AJA SOFIJA NIJE BILA KRŠĆANSKA BOGOMOLJA NEGO MONOTEISTIČKI HRAM
Autor: Fikret Hafizović
Objavljeno: 01. Oct 2014. 13:10:12
Podrobnom analizom Kur'anske Sure XXX - Bizantinci, ali i Sura u kojima je naznačen razvoj monoteističke religijske misli, dolazimo do ovog zaključka.

Aje:

2. Bizantinci su pobijeđeni

3. u susjednoj zemlji, ali oni će, poslije poraza svoga, sigurno pobijediti

4. Za nekoliko godina –i prije i poslije, Allahova je odluka-i tada će se vjernici radovati

5. Allahovoj pomoći,-On pomaže kome hoće, On je Silan i Samilostan...

6. obećanje je Allahovo, a Allah će obećanje Svoje ispuniti, ali većina ljudi ne zna;

Mada, i neki islamski analitičari analizirajući i komentarišući ovih 5 Kur'anskih ajeta, sure Bizantijci, iz nemogućnosti povezivanja Kur'anske istine sa poviješću, skloni su ovako jasne Kur'anske upute u istinu manipulisati sa činjenicom da se ovdje, kada su u pitanju Bizantinci koji su pobijeđeni od idolopoklonika, radi o sljedbenicima Knjige ali kršćanima, a to sve iz razloga što su autoritet nekog kršćanskog historika koji tvrdi da su Bizantijci kršćani, nadredili Kur'anskim istinama.
Ovi kršćanski sačinitelji povijesti su Bizantijskog cara Heraklija svrstali u kršćane-svetotrojitelje, a kako je on predvodio Bizantince onda su i ovi islamski analitičari prihvatili konstataciju da su Bizantinci kršćani ali kao privrženici Knjige, jer o njma Allah u ovoj suri govori, a Allah protežira isključivo monoteiste. Inače, u suprotnom, odbacujući mogućnost da kršćani nisu privrženici knjige odpadala bi mogućnost njihovog objašnjenja ovih ajeta.
Međutim, prema Kur'anu, kršćani nisu u potpunosti privrženici Knjige nego samo jednog njenog dijela- i to onog koji ne govori o stvaranju nego o odnosima među ljudima; IV: 44,48 i 51.
S toga, bez ikakvih predrasuda i bilo kakve sumnje;
prije svega, Allahove riječi su istina i zato iz ove Sure i ovih njenih 5 ajeta proizlazi ; Bizantijci su monoteisti-Arijevci, i kako je njihov vođa Heraklit on nemože biti nešto drugo, po duhovnosti, osim monoteista jer je Kur'anom to objelodanjeno.
Bizantinci, spomenuti u Kur'anu, su pravi-strpljivi sljedbenici Knjige, tj. oni koji nisu prihvatili idolatrijsko učenje o Isa a.s.

Neke 616. g. Bizantijci su poraženi, ali taj poraz neće biti duga vijeka jer nas Allah uvjerava da će oni, u novim sukobima, pobijediti kao što se i desilo. Da su bili idolopoklonici Allah nas nebi obavjestio da će oni u novom sukobu pobjediti, jer Allahovi miljenici su isključivo oni koji Allaha veličaju i Allahu ne pridružuju jednakog.
Dakle, Bizantijci koji su pobijeđeni po Kur'anu su monoteisti, a ne idolopoklonici.

