Hutba sa minbera Bijele džamije u Gračanici
POSLJEDNJI RAMAZAN
Autor: Abdullah ef. Hodžić
Objavljeno: 18. Jul 2014. 13:07:02
Bismillahir-Rahmanir-Rahim


“I od onoga čime smo vas Mi opskrbili dijelite, prije negoli nekome od vas smrt dođe, pa da onda rekne: ‘Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da i ja udjeljujem i od dobrih ljudi budem!’ A Allah doista neće nijednoj duši odgoditi kada joj smrtni čas dođe! I Allah je obaviješten o svemu što vi činite!” (Kur’an, 63:10-11)

Hatib Abdullah HODŽIĆ: Vidjeli ste kako se zločinac Mladić zahvaljuje zapovjedniku Holandskog bataljona za pomoć i na ispraćaju mu daje poklone za njega i njegovu suprugu, dok holandski vojnici pri dolasku u Zagreb urnebesno proslavljaju odlazak. I to sve vidi civilizirani svijet. Subhanallah, ako je to civilizacija, onda se ja stidim što pripadam toj civilizaciji. Sačuvaj nas, Bože, takve civilizacije! Nešto doista nije uredu sa mentalnim sklopom ovih civiliziranih i ovakve civilizacije.
U današnjoj hutbi prenosimo sadržaj pisma kojeg je napisao čovjek na samrtnoj posteljini i poslao svome prijatelju da njegovu poruku prenese drugima pouke radi. Pismo je koncizno i vrlo poučno za svakoga, pa ga u cijelosti prenosimo. Slušajmo, razmišljajmo i nastojmo da se popravimo, prije neminovnog isteka vremena i odlaska na onaj svijet.

Es-selam alejkum, Teufik.

Ovo je vjerovatno moja zadnja poruka upućena tebi, dok ja ležim ovdje i čekam da posljednji put udahnem i odem. Ovo je vjerovatno posljednji put što ću moći ikome pisati, pa sam mislio da pišem tebi, pa kad budeš podučavao i držao svoja predavanja, da podsjetiš ljude o ovom mojem posljednjem obraćanju.

Ti si me poznavao dugo vremena. Bio sam samo običan musliman. Trudio sam se obavljati svoje namaze. Trudio sam se da postim svaki ramazan. Trudio sam se klanjati, a obavio sam hadž jednom u životu. Imao sam djecu, ali se nikada zapravo nisam brinuo za njih. Imao sam suprugu koja nije bila baš najbolja osoba. Nikada je nisam izabrao zbog toga. Moja djeca su odrasla, ne znajući mnogo o islamu.

I dok ležim ovdje, čekajući da se oglasi zvono za odlazak, da napustim ovaj svijet, umirući od raka gušterače, za koji su doktori rekli da neću doživjeti sljedeću sedmicu, dok čekam da dođe melek smrti, u misli mi dolazi samo jedna riječ, a to je KAJANJE.

Samo osjećam to ogromno kajanje, zbog toliko stvari koje sam htio uraditi, razumijete!

Htio sam naučiti napamet cijeli Kur’an, ali nikada nisam uspio. Htio sam obaviti hadž svake godine, ali to nisam uradio. Htio sam zagrliti svoju majku, ali to nisam učinio. Htio sam svoju djecu podučavati islamu, Kur’anu, učiniti od njih dobre ljude, ali to nikada nisam učinio. Htio sam da dobijem priliku za još jedan ramazan, ali je nikada neću dobiti.

Volio bih da sam sada u Mekki, ali nikada neću dobiti tu priliku. Volio bih da znam neke ajete pa da ih mogu učiti, ali ne znam ništa osim Fatihe i jednu ili dvije sure koje učim svaki dan.

Sve što osjećam je samo veliko kajanje. Niko me se neće sjećati osim tebe i možda moje porodice, ako budu imali vremena, prije nego što podijele moj imetak.

Prijatelji su me napustili. Moja porodica me se neće sjećati. Neću ostaviti ništa dobro na ovome svijetu. I, tako mi Allaha, sve što ću ostaviti je još jedan kabur na ovome svijetu. Ja sam tvoj brat. Tvoj brat musliman, Muhammed.

Allahu ekber! Da znaš da je ovo tvoj posljednji Ramazan, šta bi učinio? Za neke je sigurno posljednji, ali ne znamo za koga. Možda je moj, a možda i tvoj posljednji?! Pa, šta čekamo i čemu se nadamo? Sve što možemo uraditi danas, ne ostavljajmo za sutra, jer sutra može biti već kasno.

Kad se ovako osjeća, razmišlja i kaje čovjek koji je vjerovao, klanjao, postio i hadž obavio, šta je sa onima koji to ne čine, a zovu se muslimanima? Subhanallah, ovaj čovjek, koji je svjestan da umire i da smrt ne može izbjeći, kaje se što nije uradio više ibadeta i dobrih djela, što je za svaku pohvalu. Hvala mu za njegovo posljednje pismo puno neprocjenjivih savjeta i pouka.

