Sead ZUBANOVIĆ: Ova jako važna činjenica se nikada nije afirmisala, a krio je to i Meša pripisujući sebi do tada nepoznate prijevode sa arapskog jezika korištene u zaglavljima romana Derviš i smrt. Nebuloze poput one kako šejh pali svake noći svijeću na grobu svoga brata i tamjanom kadi tekiju kao i tvrdnju da se derviši ne žene, natjerale su rahmetli Nedžada Ibrišimovića da za Mešu kaže da je odstupio od osnovnih načela Islama i da je knjiga trebala nositi naslov Pop i smrt ili Sveštenik i smrt. Čak je u svojoj knjizi naslova Ruhani i šejtani inspiracija taksativno pobrojao tačno pedeset izrečenih nelogičnosti koje se kose sa principima muslimanske vjere. Kada je zbog toliko nabrojanih činjenica izrevoltirani Nedžad rekao da Derviša kao da je pisao „vlah“, nije ni slutio koliko je bio u pravu.

Kao „čoveka od pera“ koga Latinka Perović prozva: „ocem srpske nepismenosti“, a književnik Vidosav Stevanović zaključi kao i ogromna većina kolega mu da: „Ćosićevi romani literarno ništa ne vrede.“ Dobrica je „očistivši“ književnu scenu Bosne učinio prvi korak u ostvarenju svog monstruoznog plana. Doduše, poštedio je Derviša Sušića, autora djela Paregon u kome je isti izvršio kriminalizaciju muslimana i Islama kao i druga mu po uhođenju i cinkarenju Huseina Tahmiščića koji se izjašnjavao Srbinom, a što se tiče književnosti ni sam nije znao šta piše. Za drugi korak, konačnu okupaciju ove najstarije države na Balkanu negiranjem njenog historijskog kontinuiteta kao i osporavanju autotohnosti pripadajućeg joj stanovništva, potreban mu je bio pisac, etnički pripadnik tog naroda, koji će „svojom“ pisanom riječju ubrzati i pomoći proces konačnog nestanka svijesti kod bošnjačkog naroda o historijskoj utemeljenosti svog postojanja. Floskule o napuštanju „vere pradedovske“, falsifikovanje povijesti lažima koje će rušiti samopoštovanje Bošnjaka i za posljedicu imati negiranje samih sebe nametnutim izmišljenim stidom o izdaji nekakvog u Bosni nikada prije postojećeg srpstva, trebale su izvršioca. Mehmedalija, Mehmed, Meša Selimović režimski čovjek, do tada, a ni poslije Derviša i Tvrđave, nikakav pisac, bio je Ćosićev odabir. (Ko ne vjeruje neka pročita, ako izdrži tu muku, ono što je taj kobajagi najveći bosanski pisac napisao, a objavljeno je prije i poslije Derviša i Tvrđave. Ne daj Bože nikom. Romani: Tišine, Ostrvo i Krug kao i zbirke novela: Prva četa, Magla i mjesečina i Djevojka crvene kose su, malo je reći, književno totalno bezvrijedni i kao takvi užasno dosadni.)

Nikada se u historiji književnosti nije dogodilo da čovjek u šestoj deceniji svoga života napiše remek djelo, a do tada ničim ne da javnosti ni naslutiti talenat pripovjedača u sebi. Meša je bio poznat kao profesor književnosti na glasu, a ne kao pisac. O njegovom dotadašnjem literarnom radu važila je ocjena jednog od kritičara koji napisao da je: Meša veoma pismen, ali nažalost bez ikakvog talenta! Kada bi se pravilo poređenje to bi bilo isto kao da fudbaler u četrdesetim godinama života, nakon dugogodišnjeg blijedog igranja nogometa u nekoj nižerazrednoj ekipi, igrom slučaja dođe u englesku Premijer ligu i na kraju sezone bude proglašen ubjedljivo najboljim igračem šampionata. Meša Selimović je zaista pričao da piše roman naslova Četiri zlatne ptice posvećenog njemu i njegovoj trojici braće, a zasnovanom na bajkama njihove nane da će onome ko uhvati zlatnu pticu ona ispuniti želju. Rekao je doslovce: Jedan mi je brat poginuo u ratu, drugog je ubila sušica, a trećeg mi je uzela tvrđava. Ja svoju zlatnu pticu više ne tražim. Za njegovog najstarijeg brata Šefkiju se zna da je streljan, tačno je i da mu je drugi brat Muhamed umro od tuberkuloze, a trećeg Teufika, što nikada nije priznao, Meša je „izgubio“ zbog svog pristajanja uz Dobricu Ćosića i njegovo četništvo. Međutim, u romanu Derviš i smrt radnja je potpuno izmijenjena, priča je svedena na dva brata, Nurudina i Haruna, a autor romana je opisima događaja i promišljanja likova nesporno dokazao da nema veze sa Islamom, što se za Mehmedaliju Selimovića nikako ne može reći. Kao provjerenom režimskom čovjeku, članu CK BiH,

