Sead ZUBANOVIĆ: Ćosić je preko komuniste Mehmedalije Selimovića odlučio ubaciti u bosansko gnijezdo kukavičije jaje i putem pisane riječi, koja je uvijek ima veliku težinu, ostvariti zamisli politike mračnih krugova intelekualaca Srbije. Prethodne generacije su bosanske pravoslavace preimenovale, nakon njihovog dugog suprotstavljanja, u Srbe zahvaljujući najviše direktnom pojedinačnom podmićivanju parama i rezultatima isfabrikovano pisanih knjiga bosanskih autora, pravoslavaca. Petar Kočić je u svom Jazavcu riječima Davida Štrbca pred sudom, da je: Bosna kurva, započeo taj proces, a završen je uz pomoć: Jovana Dučića, dvojice Ćorovića i umobolnog plagijatora Alekse Šantića. Osnovna, iz Beograda im zadana, teza je bila da se piše kako je Bosna zatucana, provincijalna i sektaški razderana sredina.

Od 1946. godine u najužem štabu Aleksandra Rankovića, predratnog krojača gunjeva, u Srbiju kažu „abadžije“ jer oni mnogo vole koristiti turcizme, ortodoksnog velikosrbina, drugog čovjeka FNR Jugoslavije, glavnokomandujećeg svih javnih milicijskih i tajnih obavještajnih službi u periodu 1944-1966. godina, Titovog vjenčanog kuma, našao se, a kasnije postao i njegova desna ruka Dobrica Ćosić. Srpski Gebels ili drug Gedža, ovaj iz srednje Poljoprivredne škole, voćarskog smjera, izbačeni učenik je poslije rata postao revnosni isljednik koji je 1952. godine krvnički mučio i maltretirao komuniste na Golom Otoku i istovremeno ispitivao četnike u Sremskoj Mitrovici. Bio je Rankovićev izaslanik u svojstvu kontrolora na suđenju liberalnim komunistima Milovanu Đilasu i Vladimiru Dedijeru, što mu njih dvojica nikada nisu oprostili, a i onaj ko je po Rankovićevom naređenju Mađarskoj vladi isporučio Emre Nađa, odmah zatim likvidiranog vođu antiruske revolucije koji je po njenom neuspjehu zatražio azil i krio se u tamošnjoj Jugoslovenskoj ambasadi. Sve ove činjenice Ćosić je majstorskim lažima u svojoj biografiji prikrio. Poltron i velemajstor neistine koga je Tito kao motivatora za raspoloženje, pričalicu i „dvorsku ludu“, poveo na višemjesečnu plovidbu oko Afrike čuvenim brodom Galeb, svojim halapljivošću i prežderavanjem je tokom plovidbe pokvario stomak, da bi godinama kasnije svoje liječenje, ispiranje želuca, nazvao „protestnim“ odbijanjem hrane zbog neslaganja sa državnom politikom. Manijakalno zatrovan idejom o pripajanju Bosne i Dalmacije Srbiji patološki je istrajavao na ovoj zamisli i po cijenu da se Rumuniji i Bugarskoj vrate oteti, njima historijski pripadajući dijelovi teritorije koju je Srbija okupirala. Vremenom je od svojatanja Dalmacije odustao, ali od Bosne nikada. (Iz knjige Darka Hudeliste Moj beogradski dnevnik, nastale od Ćosićevih, njemu datih intervjua). To je razlog da su se najkrvavije borbe na prostorima bivše Jugoslavije tokom srpsko-crnogorske agresije ovdje u Bosni i vodile. Opšte poznata je činjenica da Ćosić nije volio more zbog toga što po njemu nema grobova kojima bi mogao dokazati da je i ono srpsko. Zato je i rekao: Ja mrzim more: nigde humke, nigde groba.

