Serijal: Mehmedalija Mehmed Meša Selimović, Ćosićev najveći Srbin nesrpskog "porekla"
MEŠIN BIJEG U BEOGRAD, VIŠEDECENIJSKI PORODIČNI „ZAVET“ ŠUTNJE NJEGOVE PORODICE I ĆOSIĆEV STRAH OD ISTINE
Autor: Sead Zubanović
Objavljeno: 19. Oct 2014. 23:10:43
Sead ZUBANOVIĆ: Zaista ima mnogo pitanja vezanih za lik i djelo Mehmedalije, Mehmeda, Meše Selimovića na koja bi se sada, u interesu Bosne i prije svega Bošnjaka morao dati tačan odgovor. Zašto je, naprimjer, za života fašista Nikola Koljević, srpski šekspirolog, rekao da je Meša najveći Srbin nesrpskog porijekla, a za zlatni trolist Njegoš – Andrić – Selimović tvrdi u Srbiji da su za velikosrpstvo, njih trojica, učinili više nego svi srpski književnici skupa? Kako to da srpski đeneral Slavko Lisica tokom agresije jednu četničku vojnu jedinicu nazva imenom, Meša Selimović? Zašto najveća književna nagrada Srbije dobi ime po njemu, a ne po nekom Srbinu? Kako to da toliki broj škola po Srbiji, ali i po čitavoj BiH nosi njegovo ime? Što su ga srpski političari doslovno oteli mrtvog od delegacije iz Tuzle, u kojoj je davno izrazio želju da bude ukopan i sahranili ga na groblju zaslužnih u Beogradu? Zašto Nemanja Kusturica za Mešu kaže da je njegov uzor? Šta se to svojevremeno, sem podrške Beograda, još dešavalo pa je dovelo do ogromne popularnosti romana Derviš i smrt ?
Za Mešin odlazak ili konkretnije njegov prebjeg u Beograd Miljenko Jergović, književnik i novinar, pisac dramskih tekstova i dječiji pjesnik, reče: - O okolnostima Selimovićeva odlaska iz Sarajeva ne zna se ništa i zna se sve, kako već kome treba. Jedni kažu da je otišao jer mu je žena, gospođa Darka, bila Beograđanka. Drugi vele da je otišao iz potrebe za pripadanjem većoj kulturi i književnosti, baš kao da i nismo u to vrijeme živjeli u Jugoslaviji i baš kao da pripadanje pojedinim manjim književnostima nije istovremeno značilo i pripadnost jednoj povelikoj, zajedničkoj jugoslavenskoj književnosti. Treći kažu da je Meša Selimović naprosto bio izdajica svoga roda, da se odrekao islama i muslimanske nacije, pa je zato otišao u Beograd...
Darka je objašnjavajući razlog njihovog preseljenja kazala da je to bila Mešina odluka, jer se u Sarajevu tog vremena suočio sa: neočekivanom hladnoćom i ravnodušnošću sredine. (Znači trebalo je da njenog muža na ulici, pri susretu sa njim, sugrađani zaogrću jorganom i aplaudirajući mu obavezno skandiraju njegovo ime).

Primio je, reče Dobrica, penzionera Selimovića sa porodicom 1973. godine po njegovom „begu“ iz Sarajeva u svoj stan i ugostio nekoliko mjeseci dok im nije preko svog poznanika, gradonačelnika Branka Pešića riješio stambeni pitanje. Opet laž, nije ih ugostio u stanu jer je Ćosić od 1970. godine stanovao u vili sa bazenom na Dedinju koju je dobio od Titove vlasti, njegovog, kao,već uveliko „ljutog protivnika“. Sama Ćosićeva radna soba koju je on, ala turko, nazivao „ćumez“, imala je dvadeset metara kvadratnih. Član KPJ-u je prestao biti još 1968. godine, zbog svog neslaganja sa srpskim pitanjem u budućim izmjenama državnog Ustava, tako da ovdje nelogičnošću, kao i obično kada je ovo zlo od čovjeka u pitanju, nešto baš žestoko smrdi. Niko mu bez znanja Partije nije mogao dodijeliti tu vilu. Mešino preseljenje u Beograd po (ne)uspješno obavljenom zadatku dezorijentisanja Bošnjaka, tada Muslimana, “svojom“ književnošću, a i političkim stavom, ponovno je u Srbiji aktualiziralo tezu o bosanskim Srbima muhamedancima. Rajko Nogo, kasnije ratni savjetnik Radovana Karadžića, Mešin slučaj nazva dokazom više o progonu uglednih Srba iz Sarajeva i pridoda ga izmišljenoj cifri od dvjesto šezdeset hiljada iz Bosne protjeranih i obespravljenih njihovih sunarodnika. Večernje novosti donesoše naslov: Svetski pisac na vreme prepoznao agresiju bosanskog duha i okrenuo leđa Bosni. A, list Politika događaj okarakterisa ovakvim naslovom: Beograd pobedio Sarajevo. Sa ovom opravdavajućom floskulom o ugroženosti Srba devedesetih godina je i započela agresija i krvavo opkoljavanje gradova u BiH. Meša Selimović je za života u Sarajevu zaista bio žestoko „ugrožen“. Uz sve moguće pobrojane dobijene književne nagrade službovao je na sljedećim radnim mjestima: Profesor Više pedagoške škole, Docent Filozofskog fakulteta, Umjetnički direktor Bosna filma, Direktor drame Narodnog pozorišta, Glavni urednik I.P. Svjetlost, a zatim i I.P.Veselin Masleša. Počasnim doktorom Sarajevskog univerziteta imenovan je 1971 godine, bio je Predsjednik udruženja pisaca BiH, a i redovni član ANU BiH. Žestoko slagaše, a to osta „za vek vekova“ upisano u njegovoj biografiji, da je bio i Predsjednik udruženja književnika Jugoslavije. Veoma je važno spomenuti i njegovo članstvo u SANU, a kasnije i u njegovom predsjedništvu. (Interesantno je napomenuti da za svog Kamenog spavača, u svijetu poslije neuporedivo više priznato djelo od Derviša, a objavljenog 1966, godinu poslije, Mehmedalija Mak Dizdar nije dobio niti jednu od ovih pobrojanih državnih i republičkih nagrada, nego su ga čak šta više uporno proganjali prosrpski mediji pogotovo listovi Nin i Politika i svakodnevno šikanirali crnogorsko-hercegovački Srbi, nazovi književnici, po oslobođenju “šljegli“ u Sarajevo. Aliju Isakovića je bukvalno od zatvora poslije komentara objavljenog na televiziji, koji je u stvari bio poziv na njegov javni linč, zbog knjige Biserje spasio lično predsjednik CK BiH Branko Mikulić. Ovo pokazuje i dokazuje snagu i moć velikosrpske politike koja je djelovala kroz sve pore vlasti tadašnje SFRJ.)


