NACIONALNA STRATEGIJA I POLITIČKI DILETANTIZAM
Autor: Prof. dr. Mehmed Meta
Objavljeno: 21. Dec 2014. 11:12:24
Prof. dr. Mehmed META: Izbor optimalne strategijske alternative zavisi od vrijednosnog sistema donosioca odluke. U uslovima kada političke organizacije imaju dualne ciljeve, one sa jakom moralnom dimenzijom kojima su prožeti njihovi programi i razne deklaracije, sa jedne strane i mnoštvo ciljeva tipično kvaziekonomskog karaktera usmjerenih ka maksimiziranju materijalne satisfakcije (visoki financijski benefiti, politički prestiž i gazdovanje u svojoj političkoj „kazi“) članova njihovog „top menadžmenta“ sa druge strane, problem donošenja optimalne odluke postaje jako akutan.
Po svojoj definiciji političke organizacije predstavljaju moralne organizacione sisteme sa svojim jasno definiranim ciljevima moralne prirode. Promatrane sa aspekta svog cilja one se bitno ne razlikuju od vjerskih organizacija, zdravstvenih institucija, humanitarnih organizacija, sportskih klubova i sl. Sve dotle dok se budu ponašale u skladu sa proklamiranim moralnim ciljevima i principima na kojima treba da funkcioniraju one zadržavaju karakter moralnih sistema. Onoga trenutka kada moralne ciljeve supstituišu profitnim ciljevima, a moralni kodeks ponašanja nekim drugim vrijednosnim sistemom, transformiraće se u kvaziekonomske sisteme.

Ciljevi političkih organizacija, kao definirana stanja kojima one trebaju težiti ili kao rezultati koje u određenoj vremenskoj i prostornoj dimenziji nastoje ostvariti nisu kvantitativno mjerljivi. Oni se verbalno ili opisnim mjerilima izražavaju, kao što je povećanje kvaliteta obrazovanja, povećanje broja zaposlenih, izmjene u poreskoj legislativi sa ciljem stimuliranja ekonomskog razvoja u određenim područjima i sl. Jedno od osnovnih obilježja političkih ciljeva je njihova jasna formulacija, ostvarljivost i relevantnost. Svaki drugi pristup ciljevima je puko obmanjivanje glasača i „ciljevi“ koji nisu ostvarivi i nisu ciljevi i ne definišu željeno stanje kome treba težiti i ka čemu treba usmjeravati raspoložive resurse i sposobnosti za njihovu realizaciju. Takvi ciljevi su mamac u predizbornoj kampanji, vješto kreirane udice u lovu na birače prije svakih izbora. Ostvarenje realno fundiranih ciljeva podrazumijeva da donosioci odluke raspolažu perfektnim informacijama i mogućim alternativama njihovog ostvarenja. A mogući načini ostvarenja ciljeva u teoriji menadžerskog odlučivanja se nazivaju strategijama. Ako postoji više strategija za realizaciju cilja, donosilac odluke bira onu najbolju. Dileme se ovdje postavljaju, pogotovu kod političkih entiteta, kako definirati pojam najbolja strategija (optimalno strategijsko opredjeljenje).

Mi koji se pomalo bavimo problemima strategijskog menadžmenta, najboljom strategijom smatramo onu koja rezultira ili najbržim načinom ostvarenja ciljeva ili onom koja za posljedicu ima najveći stepen zadovoljstva za organizaciju kao cjelinu. Izbor optimalne strategijske alternative zavisi od vrijednosnog sistema donosioca odluke. U uslovima kada političke organizacije imaju dualne ciljeve, one sa jakom moralnom dimenzijom kojima su prožeti njihovi programi i razne deklaracije, sa jedne strane i mnoštvo ciljeva tipično kvaziekonomskog karaktera usmjerenih ka maksimiziranju materijalne satisfakcije (visoki financijski benefiti, politički prestiž i gazdovanje u svojoj političkoj „kazi“) članova njihovog „top menadžmenta“ sa druge strane, problem donošenja optimalne odluke postaje jako akutan. Kao i ciljevi i strategija mora biti ostvarljiva i ona samo u tom slučaju ima smisla. Neostvariva strategija je isto što i pokušaj putovanja kroz tunel koga nema ili vožnja automobila kroz vazdušni prostor. Ne želim da me neko ubeđuje da autom mogu otići u Makedoniju preko moga rodnoga kraja, sve dotle dok putne infrastrukture nema. Više vjerujem svom razumu i očima, nego njihovim riječima.

Takav je slučaj i sudbinom „nacionalnih“ strategija koje nam jedna bošnjačka politička grupacija uporno predstavlja više od jednog desetljeća. Realizacija bilo koje strategije, pa i nacionalne podrazumijeva postojanje resursa i sposobnosti za njenu primjenu. Ako tih inputa nema, a oni nemaju namjere da ih „kupe“ izvan okvira svog političkog vilajeta, od politike nacionalnog strategijskog pozicioniranja ili adekvatnog repozicioniranja Bošnjaka na kosovskom političkom tržištu nema ništa. Ako ovome dodamo i vrijednosni sistem nosioca te politike, koji je u ozbiljnoj koliziji sa kodeksom ponašanja i principima racionalnog političkog rezona, dobivamo kompletnu sliku o njihovom pristupu strategijskim problemima Bošnjaka. Ono što oni nazivaju političkom partijom je klasično preduzeće inokosnog ili partnerskoga tipa, ono što oni nazivaju koalicijom je tipično akcionarsko društvo, njihovi politički programi i strategije su samo mamac za „široke narodne mase“. Njihova politička ideologija mora biti predmet posebnih socioloških i politikoloških istraživanju u čiju se stručnu elaboraciju neću upuštati iz razloga pristojnosti i nedovoljne kompetentnosti.

Lijepo upakovane ideje u njihovim programima i predizbornim obećanjima, „nacionalni“ ciljevi i strategije dobro zamotane u razne političke folije i nacionalne ambalaže sa hiljadu boja, su samo jedna strana medalje, ona kojom se javnost obmanjuje i glasovi dobivaju. Opća havarija bošnjačke nacionalne ideje, odsustvo institucionalne komunikacije sa Sarajevom kao bošnjačkim duhovnim i nacionalnim centrom, erozija nacionalne supstance zbog intenzivnih asimilacionih i demografskih kretanja su faktička slika rezultata njihove nacionalne politike. Praktični aspekti njihove politike trebaju nam za sva vremena poslužiti kao etalon kako ne treba raditi. Ako kosovski Bošnjaci žele očuvati svoj nacionalni identitet, političku filozofiju jedne Koalicije treba u potpunosti deligitimizirati i kao koncept koji je ostavio najdublje rane na bošnjačkom nacionalnom tkivu politički arhivirati i stvarati političku strukturu i stranački pristup na dijametralno drugačijim osnovama, sa redizajniranim pristupom bošnjačkim problemima i agilnijim metodama njihovog realiziranja.