Za svoj šovinizam i fašizam, genocidnu doktrinu ratovanja, pljačke, silovanja i paljenja, Srbija ima uporište u ekskluzivno svojoj mitomansko-paganskoj nevjeri naziva svetosavlje. Činjenica je da samo Srbi vjeruju u reformatora svetog Savu i da je on njima, prijašnjim ortodoksima koji nikada nisu raščistili sa mnogoboštvom, ono što je Martin Luter protestantima. Nije nikakva tajna da im je taj njihov „prosvjetitelj“ u temelj crkvenog učenja ugradio mržnju prema drugom i drugačijem. Da bi se njegov „zavet“ ispoštovao „nebeski narod“ mora u što širem krugu „očistiti“ zemlju od „jeretika“, dakle svih onih koji su drugačijeg vjerskog ubjeđenja. U novije vrijeme se pojavio problem načina motivacije najširih narodnih masa. Vjerski službenici i guslari su vremenom prestali biti dovoljno uvjerljivi kao inspiratori organizovanja novih krvoprolića po Balkanu pa je ostvarenje Garašaninovog plana, čiji je glavni uslov realizacije rad na ispiranju pameti i umjesto nje nasipanja mržnje u glave Srba, preuezela na sebe svesrpska inteligencija organizovana u SRPSKOJ AKADEMIJI NAUKA I UMJETNOSTI, skraćenice SANU. Hvatajući korak sa vremenom, ona se mudro oslonila na književnost, odnosno ona književna djela koja svojim sadržajem podržavaju. pravdaju i afirmišu zlo koje ovaj narod konstantno, u nepravilnim vremenskim razmacima, nanosi prije svega, zbog svojih viševjekovnih aspiracija prema Bosni, njenom starosjedilačkom stanovništvu, Bošnjacima. U tu svrhu najzahvalnije je, pokazalo se kroz Njegoša, a kasnije i Andrića pa Selimovića, koristiti autore nesrbe koji kroz svoje knjige afirmišu upravo one teze kojima se potvrđuje ispravnost velikosrpske ideologije, a što je još važnije, lažima liječi „kmetovski kompleks“ ovog naroda ukucan u njegovom genetskom kodu. Bošnjaci njih svojom fizičkom prisutnošću podsjećaju na ono što su kao pravoslavci vijekovima u Bosni bili, najamni radnici, kmetovi, dođoši bez zemlje, sluge i odani podanici.

Zločinac sa petokrakom: Aleksandar Ranković

Ćosić je preko komuniste Mehmedalije Selimovića odlučio ubaciti u bosansko gnijezdo kukavičije jaje i putem pisane riječi, koja je uvijek ima veliku težinu, ostvariti zamisli politike mračnih krugova intelekualaca Srbije. Prethodne generacije su bosanske pravoslavace preimenovale, nakon njihovog dugog suprotstavljanja, u Srbe zahvaljujući najviše direktnom pojedinačnom podmićivanju parama i rezultatima isfabrikovano pisanih knjiga bosanskih autora, pravoslavaca. Petar Kočić je u svom Jazavcu riječima Davida Štrbca pred sudom, da je: Bosna kurva, započeo taj proces, a završen je uz pomoć: Jovana Dučića, dvojice Ćorovića i umobolnog plagijatora Alekse Šantića. Osnovna, iz Beograda im zadana, teza je bila da se piše kako je Bosna zatucana, provincijalna i sektaški razderana sredina. Inače, ogroman problem velikosrpske politike u njenom svojatanju Bosne bio je i ostao nepostojanje materijalnih i historijskih činjenica o prisustvu Srba na njenoj teritoriji kroz prošla vremena jer njih nema niti ih može biti. Iz tog razloga oni na čelu sa svojim mozgom zla, Miloradom Ekmečićem, nisu dozvolili da se napiše historija Bosne i Bošnjaka (Bogumila) čijim su dokazima ovi prostori skoro zatrpani, za razliku od svih ostalih Republika koje su svoju prošlost temeljito, na zahtjev tadašnjeg državnog vrha i u tu svrhu dodjeljenim novcem, napisale. Umjesto udžbenika bosanske historije, uporno se pišu knjige povijesne tematike u kojima autori zadojeni otrovom mitomanije lažu koliko mogu, blateći pogotovo otomansku vlast koja je Srbe doslovno dovela u Bosnu i do danas natovarila Bošnjacima za vrat. Nikada se pravoslavci nisu više namnožili i geografski rasprostranili, prije svega zahvaljujući svojoj servilnosti i sluganstvu Otomanima, kao tada. Tu činjenicu nastoje sakriti kao zmija noge i malo, malo je „brišu“ krvlju poklanih Bošnjaka. Bošnjaci svojim fizičkim prisustvom stvaraju „duševnu bol“ svetosavcima jer i njima su se, kao zemljoposjednicima, njihovi preci dodvoravali i što šta činili da dokažu svoju odanost i „vekovni“ podanički mentalitet To je osnovni razlog da ih toliko mrze. Oni neće svjedoke i ubijaju ih iz istog razloga kao što to čini i mafija širom svijeta. Mrtav Bošnjak (svjedok), mrtva istina. Pošto je u Srbiji oduvjek prisutan veliki broj nepismenih, SANU-ovci su se dosjetili da stimulišu snimanje filmova po tim književnim zlodjelima. (Tako je ekranizovana TV serija Vuk Karadžić početkom devedesetih mobilisala, doslovno digla na noge i „spremila na ustanak protiv Turaka“ sve Srbe širom tadašnje SFRJ, a kao dodatno pogonsko gorivo mržnje maksimalno je iskorištena kasnije filmovana knjiga naslova Nož trenutno uhinjenog velikog četnika i još većeg lažova, Vuka Draškovića. Na istom fonu i sa istim ciljem je snimljena TV serije Aleksa Šantić! Snimaju se i danas nekakvi Mirisi proljeća, Mirisi Balkana i tako dalje po romanima u kojima doslovno Andrićeva učenica Gordana Kujić(ka) uz pomoć Ljubiše Samrdžića, sada kao režisera, neprestaje sa upornim patvorenjem bosanske prošlosti i glorifikacije Srba, kojih pod tim imenom i u tom vremena u Bosni uopšte nije ni bilo. Da je to konstanta od koje se neodustaje potvrdilo se i ove 2014. godine objavljivanjem romana srpskog autora Milana Jankovića koji, kako rekoše u najavi knjige naslova Dosije Golubić: Na romantiziran način opisuje život glavnog lika, Mustafe Golubića. (Ovo „romantiziran“ prevedeno znači da je i ova knjiga sigurno nastala kao produkt izmišljotina i laži.)

