KAKO JE KADRIJA POSTAO KADBIJA
Autor: Admir F. Beganović
Objavljeno: 17. Dec 2014. 15:12:32
Admir F. BEGANOVIĆ: Brzo je prepoznao sistem stranačke milosti i uvlačenja, prepoznao je suštinu sistema, on je plod snalaženja. Da bi ovjerio svoj dolazak prvog dana počeo je gromoglasno navijati za „FK Sarajevo“, stalno napominjući kako ja kao neko ko je rođen na Grbavici mogu navijati za „Želju“. Milion puta mu rekoh: - „Kadrija, ja sat navijam a „Želju“ volim“.
Ne znam zašto ali nikada nisam gotivio ljude koji miču usnama dok čitaju novine. Ne znam, ne mogu naći odgovor zašto ih ne volim ali tako je kako je. Glupi ljudi imaju iskustva i sa njima je teško ali postoji jedna kategorija koja je još teža. U tu kategoriju dolaskom u Sarajevo upisao se i Kadrija.

Rodio se u selu nadomak....(gdje? zar je važno?). Atavizam koji je ponio u prtlljagu istovario je silaskom sa voza. Na početku je bio za na ranu privit dok je prošao period adaptacije a onda...Samouki Matija Gubec u Sarajevu je aktivirao „antikadrijsku“ nevladinu organizaciju a jedini uslov članstva je bio da nisi rođen u Sarajevu. Sarajlije i njihov grad su neprijatelji. Seljački bistar znao je šta je „na stanju“. Nije mogao zaboraviti godine pješačenja do škole, pisanje zadaće uz Šarulju, kamen i kamenjar, vjetar i zime...

Sarajlije su imali izvjesnost. Dvadesetak metara do škole pa sve ostalo a Kadrija....
Obojen različitom kulturološkom ikonografijom prošvercovao je svoj primitivizam, postao duhovni gerilac koji je nijemo gledao u nepremostivi ponor... na jednoj strani on na drugoj Sarajevo. Kada sam sa njim u društvu razmišljam u samoodbrani. On te ne sluša da bi saslušao već da bi ti odgovorio. Uvijek ima odgovor spreman čak i onda kada ne zna pitanje. Bitno je da je u kontri. On sve zna a drugi samo slute. I kada ga ljudski pitaš: “Šta radiš?“. Njegov odgovor je - BRINEM.

Lišen sopstvene realnosti primoran je da na drugom liječi komplekse svog jadnog života - od rodnog kraja pa dalje.

Brzo je prepoznao sistem stranačke milosti i uvlačenja, prepoznao je suštinu sistema, on je plod snalaženja. Da bi ovjerio svoj dolazak prvog dana počeo je gromoglasno navijati za „FK Sarajevo“, stalno napominjući kako ja kao neko ko je rođen na Grbavici mogu navijati za „Želju“. Milion puta mu rekoh: - „Kadrija, ja sat navijam a „Želju“ volim“.

Kadrija je želio postati kadija ali kao loš učenik nije mogao daleko dobaciti. Veoma brzo postao je Kadbija. Taj mu nadimak prišila punica.

Koju god temu da okreneš na roštilju dangube on je spreman. E, kad bi ja bio u situaciji da budem premijer ja bi drugačije radio, eh kad bi ja bio selektor ma ja bi to po kratkom postupku, eh kad bi ja, eh kad bi ja, eh kad bi ja...

Mozgom još živi u mezozoiku ali je interesom u sadašnjosti. Kažu da je bio dobar borac u ratu. U svemu je „dobar“, sve zna ali kada se zakotrlja priča niz padine iskustva o životu i onom proživljenom i preživljenom nastaje tajac. Nije kao ja volio „The Beatles“, „Indexe“, „Sandokana“, Osima i Bukala, Nadrealsite, Alija, pozu 69, sarajevsku „Drinu“, sokake Mejtaša i Vratnika, semafore na Grbavici, „Zagora“ i „Komadant Marka“, „Pozorište u kući“ i „Velo misto“, nije volio Sidrana i Maka, Smoju i Džumhura, Klaudiju Šifer i Anu Sasso, nikada kao ja nije nosio srce na reveru, nije volio trobojku i Grenobl i čudesni Kindžetov roling, nije volio žvakače gume i „Jadro keks“, ni prezervative ni šibicare, ni kabezu ni salep, ni „As“ ni „Ven“, ni Fis ni Skenderiju, ni Drvenik ni Jahorinu,... nije jer mu nisu bili dostupni u kamenjaru. I zato sve mrzi. Ali još je tu. I biće. Povratka nema. Ne želi ga. Moj život jeste tabloid zbog toga me i vole takvi kao on i protiv svoje volje.
Eh kad bi ja ....Kadbija uvijek počinje svoju priču...

Takvi su pozicija a mi u svom gradu ono drugo. Preparirani izložbeni uzorci, eksponati muzejske vrijednosti.

Nisam krivac zbog njihove vladavina mahalama moga grada ali jesam svjedok i možda žrtva. Ne pišem ovo zato što zamjeram, što zavidim, što ne razumijem, ne daleko bilo. Pišem zato što me boli (ne)kultura takvih kao što je Kadbija. Ovaj grad uvijek je imao svoja pravila, imao svoj odgoj i kulturu koju raznorazni bjelosvjetski jebivjetri razvališe, rasturiše, razbucaše...

Nisu ovo najgora vremena za moj GRAD. Bojim se da dolaze nekakva čudna, drugačija i drugojačija u kojima ću se sjećati ovih vremena i pominjati ih kao zlatna. I nije više važno da li je Kadrija ili je Kadbija, važno je što moram sa takvim biološkim nezgodama piti kafu, što sam primoran slušati licencirane gluposti. Još imam jak pancir na duši ali....

Vrijeme prolazi. I dok razmišljam kako ću sutra platiti struju da je ne isključe Kadbija spokojno miče usnama dok čita novine u kojima je samo datum tačan. A ja se tiho pitam da li ima neko ko će mi probuditi snove?