Zaista su smiješni pisci iz bošnjačkog korpusa koji su se kroz vrijeme satirali pokušavajući nazor uspostaviti nekakvu vezu između četiri izvezene zlatne ptice na ćoškovima platnenih salveta ili stolnjaka sa radnjom u Dervišu. Kako li im se tek smijao Dobrica Ćosić?

Selimoviću je, s obzirom da je bio prisutan u književnosti, bio povjeren partijski zadatak kontrole prijevoda Kur'ana, na kojem je radio, po za to vrijeme normalno od vlasti dobijenoj neophodnoj saglasnosti, rahmetli Besim Korkut. Taj do sada bez sumnje, na bosanski jezik, najbolji prijevod je objavljen tek 1977., godinu dana nakon prevodiočeve smrti. (U svom „čuvenom“ mu predgovoru „vajni“ profesor orijentalistike na Filozofskom fakultu u Sarajevu, Sulejman Grozdanić, napisa da je: Kur'an Muhamedovo djelo. ) Ova jako važna činjenica se nikada nije afirmisala, a krio je to i Meša pripisujući sebi do tada nepoznate prijevode sa arapskog jezika korištene u zaglavljima romana Derviš i smrt. Nebuloze poput one kako šejh pali svake noći svijeću na grobu svoga brata i tamjanom kadi tekiju kao i tvrdnju da se derviši ne žene, natjerale su rahmetli Nedžada Ibrišimovića da za Mešu kaže da je odstupio od osnovnih načela Islama i da je knjiga trebala nositi naslov Pop i smrt ili Sveštenik i smrt. Čak je u svojoj knjizi naslova Ruhani i šejtani inspiracija taksativno pobrojao tačno pedeset izrečenih nelogičnosti koje se kose sa principima muslimanske vjere. Kada je zbog toliko nabrojanih činjenica izrevoltirani Nedžad rekao da Derviša kao da je pisao „vlah“, nije ni slutio koliko je bio u pravu. Često je zbog svog viđenja Derviša Ibrišimović dolazio i u ovakve situacije:
- Jedan muslimanski učenjak mi reče: „Pa nemoj nam dirati roman Derviš i smrt, pa to je naša knjiga, šta ćemo bez nje? Zar taj muslimanski učenjak birajući između Allaha i Kur'ana i Meše i Derviša ne uviđa šta mu je preče izabrati?
Započeti Selimovićev roman naslova Četiri zlatne ptice uz tek Korkutove prevedene dijelove Kur'ana, tada dostupne uz autora još samo Meši, i Bašeskijin ljetopis, Ćosić je iz Sarajeva dopremio u Beograd i dao u ruke, sada se sigurno može reći, Ivi Andriću, zaista majstoru književnosti, jednom od najvećih mrzitelja Bosne i Bošnjaka, koji normalno nije bio suštinski poznavalac Islama. Miljenko Jergović reče da za Mešu kao književnika niko ne bi ni znao da nije romana Derviš i smrt, a Mešino poznavanje svoje vjere da je manje od onoga što živeći kraj muslimana u Bosni o njihovoj vjeri znaju komšije katolici i pravoslavci! Mile Stojić zapisa: Roman nije realistički prikaz derviša i sufizma, islamskog monoteizma, jer Nurudinove ideje postaju besmislene posmatramo li ih u kontekstu čvrsto ukorijenjene religijske svijesti. A, Mešini roditelji su obavljali namaz, on je kod dobrog hodže Saliha, reče, godinama redovno išao u mekteb i još je kao profesor u Tuzli nekoliko godina vanredno predavao u Medresi! Nešto tu zaista nije logično i sama po sebi se nameću opravdano mnoga pitanja. Činjenicom da pod stare dane neko književno dobrano neafirmisan napiše ovakav roman zatečeni su bili i ostali BH pisci i javno se iščuđavajući tome pitali su se poput Ivana Lovrenovića:
-Kako je moguće da čovjek u šestoj deceniji života, kada je već – iskustvo nas uči – nemoguće postati „nešto drugo“ postane autor Derviša i smrti i Tvrđave?