Srpsko-crnogorska hunta kada su pripremali agresiju na BiH i genocid nad Bošnjacima: Milošević, Ćocić, Šešelj, Đukanović, Karadžić, Marović ...

Ćosić je Ivi Andriću, kroz četnički lobi u inostranstvu, uspio omogućiti dodjelu Nobelove nagrade 1961. za životno djelo, roman napisan još 1945 godine, Na Drini ćuprija, koja sadržajem o izmišljenoj patnji i zlostavljanju Srba pod „turskom“ vlašću, pravda genocide u Bosni čiji su kontinuitet nastavili srpski partizanski četnici činiti tokom i poslije Drugog svjetskog rata, a o čemu se sa gnušanjem po evropskim političkim krugovima uveliko počelo pričati na osnovu nepobitnih činjenica, pogotovo poslije Rankovićevog skupštinskog izvještaja 1951. godine. Tada je ovaj monstrum nadimka „Leka“ u svom glupom nastojanju da od strane delegata ovog doma bude pohvaljen rad policijskih službi kojima je on komandovao rekao doslovce: Od 1945. godine je eliminisano (ubijeno) 568.000 hiljada državnih neprijatelja, a kroz logore i zatvore je u istom periodu prošlo (znači mrcvareno i prebijano) 3. 777. 776 miliona zatvorenika. Za one koji se bave statistikom evo i podatak da je tada jugoslavija brojala 16,5 miliona stanovnika. Procenti žrtava su zaista zastrašujući. Podaci o državnom zločinu provođenom nad vlastitim narodom, procentualno najmanje nad Srbima, od 1951. pa sve do 1966. godine kada je Ranković smjenjen nisu poznati jer je do ušiju druga Jože, došla informacija da se širom tadašnje „Juge“ na četničkim prelima uveliko pjeva pjesma:
„ Druže Tito sivi tiću,
pusti presto Rankoviću.“

Sabrana djela oca "nebeske nacije" Dobrice Ćosića

U tim pokoljima i pogromima stradala je preostala bošnjačka inteligencija podrazumijevajući i mnoge književnike. Ahmed Muratbegović, Alija Nametak, Edhem Mulabdić, Enver Čolaković, Rešad Kadić, Abdulrezak Hifzi Bjelavci i drugi koji, mada nisu ubijeni, kao autori su ipak bili mrtvi jer nakon dugogodišnjeg robijanja i javnog blaćenja za njihova literalna djela više nije bilo izdavača. Partizanski ilegalac Mak Dizdar nije ni slutio da će dodjela nagrade romanu Bihorci, Ćamila Sijarića 1959. godine, po regularno završenom javom konkursu, biti već bukvalno sutra razlog upada agenata UDBE u prostorije Izdavačke kuće Prosvjeta u Sarajevu čiji je on bio direktor. Optužili su ga i za „mladomuslimanstvo“, što je zaista bilo van pameti s obzirom na njegovu komunističku prošlost. Sve što je zatečeno od inventara i mašina bilo je doslovno demolirano, a ustanova rasformirana uz strogu zabranu daljeg rada. Mehmedalija Dizdar zbog toga do svoje naprasne smrti više nikada nije mogao zasnovati stalni radni odnos. Interesantan je podatak da je kao jedan od „Udbaša“ u toj akciji bio angažovan i Teufik Selimović – Buđoni, Mešin brat. Ostalo je zapisano da je nagrađivanje Sijerićevog romana veoma teško palo Meši Selimoviću koji, iz samo njemu poznatih razloga, nije uopšte podnosio mlade književnike. (Svojevremeno konstatova Ekrem Dupanović, glavni urednik časopisa Media Marketing BiH).

Nastavit će se, inša-Allah!