DAZDAREVIĆ: Most je ovdje kao veza dva svijeta; most je put kojim se prelazi na Sudnjemu danu; on je oštriji od oštrice mača, a tanji od dlake. Ali ovaj šehid ga prelazi lako. Eto, ja tako čuvam tradiciju i pored modernog i tog novog u slikarstu.

Na raznim izložbama, među raznim umjetnicima, ne može se desiti, a da vam ne upadnu u oči odmah slike Hajrudina Dazdarevića. Kao da iz njih zrači snaga svjetlosti koja vuče vaš pogled, utapa ga u sebe, očarava... Njegovi stećci, nišani, mezari su na njegovim slikama prikazani kao kamen u kojem živi ljudska duša. Vi možete vidjeti u njima i tugu i ponos i snagu i srodstvo i život onih kojima je podignut taj nišan.
Ko je taj slikar Dazdarević?

Hajrudin Dazdarević je vajar, slikar i grnčar koji je rođen u Novom Pazaru 03.11.1978. god.
Diplomirao na Fakultetu likovne umetnosti (FLU) – Univerzitetu Priština. Odsjek za vajarstvo.
Prof. likovne kulture (OS “Đura Jakšić“ , OS “Rastko Nemanjić-Sava”, OS “Selakovac”), trenutno na posdiplomskim studijama grafike na Internacionalnom univerzitetu u klasi Fehima Huskovića.
Izlagao na više kolektivnih izložbi, učestovao na raznim sajmovima starih zanata, među njima i u Turskoj u gradu Kiršehiru kao predstavnik grada Novog Pazara.

Potražili smo ga u Novom Pazaru u njegovom atelje-radionici koja se nalazi u njegovoj kući u naselju Potoci. I tu su okačene nekolike njegove slike.

Otkud ovi čudni i specifični motivi? Ti ljudski nišani koji ne zrače smrću, već kao da su sa dušom ti kameni spavači?
DAZDAREVIĆ: Objasniću ti kad ti pokažem nešto. Moram ti to pokazat da bi bolje shvatila, rekao je i poveo me mjestu gdje on nalazi svoju inspiraciju.

Naselje Potoci kao da je mjesto mezara i raznih drugih grobova: od onih najstarijih bošnjačkih, hrišćanskih sa stećcima, jevreskih, pravoslavnih do ovih modernih.

DAZDAREVIĆ: Vidi ovo. Ja sam se kao dijete igrao u ovim mezarjima i grobljima. Porasto sam u tome, oko ovih nišana sam igrao žmurke, skrivali smo se tu i igrali kao djeca. I ostalo mi je to da se i danas sa njima družim, provodim svoje vrijeme ovdje, razmišljam o nama kao narodu. Naravno, tužan sam što se ova naša svetinja ovdje ne čuva. Evo je parking na mezarima napravljen, i kuće su mnoge tako na grobljima...
A to je kultura koja nam treba. Kultura je specifična za čovjeka i što je imamo više, više smo ljudi. Trebamo se boriti da sačuvamo svoju kulturu a kroz nju i svoj identitet. Ja se jedini sada u Novom Pazaru bavim još grnčarijom sa kojom sam se počeo baviti kao student 1999. godine, upoznavši Bondžuković Ljutva, starog vrsnog majstora iz Novog Pazara. Sa ovim zanatom sam se počeo baviti koliko iz ljubavi, toliko i iz straha od izumiranja starog zanata. U početku, nakon što je hadžija Bandžuković preselio, uvidio sam značaj i vrijednost njegovog truda i riješio da po svaku cijenu to spasim od zaborava, da sačuvam od izumiranja. Shvativši da nema više ko da nastavi tradiciju grnčarenja, prihvatio sam se te dužnosti. Počeo sam izrađivati alate i mašine po sjećanjima i uzoru na njegove stare mašine, jer mi je bilo nezgodno da tražim njegove mašine od rodbine, zato što ti predmeti vežu majstora za porodicu. Polako sam počeo izrađivati posude po uzoru na njegove, jer su one dio našeg naslijeđa i tradicije. Tradicionalne posude uglavnom dobijaju imena prema jelima ili načinima upotrebe, kao napri- mjer đuveč, grne za kuhanje pasulja, testija za uzimanje abdesta ili za nošenje vode, tafče na grafče da bi se upekao pasulj u njemu. Sve je to naše staro posuđe koje čuva duh starih vremena. Uz te posude lako je zamisliti djevojke koje nose vodu, ašikuju pored starih česama, zamisliti nane i majke koje pripremaju đuveče od kojih zamiriše cijela kuća, kako kisele mlijeko, kuhaju sutlijaš, kao nekad što se spremalo u našim kućama. Godina proučavam ovaj zanat. Pomoć i razumijevanje sam dobio od mnogih. Projektom sam dobio dva električna grnčarska točka i malu električnu peć, koja je mnogo olakšala proces pečenja. Danas se u cijelom postupku izrade koriste savremenije mašine, počev od mašine za mljevenje gline, preko točka do peći. Upravo zahvaljujući toj pomoći, uspio sam da pokažem ljudima da taj zanat ipak nije nestao, da je još uvijek tu. Naišao sam na veliku zainteresovanost, posebno omladine, i od tad sam aktivniji u svom djelovanju. Prisutan sam na različitim manifestacijama, počev od sajma u Novom Pazaru, Festivala starih zanata u gradu Kiršehiru u Turskoj, pa do volonterskih angažmana, sve u cilju približavanja tog zanata publici, kako bih ga očuvao, možda i motivisao nekog da se počene baviti ovim zanatom.

Ja ga ponekad nagovaram da on svoj umjetnički talenat izmiješa sa tim grnčarskim zanatom i započne proizvoriti dizajnirane grnčarske posude, dodaje njegova supruga, koja ga podržava u svim njegovim projektima. (Ona je zubar po zanimanju i imaju dva sina.)
DAZDAREVIĆ: Ne, ja hoću da sačuvam tradiciju... Ne smijemo da zaboravimo tradiciju... Niko to nije htio da uči, a ja sam taj zanat naučio. Mislim da mi taj zadatak nije tek onako dat. Bog ostavi uvijek svjedoka. Možda sam, pošto sam za sada jedini u Novom Pazaru krnčar, ja taj koji to treba dalje da očuva i da se bori da to ne izumre, nego naprotiv da procvjeta.

Ali, se ipak moraš malo više prezentirati u javnost i pokazati to što radiš i čime se baviš? Malo ljudi zna da ti to radiš, dodaje praktična Amra.
DAZDAREVIĆ: Neka, čuće se i to. Saznaće se i to... Naš narod se sve više vraća starinama i tradicionalnom, pa će vakat i tome doći. Tradiciju ovdje moramo očuvati. Slikanje je već drugo. U slikanju ja idem za novinama, iako i tu koristim tradiciju. Vidiš mezar ovog šehida na mostu? (Pokazuje mi svoju sliku na zidu) Most je ovdje kao veza dva svijeta; most je put kojim se prelazi na sudnjemu danu; on je oštriji od oštrice mača, a tanji od dlake. Ali ovaj šehid ga prelazi lako. Eto, ja tako čuvam tradiciju i pored modernog i tog novog u slikarstu. Tradiciju moraš da vežeš za srce, i da kroz to istrazuješ i daješ nešto novo.