Tako treba da se brine vjernik za vjernika, kako nas uči naš Poslanik, s.a.v.s.: “Niko od vas neće biti vjernik dok ne bude želio svome bratu ono što želi sebi.” Evo, Ramazan nam prolazi, a mnogi ne poste i preko džamijskog praga ne prelaze. A doći će na Bajram! Dok su nam džamije tokom ramazana poluprazne, za Bajram su pune, pa i haremi! Subhanallah, pa gdje smo tokom ramazana? Gdje smo na džumama, koje su po islamu važnije od Bajrama?

Majke se više brinu da obuku što tješnju odjeću i sa što većim dekolteima nego što se brinu za svoju djecu, za svoje kćerke, kakav će sutra život imati i da li će u životu sretni i uspješni biti. Naravno, svi oni tvrde da su vjernici i kažu: “Važna je vjera u srcu!”

Ni genocid u Srebrenici, kao ni svih jedanaest genocida nad Bošnjacima muslimanima, nije nas opametio. Pa ni nedavne stravične poplave. To sve kao da se dogodilo nekome drugome i kao da se nas ne tiče. Svi smo mi u istom brodu, čiji jedan dio je u vodi i tone. Ako se svi zajednički ne potrudimo da iz njeg izbacimo vodu, bojati se da ćemo svi potonuti. Tada nema razlike između dobrog i lošeg.

Opametimo se dok još ima vremena. Pokajmo se i padnimo na sedždu svome Gospodaru. Spas nam je samo u slijeđenju Njegova Pravog puta i Njegova Poslanika, s.a.v.s. Vidjeli smo da nam ni NATO, ni UN, ni UNHCR ne pomogoše, i nikada neće. Srebrenica bijaše čak i Safe Zone/ zaštićena zona, ali je napustiše oni koji su je morali štititi i predadoše nevini narod katilima na klanje. I Sud Holandije donese presudu da su holandski vojnici krivi za genocid u Srebrenici. Priznaju odgovornost i krivicu, ali tek kad srpski zločinci poklaše i zvjerski pobiše oko osam i po hiljada nevinih Bošnjaka!!

Vidjeli ste kako se zločinac Mladić zahvaljuje zapovjedniku Holandskog bataljona za pomoć i na ispraćaju mu daje poklone za njega i njegovu suprugu, dok holandski vojnici pri dolasku u Zagreb urnebesno proslavljaju odlazak. I to sve vidi civilizirani svijet. Subhanallah, ako je to civilizacija, onda se ja stidim što pripadam toj civilizaciji. Sačuvaj nas, Bože, takve civilizacije! Nešto doista nije uredu sa mentalnim sklopom ovih civiliziranih i ovakve civilizacije.

Pa, ljudi moji, brojte od jedan do 8.500 pa ćete vidjeti koliko vam vremena treba da izbrojite. I na svakom broju se sjetite jednog nevino ubijenog Bošnjaka, samo zato što je musliman. Koliko je samo potrebno mržnje i pomahnitalosti da se tako nešto dogodi na početku trećeg milenija i u srcu Evrope!

I tako, od genocida prođe 19 godina, a mi stalno ponavljamo parole: DA NAM SE SREBRENICA NE PONOVI! Da se Srebrenica ne ponovi recept je u vraćanju islamu i pokornosti svome Gospodaru. Drugog recepta nema. Zauvijek imajmo na umu da je JEDINI VALJAN RECEPT za opstanak i uspjeh na oba svijeta: vjerovati, učiti, raditi, opametiti se, klanjati, postiti, sadaku i zekat davati i hadž obaviti i na svoga Stvoritelja se osloniti! To je zaštita protiv svih zala, nedaća i genocida. Jer, Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici! Ako vi Allaha pomognete, i On će vas pomoći i vaše noge učvrstiti!” (Muhammed, 7) Pomoć Allahu, dželle šanuhu, znači pridržavati se Kur’ana i Sunneta. Tada će Uzvišeni Allah Svoju zaštitu pružiti: “Allah je zaštitnik vjernika.” (Ali ‘Imran, 68) Ne očekujmo da će se zločinci promijeniti, ali se mi promijenimo, jer: “Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda, dok se taj narod ne promijeni!” (Er-Ra’d, 11)

Sinoć smo ušli u posljednju trećinu ramazana, a u njoj se nalazi Lejletul-Kadr, noć vrednija od hiljadu mjeseci, pa je provedimo u pojačanom ibadetu. Pozivam vas na noćni namaz u Bijeloj džamiji, koji će se klanjati do kraja ramazana, sa početkom oko ponoći. Dakle, 45 minuta poslije teravije. Klanjat ćemo osam rekata, sa predavanjem selama poslije svakog drugog rekata i specijalnim dovama. Prenesite to i svojoj čeljadi, komšijama, rodbini, prijateljima i poznanicima. Ne propustite ovu priliku jer, ko zna, možda je ovo naš posljednji Ramazan. Allahu dragi, ukabuli naš post, namaz, sadaku, zekat, teravije, mukabele i sva naša dobra djela, a oprosti nam grijehe, popravi naše stanje, učini nas uspješnim na oba svijeta i uvedi nas u Džennet sa Svojim miljenicima i odabranicima.