Ferid Ferko ŠANTIĆ: Jer, odista je neobično biti šahidom, biti svjedokom ovakvog neobičnog susreta. Susreta, kad se jedan istinski bošnjački gazija, jedan od pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, jedan istinski brantilj Bosne i Hercegovine susretne sa jednim od napadača i rušitelja te iste Bosne i Hercegovine. Susretnu se, ali ne na sudu i suđenju, nego nigdje drugo do ispred kuće onoga koji je pokušao Bosnu rušiti, a sad u Bosni i dalje živi. Susretnu se, a bivši rušitelj Bosne pun neizmjerne zahvalnosti prema gaziji bošnjačkom, pa bi na svaki način da gaziju bošnjačkog kahvom počasti. Odmakosmo podobro dok se ja od iznenađenja povratih.

Nedavno, sredinom aprila, Bosnu sam pohodio. Vozeći se iz Fojnice prema Sarajevu bio sam šahid, bio sam svjedok neobičnog primjera dobrote bošnjačke, što je i sebet nastanku ovog zapisa.
Naime, dok sam u nekakve ćahete, u nekakve papire gledao, auto u kojem sam sjedio počeo je naglo usporavati i skretati na nekakav sporedni put, koji je vodio prema jednoj kući. Pogledah u Abdulaha, koji je upravljao autom, ali on ništa ne prozbori, nego nastavi sporo voziti prema kući koja se nalazila samo pedesetak metara od puta. Ispred kuće bila je bahča sa vrtom u kojem je nekoliko osoba sijalo krompire. Auto se zaustavi taman naspram muškarca koji je u rukama imao poveću kantu. Abdulah spušti staklo na mojim vratima i obrati se onome muškarcu:
- Je li ovo kuća Joza i Mata Pravdića?
- Jes', - odgovori muškarac.
- Gje je Mate? - upita Abdulah.
- On je u Austriji, - uzvrati muškarac.
- A gdje je Jozo? - ponovo upita Abdulah.
U tome ovaj muškarac priđe autu i nasloni se na prozorski okvir, samo 20-30 centimetara od mene.
- Ja sam Jozo, Josip, odgovori malo zadihano a očito iznenađen susretom sa nepoznatim insanima.
- Ahhhaaa, jeste li ti i Mate onog 26. januara 1993. god. bili zarobljeni gore u Gustome Grabu?
- Jesmo, odgovori Josip a oči mu se, namah, neobično proširiše.
- Ja sam vas zarobio, na to će, jekten smireno i hladnokrvno, Abdulah.
Vas se naježih čuvši ovo. Gledam u Josipa kojem, u djeliću sekunde blijedilo prekri lice.
- Štaaaa kaaaažeš? - jedva izusti Josip
- Ja sam vas zarobio, potpuno mirno ponovi Abdulah.
- Aaaaa, majko milaaaa, sad sam te po glasu prepozn'o, uzvrati Josip.
- Je li bilo u redu tada sa moje strane? - upita Abdulah.
- Kako da nije, brate mili. Ti si nam živote spasio, jer toga dana nije bilo zarobljenika ni kod vaših ni kod naših... Svako drugi bi samo pucao i ubio nas..., u dahu izgovori Josip, nastavljajući: Molim vas, hajde sjedite da kafu popijemo, paaaa..., ovo je....
- Svratit ću drugom prilikom, jer sad hitamo... uzvrati Abdulah dok je Josip i dalje uporno insistirao na tome da nas, tu u bahči njegovoj, kahvom počasti.
Podobro odmakosmo. U tome se i ja od iznenađenja povratih.
Jer, odista je neobično biti šahidom, biti svjedokom ovakvog neobičnog susreta. Susreta, kad se jedan istinski bošnjački gazija, jedan od pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, jedan istinski brantilj Bosne i Hercegovine susretne sa jednim od napadača i rušitelja te iste Bosne i Hercegovine. Susretnu se, ali ne na sudu i suđenju nego nigdje drugo do ispred kuće onoga koji je pokušao Bosnu rušiti, a sad u Bosni i dalje živi. Susretnu se a bivši rušitelj Bosne, pun neizmjerne zahvalnosti prema gaziji bošnjačkom, pa bi na svaki način da gaziju bošnjačkog kahvom počasti.
Odmakosmo podobro dok se ja od iznenađenja povratih.
- Je li ovo, Abdulahu, po nekakvom filmskom scenariju ili... šta je ovo? - upitah.
Abdulah se samo blago osmjehnu. Po čehri njegovoj zaključih da mu nije nijjet da bilo šta govori o onome čemu sam je šahid, čemu sam ja svjedok bio. Znajući da Abdulah nikad i nigdje ne priča o svojem gaziluku, o svojem učešću u odbrani Bosne i Bošnjaka od srpsko-crnogorsko-hrvatske agresije, ponovo ga upitah, hoću rijet, zamolih ga da mi bar nešta ispriča u vezi sa ovim čemu sam, malo prije, šahid, svjedok bio.
- Tog 26. januara 1993. god. ovdje iznad Kaćuna bio je strahotan ogroš, strahotan boj sa pripadnicima HVO-a. Probili smo njihove linije oslobođajući tako veliku teritoriju... Međutim, nevjerovatno nevrijeme, neprestani snijeg, mećava, orkanski ledeni vjetar... nisu prestajali desetine sahata. To je dovelo i do prekida u komunikaciji sa našom komandom. Istovremeno traje granatiranje po našim položajima i neprestana rafalna pucnjava, kojoj smo bili izloženi. Naš zadatak je bio ići i samo ići naprijed, osloboditi što više teritorije... U takvim prilikama nedaleko ispred sebe vidio sam dvije insanske siluete iza jednog drveta. Huk vjetra i pucnjava omogućili su mi da im priđem neopaženo. Na moj poziv da se predaju bacili su oružje i ostali skamenjeni, zabezeknuti... Nisam imao srca da pucam u njih jer je jedan od njih bio momak od nepunih dvadesetak godina. Povezao sam im ruke na leđa i našao načina da ih dovedem do naše komande i tamo ih ostavim kao zarobljenike.
- Ammmaaaa, šta te navede na to, da jednog od njih sad, nakon dvedeset i jednu godinu posjetiš i to pred kućom njegovom? - prekidam Abdulaha u muhabetu njegovu.
- Ehhhh, veliko je ovo. Veliko je kad oni 'vako, bez suda i kadija, kažu i priznaju da im je insan bošnjački, insan muslimanski život oprostio. Veliko je to kad i oni, ovako brk u brk, priznaju da insan bošnjački, insan muslimanski dušu ima, kad oni..., polahko i tiho izgovori Abdulah.

Ušuće Abdulah. Ušućeh i ja.

Nastavit će se, inšAllah