Serijal: Mehmedalija Mehmed Meša Selimović, Ćosićev najveći Srbin nesrpskog "porekla": Pogrešni podaci u Selimovićevoj biografiji
CRNOGORSKI SRBIN, ČETNIK I ČETNIČKI SIN, MATIJA BEĆKOVIĆ -„ĆERAČ“, ODRŽAO JE POSMRTNI GOVOR PARTIZANU MEŠI SELIMOVIĆU
Autor: Sead Zubanović
Objavljeno: 21. Dec 2014. 23:12:36
Sead ZUBANOVIĆ: Zaista je tegobno, ali za veliku pouku, pravo naravoučenije treba reći, da su Meša Selimović i Ivo Andrić u indentičnom stanju okončali živote. Obojica su par godina pred smrt ostali bez pameti. Za Andrića je kao razlog gubitka razuma uzgredno samo na par mjesta naveden problem sa dotokom i cirkulacijom krvi u mozak, a Mešin um je vremenom potpuno blokiran posljedicama drugog moždanog udara. Bilo kako bilo, oni godinama pred smrt nisu znali ni ko su ni šta su, niti su prepoznavali čak ni svoje najbliže. Bilo bi degutantno i jako nepristojno opisivati detalje njihovog ponašanja u takvom stanju. Dovoljno je samo reći da su bolešću bili vezani za krevet bez mogućnosti kontrole fizioloških potreba. Andrić je za razliku od Meše „uživao“ bolnički tretman. Selimović je, iz sada dobro poznatog razloga, te svoje godine vegetiranja provodio opet „brižno čuvan“ u krugu porodice i „poverljivih“ prijatelja.
Godine 1976. Meša Selimović je imao drugi moždani udar, ovaj put u Beogradu, od koga se nikada nije oporavio. Do kraja života je bivao sve više i više oduzet, da bi na kraju skoro samo vegetirao. Ali to nije bio razlog koji je mogao spriječiti još jednu ogromnu laž iz Ćosićeve velikosrpske kuhinje. Zbog toga što nije dobio obećanu Nobelovu nagradu „zasluženu“ učešćem u prevari vlastitog naroda, Selimović za života nije htio da potpiše sada već čuveno pismo u kome se deklariše Srbinom i srpskim književnikom. Međutim, dan poslije njegovog drugog udara ono je, njegovim imenom potpisano, osvanulo u prostorijama SANU. Objašnjenje je bilo formulisano ovako: „Odmah po drugom moždanom udaru došlo je do iznenadnog potpunog Mešinog prizdravljenja i pri punoj pameti i snazi on je napisao i potpisao taj dokument.“ Medicinski gledano, to objašnjenje je čista nebuloza. Kako je moguće da niko do sada ovo saopštenje, koje je više nego na staklenim nogama, nije bar ismijao?

Koliko samo cinizma i ironije ima u ovoj Ćosićevoj naknadnoj konstataciji vezanoj za Mešu –U Beogradu je doživeo vrhunac poštovanja, slave i prijateljske i čitalačke ljubavi. Svi moji prijatelji su postali njegovi prijatelji. I bilo je lepo Meši u Beogradu, ali za Beograd Meša više nije imao zdravlja. Pogubio ga je u Sarajevu. A, on je najbolje znao kako je i zašto Selimović došao u stanje totalne nemoći. Evo, kako je svojevremeno ovaj epitetlija račvastog zmijskog jezika opisao jedan od Mešinih, navodnih, načina suprotstavljanja i borbe protiv vlasti, dok je živio u Sarajevu – Meša Selimović, prav i ukočen, šetao bi u podne, svakog dana, Darku i svoj šešir, a celim držanjem prkosno stavlja do znanja vlastodršcima i celom gradu – ne pripadam vam. A za te iste šetnje 1972. godine Meša za list Start reče da su bile -- Ništa određeno. Darka i ja smo obično gledali izloge trgovki sa ženskom robom. Umro je poslije duge i preteške bolesti sam u sobi, oduzet i nijem, ispred upaljenog televizora. Na programu je bila u toku dosadna finalna utakmica svjetskog prvenstva u fudbalu između Njemačke i Italije.

