Željko MILIĆEVIĆ: Tko sam ja, i što sam ja? Odgovor je jednostavan: Bošnjak, i to generacijama, bez busanja u prsa. Stoljećima se je jahalo kroz Bosnu i Hercegovinu. To je svakako ostavilo traga i ja sam jedan od tih tragova. Ali, nakon sveg tog jahanja, ja sam živ i ja sam Bošnjak.

Bosanac, ili, odnosno, Hrvat iz Bosne - to su bili najčešći pridjevi kojim se je mene opisivalo. To je bilo u Rijeci, od 1956. godine, kad su roditelje izbacili iz Bosne i Hercegovine, pa do 1975. kad sam se odselio u Sloveniju.

Tamo su me opisivali kao Hrvata i Ustašu, sve dok se nisam odselio u Kanadu.

Ovdje su me opisivali kao hrvatskog, a kasnije i bosanskog, a sad i nekog ne-definiranog hrvatsko-bosansko-muslimanskog protivdržavnog elementa.

Prošao sam, zbog toga, kroz brojne zahtjevne situacije i to sve još uvijek traje. Odlučio sam se imat malo zabave sa onima koji nemaju pametnija posla nego opravdavati svoje visoke i previsoke plaće u uništavanju onih koji nikome nisu zla učinili, osim što nisu htjeli ljubit njihove anuse.

Otac mi je, mnogo puta, govorio kako smo mi, Milićevići, došli iz Irana. Naglašavao je da je naše prezime Milićević izvedeno iz korijena Milić. Ali nakon toga nije znao nastavak naših korijena.

Djed Ivan je radio kao novinar i književnik, samostalno i u zajednici sa Osmanom Nuri Hadžićem, čiji radovi su objavljivani pod pseudonimom Aziz Osman

Djed, Ivan Aziz, je vjenčao Anu Smoljan. To je četvrtina druge generacije krvi prije mene u meni. Smoljani su iz Ukrajine. Imam listinu životnog stabla korijena Smoljana, koja ide unatrag do 1750. godine u Međugorju, gdje je jedan Ivan Smoljan, nazvan „Kralj“, vjenčao jednu Ivu Budimlić, i iz toga su se izrađale generacije Smoljana koje su se onda „ukrižile“ s Milićevićima malo prije mog rođenja.

Ukrajinci pravoslavci, Iranci muslimani, Hrvati rimo-katolici. A svi i sve iz Bosne, unatrag nekoliko stoljeća.

U jednom dijelu Irana živi jedna vrsta ptica koja nigjde drugdje ne postoji. Nju, u perzijskom jeziku, zovu - i izgovaraju to ime - „Milić“.

Moj otac nije znao za tu pticu, meni je bilo dano da doznam za to.

Njegov rođak, amidžić, je bio gradonačelnik Mostara kad se je tutnjalo u genocidu Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Vlado, kojeg sam poštivao, je pobjegao iz Mostara kad je trebalo ostati i branit rodnu grudu - možda to nije bila rodna gruda njegovih predaka?

Jednom sam naletio na neku njegovu liriku koju je onda objavio na internetu i koja je bila o nekim zelenim zmijama na kamenjaku Hercegovine. To me je jako pogodilo jer sam u njemu ja vidio čovjeka - bivšeg pomoćnika Sekretara S.R. Bosne i Hercegovine za odnose s vjerama - kao jednog od najvećih intelektualaca u mom životu.

On jest bio intelektualac i dao je doprinos i Bosni i Hercegovini, i Hercegovini, i ekstremnim Hrvatima Bosne i Hercegovine.

Nema ga više među nama.

Nek mu je rahla zemlja.

On je, po mom gledanju, bio u krivom.

Nek me Bog sudi za moje gledanje.

Baka Smoljanka, njegova tetka, je bila ljuta Hercegovka ali isto tako i Bošnjakinja. To ja znam iz prve ruke. To meni nitko ne može izbrisati.

Tko sam ja, i što sam ja?

Odgovor je jednostavan: Bošnjak, i to generacijama, bez busanja u prsa.

Stoljećima se je jahalo kroz Bosnu i Hercegovinu. To je svakako ostavilo traga i ja sam jedan od tih tragova.

Ali, nakon sveg tog jahanja, ja sam živ i ja sam Bošnjak.