimi ma i randë për të cilin i fajson Pavle Gjurishiqi, sikundër del faqas nga Proklamata e tij q'u përmend ma nalt. Por, sigurisht "provokimi" asht vetëm nji fjalë për ta mbulue të vërtetën. Realiteti asht se Pavle Gjurishiqi me shokë, kundrejt Shqiptarëve nuk ban[ tjatër veç se me e zbatue planin ma të gjanë të Drazha Mihajloviqit. Baterdija e tmerrshme e Bihorit mund të thuhet se asht zbatimi i pikës së parë të Planit të kurdisun nga Mihajlloviqi, dhe të shpallun ca kohë ma parë prej Shtypit shqiptar, ku shfaqet qartas vendimi me e shfarosun popullin shqiptar t'atine krahinave.
8.- Të mjeruemit e tragjedis së Bihorit, ndër krahinat e Senicës e të Bjelopoles, nuk janë vetëm ata q'u shënuan ma nalt, në pikën 4. Janë edhe t'ikunit nga tmeri. Këta mbath e vdath kanë lanë plangun e shtëpinë dhe kanë marrë rrugën e malit dhe shumica e tyne kanë dalë përkëtej kufinit. Nji pjesë tjatër e madhe gjindet në Qendrën e Bjelopoles. Të parët janë 6- 7 shpirt, shumica në Pejë. Ata të Bjelopoles janë 4-5 shpirt. Të gjithë gjinden mos ma keq. Të plagosunit e të sëmundit janë në rezik të madh. Sëmundje të rënda dhe të rrezikshme, edhe për popullsinë e vendit, mund të shfaqen në mes të tyne. Të gjithë kanë nevojë për ndihmë të shpejtë dhe të dobishme. I takon Qeverisë mbretërore t'i vendojë e t'i zbatojë me ngutësi masat që do t'i duken ma të përshtatshme. Masat e shpejta dhe ma të nevojshme munden me u radhitë në këtë mënyrë: a) Organizimi i ndihmës, zyrtare e kombëtare, për muhazhirët të mjeruemit: strehim, veshje dhe ushqim; b) Dërgim i shpejtë mjekësh dhe barnash për të sëmundit; c) Organizimi i rikthimit të muhazhirëve nëpër vendet e tyne, pasi të vendoset atje qetësija dhe sigurija; d) Përkrahje materiale që të mundin ata t'a rifillojnë sa më parë punimin e tokës. (vijon)