Poraz su Bizantijci doživjeli od Perzijanaca- idolopoklonika 616 godina poslije nove Ere, a pobjedu, nad istim, su ostvarili 623. ali konačnu pobjedu 625.godine.
Najveći i najznačajniji grad Bizanta u to vrijeme je Carigrad-Konstantinopolj. U tim vremenima monoteizma-Arijanizma, po čitavom prostranstvu na kome je Aleksandar-Iskender Veliki uspostavljao monoteističko vladanje, izgrađeni su mnogi vjerski monumentalni objekti monotističke provenijencije, a među njima u drugoj polovini VI stoljeća izgrađen je, u Carigradu,najpoznatiji takav objekat- hram-džamija Aja Sofija. Kako su u to vrijeme Bizantom vladali monoteisti-Arijevci sljedbenici Ibrahim a.s. i Issa a.s. učenja, a nikako kršćani, jer nije bilo nikakvih mogućnosti da kršćani uspostave vlast na kršćanstvu iz razloga što se Svetotrojstvo tek polovinom IV stoljeća počelo značajnije ukorjenjivati , a to je samo 150-200 godina prije nego je počela izgradnja Aja-Sofije, to je Aju Sofiju pravio Justinijan Konstantin kao monoteističku bogomolju, a za ceremonijalne potrebe ustoličavanja bizantskih kraljeva koji su vladali na monoteizmu a ne na pravoslavlju.
Raznim mahinacijama i konstrukcijama kršćanski povjesničari su Bizantsko vladanje inkorporirali u pravoslavno vladanje, a Rimsko u katoličko, a to tako nije bilo, jer je ova carstva uspostavljao Iskender na monoteizmu.
U prvom periodu razvoja kršćanstva, kršćani nisu imali značajan broj svojih pristalica, jer su svojim vjerskim učenjem glorifikovali Isusa kao onog koji stvara, a što je suprotno od već ukorijenjenog monoteizma-Arijanizma na kome se uspostavljala vlast te s tog aspekta nisu mogli ni uspostavljati vlast na kršćanstvu, a ne pogotovo na pravoslavlju.
Prva država Evrope formirana na katoličanstvu je Langdok u Francuskoj, a formirana je početkom XIII stoljeća. A prva pravoslavna država je Rusija formirana tridesetih godina XVIII stoljeća.
Do tih perioda nije bilo kršćanskih država, a to što to u povijesti nije tako je iz razloga prikrivanja istine da su sve Evropske države u prvom milenijumu bile monoteističke.
Arijanizam kao vjersko monoteističko učenje je od ranije dobro ukorijenjen u svim evropskim državama a na ovom monoteističkom učenju u čitavoj Evropi će narodi uspostavljati vlast. Međutim, inkorporirajući Arijanizam u kršćansko vladanje evropski historičari su uspjeli uspostaviti nove vremenske epohe evropskog kršćanskog vladanja pomičući njene granice u ranija vremena kada tog vladanja nije bilo.
Povijest je zabilježila da su u početku najveće pristaše kršćanstva bili siromašni i podređeni slojevi tadašnjeg društva pa na osnovu ovih okolnosti nije tačna ni tvrdnja kršćanskih historika da je Aja Sofija pravljena za kršćane svetotrojce, jer vlast, a time i mogućnosti za pravljenje ovako grandioznih objekata nisu imali kršćani. To što su u povijest uveli ovu neistinu je iz razloga uklapanja svih Evropskih povijesnih tokova u matricu Evropa je kršćanski kontinent.
Aja Sofiju su kao vjerski objekat pravili sljedbenici Knjige- ono krilo poklonika učenja Isa a.s.koji su svoje učenje proklamovali kao Arijanizam, a polovinom VII stoljeća Arijanizam će se dograditi islamskim učenjem i zato će Aja Sofija služiti i muslimanima-islamcima za obavljanje molitve.
Carigrad je od svog samog početka, tj. iz perioda kada je u njemu Iskender-Alexandar uspostavljao vlast bio grad monoteista, i nikako idolopoklonika, jer uvodeći monoteizam u državno vladanje na velikom prostranstvu od Mersije-Engleska do Filipina i Malezije na Istoku, Alexandar Veliki je to prvo uradio u svojoj zemlji-Staroj Grčkoj pa se tek onda otisnuo da to uradi i u ostalim zemljama. ( Kur'an; XVIII. 83-110)
Muslimani Carigrada su osim Aja Sofije, u Carigradu, koristili i džamije koje su pravljene u VIII stoljeću neposredno poslije nadgradnje svog Arijanizma islamskim učenjem ( Arap-džamija 717.g) te je Carigrad jedan od prvih gradova u kome se novi monoteizam-islam dobro korijenio.
U Istambulu je i turbe Ejuba.r.a. iz 674. godine koji je ponajprije bio jedan od onih koji je svojim Istambulskim prvacima prenosio Objavu i zahvaljujući njemu je nova Allahova objava donešena u Bizant.
I ova činjenica o Ejubu ima svoju kršćansku konstrukciju, jer kao Ejub je u svojim poodmaklim godinama sa Arapima ''osvajačima'' došao da osvaja Istambul. Kako ga zadesila smrt tu je i ukopan i kao kada je Istambul 1453.osvojen od el.Fatiha uređeno je i njegovo turbe. Ovo pomicanje povijesti konstrukcijama je u cilju prihvatanja činjenice da Islam nije inkorporiran u narode na najprirodniji način nadgradnjom postojećeg monoteizma nego je naturan osvajanjem kao vjera sile i mača, a da je do tada vladajuće bilo kršćanstvo.
Aju Sofiju će u nekim kasnijim stoljećima, 1204.godine kad su kršćani-katolici, progonom muslimana iz Carigrada preuzimali vlast istu pretvoriti u crkvu pod izgovorom, kao i danas, da je bila crkva.
Kada su muslimani Balkana i država Istočne Evrope formirali Islamski komonvelt, koji kršćanski historičari nazivaju Otomansko carstvo, a koji je nastavio kontinuitet Bizanta oni su 1453. godine odlučili da im Carigrad bude prijestonica-glavni grad i tada je Aji Sofiji vraćen onaj njen značaj koji je imala i za vremena Bizanta kada su u njoj odvijala ceremonija ustoličenja kraljeva monoteističkih, a ne pravoslavnih država, a sada se odvijala ceremonija ustoličenja sultana.
DAKLE, Aja Sofija nije iz crkve pretvorena u džamiju nego je samo u kontinuitetu iz bogomolje ranijih monoteista-Arijevaca nastavila biti bogomolja monoteista, ali sada samo islamista.
A da su Bizantinci, pa prema tome i žitelji njihovog glavnog grada Konstantinopolja bili monoteisti potvrda je ovih 5 Ajeta Sure Rum.
Čitavim Evropskim prostranstvima, dakle u svakoj njenoj državi u ovom vremenu-šesto stoljeće je vladajući monoteizam oblikovan Isaovim učenjem od strane Arija kasnije nazvanim Arijanizam. I nema nigdje ni naznaka da bi bilo gdje u ovom periodu kršćanstvo moglo biti vladajuće, jedino što ga ovi njihovi ''historijski autoriteti'' trpaju, ali kao vladajuće, u sve periode organizovanja Evropskih ljudskih zajednica.
Kršćanstvo će tek za 5-6 stoljeća razviti se, u više evropskih zemalja, u respektabilne ljudske zajednice sa katoličanstvom kao njihovom duhovnošću i tek koncem XII stoljeća, u Francuskoj, krenut će u ostvarivanje vlasti na katoličanstvu. Početkom XIII stoljeća u Langdoku-Francuska, formirana je prva država sa katoličkim vladanjem, ali sa genocidom nad Langdoškim muslimanima, koje su katolici ubijali i prognali u komšijska okruženja iz kojih će za koje stoljeće biti prognani u ostale muslimanske zemlje.
Kur'an; aje: 107. 108. i 109. sure Teoba, jasno je naglašeno da muslimani ne mogu koristiti za svoje vjerske potrebe bogomolje kojima nije bila namjena da se u njima veliča Allah dž.h.
dakle, muslimani ne mogu koristiti ni objekte idolopoklonika, onda se nije moglo dogoditi da muslimani koriste Aja Sofiju kao svoj hram ako to ona nije bila.