Svjestan Mehmedove netalentovanosti za koju se znalo, a lukav kakav jeste, Ćosić je godinu dana prije obavljivanja Derviša dao da se u BiH mjesečniku, književnom listu Život, pod naslovom Četiri zlatne ptice u dijelovima objavi cijeli za štampu pripremljen roman. Jedina razlika, pored naslova, u odnosu na Derviša bila je u imenu glavnog lika. U časopisu je ime nosioca radnje bilo Šemsudin, u knjizi je ono promijenjeno u Nurudin. Tako je mudro pripremana javnost da bude što manje zbunjena iznenadnom književnom transformacijom Meše Selimovića u „velikog“ književnika i događaje koji slijede. Zaista su smiješni pisci iz bošnjačkog korpusa koji su se kroz vrijeme satirali pokušavajući nazor uspostaviti nekakvu vezu između četiri izvezene zlatne ptice na ćoškovima platnenih salveta ili stolnjaka sa radnjom u Dervišu. Kako li im se tek smijao Dobrica Ćosić? Da u tom scenariju podvale i prevare ništa nije bilo prepušteno slučaju, zorno govori i još jedan ciljano smislen detalj. Muzeju književnosti BiH, odnosno njenoj tadašnjoj direktorici Medhiji Maglajlić je poklonjen roman Derviš i smrt u rukopisu, jako uredno prepisan, sa par očigledno namjerno precrtanih pa zatim iznad prepravljenih riječi, kao dokaz njegove originalnosti. Taj kompletan rukom pisan roman arhiviran je u sarajevskom muzeju književnosti s ciljem sprječavanja bilo kakve sumnje u Mešino autorstvo.( Eto, ispade da kao tada u „zaostalom“ Sarajevu nije bilo pisaćih mašina pa se ovaj talentovani jadnik mučio ručno pišući dvije stotine i pedeset stranica?!) Da je bio u pitanju stvarno originalan rukopis, s obzirom na sva događanja oko Derviša prije i poslije, bez ikakve sumnje bi bio deponovan u Beogradu. A, evo kako je u najmanju ruku smiješno, da ne kažem glupo, Meša pokušao objasniti svoje takozvano „preobraženje“ u književnom radu: “Do Derviša sam pisao sa pola snage, govorio sa pola glasa bojeći se eksplozije svog temperamenta, za čiji sam intenzitet samo ja znao, dok su kritičari pisali o mojoj racionalnosti, o nedovoljnoj emocionalnosti, o nedostatku temperamenta. Niko nije slutio šta se u meni dešava!“ Za ovakve slučajeve laganja u narodu kažu da: Može metla pući ko top! Niko, bezbeli, osim njegove Darislavke i Ćosića koji mu je, a tako kasnije napisa i Mile Stojić, za pristanak na dodijeljenu mu ulogu obećao Nobelovu nagradu do koje će doći, kao i Ivo, ali mora ići putem koji vodi preko Beograda. Da bi podebljao svoju podobnost, čak šta više, na ćirilici, ekavicom napisa knjigu Za i protiv Vuka u kojoj je bio žešći u afirmaciji velikosrpstva i samog srpskog jezika od svih do tada objavljenih elaboriranja ove tematike uključujući i sve srpske književnike. Evo, za primjer, samo dvije njegove rečenice sa tih stranica.
- Slučaj koji stvara velike ljude, doveo je Vuka na jedno od najdivnijih mjesta naše istorije. Kad već, zbog bolesne noge i štule, nije postao četovođa ni poginuo u borbi sa Turcima, kada se zbog poodmaklih godina nije mogao upisati u gimnaziju u Karlovcima, došao je u carstvujući Beč.
Braneći Vuka i njegovu bjelodanu krađu ni na jednom mjestu nije spomenuo hrvatski, a kamoli bosanski jezik. Mešu u Srbiji zbog Derviša prozvaše „autorom književne biblije“! Čuvena je i njegova izjava koja počinje ovako: Mi Srbi imamo razvijenu književnost ... Svojim primjerom Mehmedalija Selimović je pokušao dokazati nedokazivo, srpsko porijeklo bosanskih muslimana i to je osnovni razlog što ga Srbija još uvek toliko „ceni“.

Nastavit će se, inša-Allah!