PLUS ÇA CHANGE, PLUS C'EST LA MÊME CHOSE
Autor: Željko Milićević
Objavljeno: 19. Jan 2015. 17:01:52
Željko MILIĆEVIĆ: Četnički zet Mulroney je počinio mnogo zala i Bošnjacima, i Bosni i Hercegovini, i Kanadi. Kad je, na kraju krajeva, dobio nogu izabraničkog tijela u zadnjicu, njegova većinska vlada u Parlamentu Kanade je otišla od 212 poslanika na dva.

Tu se je očekivalo od izabranog nasljednika, Jean Chretiena, liberala, da radikalno promijeni unutarnju i vanjsku politiku Kanade.

U tom sastanku zamjenika ministara brojnih ministarstava Kanade, najčešće upotrebljavan komentar je bio „we have no policy“. U tom se je osjećala njihova zbunjenost i nemoćnost.

Tu nema zbunjenosti. U državnom uređenju Kanade premijer, ili Prime Minister, ima neobuzdanu moć.
U današnjem društvu, u ovom zajedničkom dunjaluku, nema više tajni koje se mogu skrivati od nas a da se ne doznaju, kad tad.

Mene su nasadili na kolac mnogi, nebrojeno puta, i svaki su put mislili da su me dokrajčili. Tu nema mijene, jer oni koji su silovatelji misle da se više neću i ne mogu uzdignuti.

Ja nisam sam u toj i takvoj borbi, većina nas je u njoj.

Ne mogu se oteti ovoj ogavnosti - iako mi je jasna pozadina - gdje se u tim silnim Europama i tim njihovim metropolitanskim naseobinama pljuje na vjeru i izaziva vjernike.

Tu se radi ne samo o borbi za vlast nego o borbi za prevlast. Tako se je borilo za vlast i prevlast u starom Rimu i tako se isto bori za vlast i prevlast u današnjem Rimu.

Broj kanadskih permijera, u mom slučaju i pamćenju uključujući Brian Mulroney, Jean Chretien i Stephen Harper, su unatoč svojim različitim političkim strankama (konzervativci i liberali - iako bi mi imali velikih problema definirati te i takve stranke) imali jednu te istu politiku za Balkan, za Bliski Istok i za ostali dio svijeta. Tu nije bilo razlike kad se je vlada promijenila.

Kad je četnički zet, muž Mile Pivnički, Premijer Brian Mulroney, konzervativac, dao otkaz na poziciju u sred drugog većinskog mandata, 1993. godine, i kad je po tom i kratkoj vladavini Kim Campbell došao, većinski, na vlast Jean Chretien, liberalac, ništa se nije promijenilo.

Krajem te godine sam s rođakom radio na ustanavljanju firme u telekomunikacijama. U razgovorima s raznim izvorima kapitala je bilo naglašeno da je dobro imati vladu iza sebe. Ugovorio sam sastanak s jednim odvjetnikom, imenom John Manley, koji je onda bio Ministar za Industriju koji je dao nepovratni doprinos u iznosu od $1.5 milijuna dolara, onda najbogatijem čovjeku Kanade, imenom Terry Matthews.

Došao sam na sastanak, s ministrom Vlade Kanade, i bio upućen čekati ga u jednoj od broja soba za sastanke. Sastanak je ugovorila njegova pomoćnica, J. Ford.

Kao i obično, došao sam prije vremena jer ne želim kasniti.

U sobu su počeli stizati ljudi i na kraju ih je bilo nekih petnaest, ili tako nešto.

Sastanak je počeo, i nikome nije bilo jasno, osim meni, da ja nisam dio tog sastanka. Odlučio sam ostati da vidim što će se dogoditi.

To je bio sastanak na nivou ADM, odnosno Assistant Deputy Minister, odnosno najviši nivo koji nije izabran, znači najviši nivo birokracije.

Bio sam šokiran, ali ne i iznenađen, kad su oni počeli među sobom pljuvati po svom - i mom - vlastitom sistemu.

Četnički zet Mulroney je počinio mnogo zala i Bošnjacima, i Bosni i Hercegovini, i Kanadi. Kad je, na kraju krajeva, dobio nogu izabraničkog tijela u zadnjicu, njegova većinska vlada u Parlamentu Kanade je otišla od 212 poslanika na dva.

Tu se je očekivalo od izabranog nasljednika, Jean Chretiena, liberala, da radikalno promijeni unutarnju i vanjsku politiku Kanade.

U tom sastanku zamjenika ministara brojnih ministarstava Kanade, najčešće upotrebljavan komentar je bio „we have no policy“. U tom se je osjećala njihova zbunjenost i nemoćnost.

Tu nema zbunjenosti. U državnom uređenju Kanade premijer, ili Prime Minister, ima neobuzdanu moć.

Ovaj trenutni, Stephen Harper, upotrebljava svoju neobuzdanu moć protiv islama, protiv izvornih stanovnika Kanade, a u korist onih koji će mu donijeti glasove u federalnom izboru 2015. godine. To su primarno Cionisti (100,000), iranski disidenti (350,000), i kanadski Ukrajinci kojih ovdje ima oko 1.2 milijuna.

Ja živim u glasačkom okrugu gdje je snažna i značajna cionistička manjina - što znači većina, jer se tijesno drže i podržavaju. Ima ih nekih dvadeset tisuća.

Ministar vanjskih poslova, John Baird, koji je moj federalni izabranik, je do sad tri put ignorirao moj zahtjev da Francuska izruči Luc Edmund Barrick-a, odvjetnika koji me je pokrao i nije doveo policiju Ottawe u sudnicu, a koji Barrick je štićenik Premijera Stephen Harpera.

To mene ne čudi jer John Baird radi samo i jedino na njegovom ponovnom izboru u Parlament Kanade. On će ponovno biti izabran jer se ponaša kao ministar vanjskih poslova Tel Aviva i Kijeva a ne Kanade. Ali Kanađanima se to ne može objasniti jer su oni zahvalni za ovaj „mutlikulturalizam“.

Ministar Multikulturalizma Kanade, Tim Uppal, Sikh, rođen je u Kanadi. Ali on pojma nema o Bosni i Hercegovini, o Bošnjacima, pa ako hoćemo, niti o Hrvatima ili Srbima Bosne i Hercegovine. On je mlad i slijedi naredbe Stephenaa Harpera. Radi se o kupovanju glasova.

Ne prihvatimo zavaravanja kad se radi o njihovim interesima ponovnog izbora na vlast.

Sad se koristi namješteni ekstremizam da nam se namjesti slijedeći na naslovnici jednog od otirača za noge this nebeskih Europa.