Rožaje: Džamija Sadrija Sako Dacić na Bandžovom Brdu

Odavno me nešto vuče, korijeni šta li, da prođem Sandžakom uzduž i poprijeko. I konačno mi se ta želja ispuni, te nas nekoliko, Isko, Seva, Hasib, Adis, Nusko i ja, a u povodu otvaranja džamije na Bandžovu Brdu kod Rožaja, koju je uvakufio naš brat i prijatelj Sadrija Sako Dacić, 13.11., preko Beograda, pa Ibarskom magistralom, stigosmo u Novi Pazar. Tih nekoliko dana meni će, a vjerujem i svima ostalima, ostati u dugom i prelijepom sjećanju. Prva kahva sa prijateljima iz Regionalne televizije, Adnanon, Sajom, Harijem i Fesom, te srdačan razgovor na Pazarskom korzu, prvi utisak i osjećaj da si došao među ljude koji zrače nekom srdačnošću i gostoprimstvom.

Ševket Zukić sa muftijom Zukorlićem u "Mejdanu"

Petak, 14.11., iskoristili smo da malo prođemo Pazarom i okolinom. Kod Vrbaka sretosmo i Hasiba Dacića, našeg džematliju iz Mainza, iznenađenje pa onda provala radosti iznenadnog susreta, pokazatelj je šta je nama džemat i džematsko življenje. Da to smo mi, do jučer se nismo znali, a danas smo svojta. Pred samu džumu, Seva i ja, pijemo kahvu sa muftijom Muamer ef. Zukorlićem u Mejdanu na Isa-begovom trgu ispred Vrbaka, ostali su malo u privatnim posjetama. S Muftijom razgovaramo o Sandžak tv-u, jer odnedavno i ta se televizija može pratiti putem IPTV-a širom svijeta, a malo sam bio sebeb tome. Džuma u Arap džamiji, muftija Dudić hatib, džamija prepuna, klanjam na sofi ispred vrata. Nakon džume Isko preuzima vođstvo, pravac Požega iz koje su naši Ugljani, a jednim dijelom i Nedžad i Adem. Klanjamo akšam u Požeškoj džamiji, pa kahva kod Iskovog babe, večera i sijelo kod Harun ef., mog medresanskog ahbaba, a Iskovog punca, Harun ef. Rebronje.

U našem objektivu Prvi ezan sa Sakine munare proučio je naš Nusko Ispred tariha Sakine džamije Dva mjezina, Nusko i brat Hasib, na mahfilu Sakine džamije Trenutak za vječnost, crnogorski reis Fejzić predaje vakufnamu vakifu Sadriji Daciću džamije na Bandžovu Brdu Muhrab i minber u Sakinoj džamiji

Na Bandžovom Brdu sa vakifom Sakom ispred njegove džamije

Subota, 15.11., vozimo se prema Rožajama, a Crna Gora je to. S nama je i Iskov babo koji na crnogorskoj granici policajcu daje ličnu kartu koja je izdata još za vrijeme stare Jugoslavije. Policajac zbunjen a hadžija sav ozbiljan kaže: "Nee ja nju ne mijenjaam, na njoj piše da je traje doživotno". Puštaju ga uz odobrenje šefa granične policije. Oko pola jedanaest stižemo na Bandžovo Brdo, naselje kod Rožaja. Dočekuje nas vakif Sako, sav radostan što smo došli, a mi zahvaljujemo Allahu što nam je takav insan prijatelj. Dočekuje Sako sve goste na ulazu u džamijski harem, sa njima se selami i rukuje. Puno imama, predsjednik opštine Rožaje, te Petnjice najmlađe opštine u Crnoj Gori, članovi Parlamenta Crne Gore, predstavnici poltičkih partija, pottpredsjednik Vlade CG. Pred sami početak svečanosti stiže i crnogorski reis Rifat Fejzić u društu predstavnika Rijaseta matične Islamske zajednice iz Sarajeva dr. Amira Karića. Dobro je da je Amir tu, kažem onako sam za sebe, znajući te neke relacije iz trougla Sarajevo – Novi Pazar - Podgorica.

Autor sa dr. Amirom Karićem, vakifom Sadrijom Dacićem i reisom Fejzićem

Sve je spremno, svečanost počinje, Sako mi nešto iz prvog reda signalizira, nisam ga razumio, slušam početno ašare koje uči budući imam te Sakine džamije. Kur´anske riječi odzvanjaju Bandžovim Brdom. Voditelj programa selami goste, nakon nabrajanja svih zvaničnika, posebno selami delegaciju džemata Mainz koja je maksuz došla iz Njemačke, uz napomenu da se u Mainzu gradi veličanstven Islamski centar i džamija. Skamenio sam se od iznenađenja kada je, na kraju svih tih selama, pozvao mene da se prvi obratim, a po posebnoj želji vakifa Sake. Nisam to očekivao, mislio sam ima puno prečih. Nekako sam izašao do govornice, a još uvijek ne znam šta ću reći. Gledam veličanstven prizor ispred sebe, šarenilo ahmedija, raznih nošnji, albanskih, bošnjačkih, haman sve što nešto znači među Bošnjacima popelo se na Bandžovo Brdo... u neko doba progovoriše emocije iz mene: ...odkud ja, Ševket iz Velina sela na Bandžovu Brdu,... Hvala ti Sadrija, što se upoznasmo. A upozna smo se na temelju naše džamije u Mainzu, u koji si i ugradio sebe i upisao svoje ime baš u temelje prve bošnjačke džamije u Mainzu. Hvala ti kada si se sjeti nas u ovom veličanstvenom ternutku, vrhuncu dosadašnjeg tvog vakifskog puta. I mi dođosmo da budemo svjedoci trenutka, otkrivanja tariha "Džamija Sadrija Sako Dacić", i tvog stajanja u saff u kojem stoje velikani i prošlog i sadšnjeg vremena, da ti Allah primi to tvoje hajr-djelo. A ni ti nisi sa Bandžovog Brda. I ti si na Bandžovo Brdo došao slučajno. Čuj slučajno, ma ništa bolan Ševkete nije slučajno, opominje me neki glas.