Mehmedalija Selimović je po svojoj smrti unesen i iz prostorije udruženja pisaca SANU-a iznesen bez oproštajnog govora! To je bio apsurd nad apsurdima da niko, ama baš niko, niti jednom riječju nije spomenuo njegov književni rad. Postavlja se opet samo po sebi pitanje, da li je Meša za Ćosića i njegove poslušnike uopšte i bio pisac ili se tu krije nešto drugo? Miljenko Jergović to opisa ovako:

-- Bez oproštajnih riječi i testamentarne geste koja bi mogla biti protumačena na komemorativnom skupu u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, Selimović je otišao na način potpuno nepodesan da se o njemu govori na ozbiljnom mjestu i književnih visina. Otišao je u skladu sa svojim paradoksom življenja i književnosti.

Još veća blamaža se desila na samoj sahrani nekadašnjeg partizana Meše. Nad njegovom smrtnom rakom, za koju je sigurno jako smisleno određeno mjesto odmah do groba Skendera Kulenovića, oproštajni govor mu je održao četnik, četnički ideolog i četnički sin, Matija Bećković, koji reče da kada bi se ljudi kopali uspravno, Meša bi bio među prvima koji je zaslužio da tako bude sahranjen, nazivajući ga usput mudracem. (Opet nije književnik). Isti taj nečovjek, autor one poslijeratne prijeteće četničke nabrajalice „Ćeraćemo se još“ je i 2002. godine održao govor pri otkrivanju spomen ploče, normalno napisane ćirilicom, na zgradi u kojoj je Selimović proveo te, još i danas tajanstvene, godine beogradskog (ne)života. Ponovo se samo po sebi nameće logično pitanje, čime je to Mehmedalija zaslužio da mu jedna od prvih živućih perjanica šovinističkog velikosprstva, tačnije četništva, Bećković, u dva navrata javno oda toliko priznanje i čak šta više provede mnogo vremena kraj njegove bolesničke postelje? Doduše, kod otkrivanja spomen ploče u Jovanovoj ulici na broju 39 ili 37 (ovi u Beogradu se još nisu usaglasili oko tačnog broja na zgradi pa naizmjenično spominju ova dva), Matija je sa mnogo žala u glasu konstatovao da je nepravda što na njoj nema imena Darke, njemu tako drage osobe, koja je najzaslužnija za Mešin boravak u Beogradu. Rekao je rečenicu koja je bila zaista istinita, što njemu nije baš svojstveno:
-- I sad znamo da bez nje, čijeg imena nema na toj ploči, te ploče ne bi ni bilo.
Retroaktivno je pjesnički, sa mnogo emocija napisao po njemu najvreliju ljubavnu „riječ“ koju je ikada čuo, a kazala mu je Darka rekavši jutrom nakon suprugove smrti:
-- Da sam znala da svu noć pogrebnici neće doći (po Mešin leš) ja bih legla i spavala uz njega.

Zaista je tegobno, ali za veliku pouku, pravo naravoučenije treba reći, da su Meša Selimović i Ivo Andrić u indentičnom stanju okončali živote. Obojica su par godina pred smrt ostali bez pameti. Za Andrića je kao razlog gubitka razuma uzgredno samo na par mjesta naveden problem sa dotokom i cirkulacijom krvi u mozak, a Mešin um je vremenom potpuno blokiran posljedicama drugog moždanog udara. Bilo kako bilo, oni godinama pred smrt nisu znali ni ko su ni šta su, niti su prepoznavali čak ni svoje najbliže. Bilo bi degutantno i jako nepristojno opisivati detalje njihovog ponašanje u takvom stanju. Dovoljno je samo reći da su bolešću bili vezani za krevet bez mogućnosti kontrole fizioloških potreba. Andrić je za razliku od Meše „uživao“ bolnički tretman. Selimović je, iz sada dobro poznatog razloga, te svoje godine vegetiranja provodio opet „brižno čuvan“ u krugu porodice i „poverljivih“ prijatelja. Tek nakon ovog opisa stanja u kom se dugo pred smrt nalazio Meša, vidi se kolika je bila u pitanju laž, kada je Darka navodno Bećkoviću rekla da joj je žao što nije provela zadnju noć sa njim mrtvim u postelji. Znao je i zna Matija još uvijek podobro srpsko-crnogorskim „prsećim stilom“ osmisliti neistinu poput ove, koja je sigurno njegov „proizvod“. Da li je on kao kućni prijatelj, što je inače čest običaj u Srbiji, svojevremeno prešao crvenu liniju u odnosu prema supruzi svog drugara Darki, tješeći je za Mešine bolesti i nakon njegove smrti, neka svako za sebe donese zaključak nakon iščitavanja i promišljanja o značenju ove Bećkovićeve kratke, ali „pretople“ rečenice:
Taj božiji darak zvala se Darislavka, Darka Božić.