U razvoju monoteizma, a to je period poslije razdvajanja Isaovih sljedbenika na one koji i dalje slijede Knjigu i onih koji su prihvatili svetotrojstvo navodim Arija koji je uobličio monoteističko učenje sa Isaovim učenjem, nazvanim Arijanizam i ostao dosljedan monoteizmu i Knjizi. Reklo bi se; bio je nepokolebljivi monoteista, i nije otišao putem svetotrojaca nego i dalje bio dosljedan ranijem monoteističkom učenju.
Arije je protežirao monoteizam-vjerovanje u jednog Stvoritelja koji sve stvara, koji nije rođen a niti rađa, i na ovom učenju je uspostavljana vlast. Arije nije uvodio nešto što bi ga odvelo izvan ranijih monoteističkih objava i strpljivo je čekao Objavu, koja će doći, njegovom sljedbeniku Muhamedu a.s. početkom VII stoljeća.
Naziv za vjersko učenje koje je on preferirao-Arijanizam je proistekao od onih koji su se bavili tim dijelom povijesti, ali od njih niste mogli saznati istinu tj. da je Arije bio monoteista nego opet sa naznakom da je to kršćansko heretičko dualističko učenje, a ne monoteizam. Interesantno je da su u Kur'anu dva Ajeta posvećena Zul kiflu za koga Kur'anski analitičari ne mogu odgonetnuti kada je djelovao i koja je to povijesna ličnost bila, a po svemu sudeći i koji je doprinos donio Arije razvoju monoteizma mogli bi ga poistovijetiti sa Zul kiflom.