Prvi namaz u Sakinoj džamiji predvodi Reis Fejzić, vakifsku dovu prouči ataše za vjerska pitanja pri Ambasadi Republike Turske. Poslije ručka koji je pripredio vakif Sako za sve prisutne, selamimo se i nastavljamo naš put po Sandžaku. Tutin je slijedeći naš cilj. Kahva, a nakon akšam namaza koji sami klanjasmo u jednoj tutinskoj džamiji, i srdačan muhabet sa predsjednikom opštine Tutin Šemsudinom Kučevićem, našim ahbabom, u prelijepom ambijentu Sahat Kule. Kasno uvečer spustamo se niz Pešter opet u Novi Pazar.

Bacica, pogled s P. brda, iznad Makića mahale

Nedjelja, 16.11., dan koji je posebno rezervisan za posjetu Baćici. Vođstvo preuzima Nusko, Isko je vozač. Penjemo se uz Pešter, eno ga izvor rijeke Raške, a ovo desno je manastir Sopoćani, objašnjava mi Nusko kao pravi turistički vodič. Zaustavljamo se u Delimeđu, ispred prelijepe džamije sa vitkim munarama koje, imam osjećaj, dodiruju oblake na Pešteru. Odavde je Rifko naš predsjednik, pokazuje mi Nusko tablu za skretanje u Škrijelje, eno ga, gore je kuća Hamida Ragipovića Beska, Tocilovo je to. Gledam i mislim, trebalo je sa Tocileva doći do Sarajeva, u ono vrijeme, osvojiti "Ilidžu" i da te proglase nasljednikom legendarnog Safeta Isovića, dragi moj Besko.

Seva i Nusko ispred Jaz česme ispod Zećine šume

I ulazimo u Baćicu. Nusko objašnjava, gore je naša kuća bila, ovdje smo učili prve loptaske korake, tu je Zećo bio glavna zvijezda, a Ica razbio prvo koljeno, da bi danas bio među stativama Bošnjaka. Prelazimo na drugu stranu, centralni dio Baćice, džamija do nje odmah škola hjarat braće Zukovića. Eno, tu je kabur nedavno umrle majke Halila efendije. Zastajem, učim Fatihu. Ljudi izlaze, selame se s nama, prepoznajemo se, bili su naši musafiri na svečanosti postavljanja kamena temeljca naše džamije u Mainzu. Pred Zukovića kućama, babo njihov stao i neda da prođemo, hoće da svratimo na kahvu. Neka rodijaće, doćićemo mi maksuz da ti donesemo Vakufnamu koju zaradiše tvoji sinovi, ugrađujuci sebe i tvoju hajr-dovu u našu džamiju u Mainzu. Penjemo se na brdo koje zovu Popovo brdo, a ono je iznad Makića mahale, sada Juso objašnjava, eno dole je Halilova kuća, ono je krov od Bidine, tamo na brdu je Hafizova i Mirsina. A, ono tamo daleko što se vidi to je Kopaonik. Nisam mogao odoljeti, poveo sam onu: Oj Baćico zavičaju mio, a Nusko je prihvatio, gledam staze kud sam prolazio. Spustamo se prema džamiji, u avliji zatičemo Bidinoga babu, stajemo da se selamimo, zove u kuću, podne je blizu, idemo do džamije. A u džamiji furuna puna žara. O, kako sam se obradovao, malo u šali, a pomalo i ozbiljno kažem okupljenim Baćicanima: braćo od svega danas ovdje u Baćici, najviše mi se dopada ova furuna. Nebi Nusku pravo, al' šta ću Nusko kad sam zebnjičav.



Poslije podne idemo kod Jusa, kahva, sofra, a na sofri kajmak, sir, mantije. Seva i brat Hasib odmah dogovaraju da će sebi sofru napraviti, a stolove izbaciti. Mante se toga, šta ćete na sofru staviti, ko će vam sir i mantije praviti, velim im između dva zalogaja, neznajući šta ću prije, mantije pa sir ili obratno.

Zove Adnan sa Regionalne televizije, kaže trebate do četiri biti kod nas, bićete uživo u emisiji "Nedjeljno popodne". - Bolan Adnane, ne prepadaj nas, mi uživo televiziju gledamo samo s vanjske strane, ali on ne popušta. I odosmo, nije bilo staršno, malo treme, nešto smo i rekli, a dali nas je ko razumio, vidjet ćemo. U tom stiže i Denis, uspio je stići iz Turske, da sa nama bar kahvu, a opet na pazarskom korzu, popije.

17.11., klanjamo rani sabah u Arap-džamiji, i ponovo na Ibarsku magistralu, vraćamo se kući. Da kući, dobro ste čuli, naša kuća je sada ovdje, u Mainzu, Gross Gerau i svim ovim mjestima širom Njemačke, po kojima nas razbaca Božije određenje, da dunjalučki život ovdje provedeme, i udarimo temelj jednom novom identitetu, i utemeljimo Islam na ovim prostorima, na koje su mnogi prije nas, i moćniji, i snažniji, sanjali da dođu. Allah je odredio da to bude naša generacija. Hvala ti dragi moj Bože na tom određenju, i na povratku kući.

Zapisao,
Ševket Zukić