Selimovićeva slika sa citatom preuzeta sa jedne od četnčkih web stranica


Sve svoje prijatelje, bračne parove: Matiju Bećkovića i Veru, Antonija Isakovića i Leposavu, Slobodana Selenića i Merimu, Živorada Stojkovića i Ružicu, Miću Popovića i Veru, kao i Vojislava Lubardu, Stevana Raičkovića i doktora Aleksandra Miloševića koji se lično bio zadužen za zdravlje pridošlog, Ćosić je povezao sa Mešom. Oni su brinuli o ovom „poštenom Srbinu muhamedanske veroispovesti“, posebno poslije njegove teške operacije aorte 1975. i drugog moždanog udara 1976. čemu je uzrok opet sigurno bila Bosna koja je netom usvojenim državnim ustavom skraja 1974. postala ravnopravna ostalim federalnim jedinicama, Republikama bivše SFRJ, čemu se Mehmedalija, za Ćosićev hator, a svoj interes, toliko suprotstavljao. Neko od njih je uvijek bio zadužen da mora biti uz Mehmeda, a Dobrica ga je lično, svaki put pratio čak u Soko Banju na liječenje vodeći obavezno i svoju porodicu. Ovdje je kao razlog tolike „brige“ o Mehmedu, Dobrica Ćosić izgovorio jednu veoma važnu rečenicu: „Bojao sam se moguće bosanske zloupotrebe njegove biografije i tumačenja njegovih književnih dela“! U prijevodu znači da je Meši, svih tih godina, zbog Ćosićeve predostrožnosti, u najmanju ruku bila zabranjena, odnosno onemogućena komunikacija sa bilo kim u koga Dobrica nije imao povjerenje. Sigurno je da se nešto krupno čuvalo kao tajna.. Ovoj rečenici treba dodati „upornost“ Mešinih kćerki, Maše i Jasenke kojima je otac posvetio roman Tvrđava, prva je već i u penziji, da u nacionalističkom listu Kurir od 4. mjeseca 2014. godine odbiju, po ko zna koji put, bilo šta reći o očevih devet beogradskih godina života iz razloga što još uvijek: „Poštuju porodični zavet šutnje“. Kakav je to „zavet“ u pitanju, ko ga je i zbog čega nametnuo ili ko im je i čime zaprijetio da moraju istrajati na svojoj šutnji i nakon smrti njihove majke? Šta se to krilo i još uvijek krije od javnosti i trideset i dvije godine poslije Mešine smrti?
O ocu Meši, njegovom radu, promišljanjima, Bosni i Hercegovini, nažalost, nisu htele da govore. Svojevrsni zavet šutnje porodice Selimović se tako nastavlja... (list Kurir )
Zaista ima mnogo pitanja vezanih za lik i djelo Mehmedalije, Mehmeda, Meše Selimovića na koja bi se sada, u interesu Bosne i prije svega Bošnjaka morao dati tačan odgovor. Zašto je, naprimjer, za života fašista Nikola Koljević, srpski šekspirolog, rekao da je Meša najveći Srbin nesrpskog porijekla, a za zlatni trolist Njegoš – Andrić – Selimović tvrdi u Srbiji da su za velikosrpstvo, njih trojica, učinili više nego svi srpski književnici skupa? Kako to da srpski đeneral Slavko Lisica tokom agresije jednu četničku vojnu jedinicu nazva imenom, Meša Selimović? Zašto najveća književna nagrada Srbije dobi ime po njemu, a ne po nekom Srbinu? Kako to da toliki broj škola po Srbiji, ali i po čitavoj BiH nosi njegovo ime? Što su ga srpski političari doslovno oteli mrtvog od delegacije iz Tuzle, u kojoj je davno izrazio želju da bude ukopan i sahranili ga na groblju zaslužnih u Beogradu? Zašto Nemanja Kusturica za Mešu kaže da je njegov uzor? Šta se to svojevremeno, sem podrške Beograda, još dešavalo pa je dovelo do ogromne popularnosti romana Derviš i smrt ?