Šefka Begović Ličina i Sulejman Aličković

Književnica Šefka Begović-Ličina, ekonomista rođena je u Bijelom Polju 1949. god. Od sedme godine sa porodicom živi u Novom Pazaru gdje zasniva porodicu. Penzionisani je službenik " Dunav" osiguranja Novi Pazar. Književnim radom se bavi još iz školskih dana kada je za svoje literarne radove na takmičenjima dobijala prve nagrade. Po odlasku u penziju i kako kaže: "Kad je završila misiju oko odgoja i školovanja troje uspješne djece, posvetila se peru, svojoj velikoj ljubavi“.
Njena prva knjiga "Duša u leptiru" izdata je 2008. godine sa održanim promocijama u Sarajevu, Novom Pazaru, Tutinu, Plavu, Cirihu, Wicikonu.
Sa bratom Džavidom Begovićem dipl. Ing. iz Sarajeva autorica je „Sandžačkog rječnika“, prvog u historiji Sandžaka. U štampi joj je knjiga "NISKA OD MERDŽANA" a već u pripremi knjiga "VRISAK KRVI", zbirka bosanskih ratnih priča, inspirisana na istinitim događajima, u završnici joj je roman "BREZĐETKA" sa bihorsko-pešterskom tematikom i započeti roman "Fahrudinov zagrljaj" o ratnim dešavanjima u Limskoj dolini 1943. god.
Piše pjesme za samdžačke sevdalinke (dvije su već snimljene na DVD-u), zatim pjesme za zabavnu muziku (pjesma "STARO ĆEMANE" joj je nagrađena prvom nagradom u Maglaju 2008. god. i snimljena na DVD-u). Dobitnica je prvih nagrada za nekoliko objavljenih priča.
Piše tekstove za Pozorište i po njenom tekstu (DUNJE ŽUTE A LJUTE) odigrana je pozorišna predstava u N PAZARU 2008.god. Piše i humoreske (od kojih su dva puta izvedene na Trgu Novi Pazar za Dan grada). Posljednjih deset godina povremeno živi i u Sarajevu gdje je saradnica nekoliko listova. Piše za web magazin Bošnjaci.Net, za Diwan magazin, „Bošnjačke novine“ - Rožaje, Magazin Zehra Sarajevo, Preporod - Sarajevo, „Bosanska Sumejja“ - Tuzla.
Njen revolt i glas protiv zločina genocida počinjenog u Srebrenici i Bosni, pretočila je perom i njena borba da se istina prikaže Svijetu i osudi zlo, još uvvijek traje. U Bosni želi perom opisati svo doživljeno zlo, a u Sandžaku prikazati svo bogatstvo i ljepotu bošnjačke kulture. Za svoje godine dobrog je zdravlja, solidno situirana. Ima troje uspješne djece, četiri unuka i to joj je sasvim dovoljno da bude sretna i zadovoljna.
Hvala ti hanumo, bošnjačka heroino, za svaku tvoju riječ ispisanu kalemom zlatnim, iz te divne duše riječi izranjaju kao iz najčistijeg izvora, koje teku tako bistre i opominju svoj napaćeni hrabri narod...
Kako to doživljava naša Šefka, ta vremena koja za nas Bošnjake postaju „crna vremena“. Tad sunce počne da blijedi, gubeći onaj sjaj što naš čini sretnim, onu svoju toplinu kojom nas grije kad radost zamjeni onaj bat vojničkih čizama,odnekud izrone te njihove ikone i crna kandila“,te „krvničke noževe i pomahnitalo oružej“. Tad pogan nesreću nam sprema, kako to našimb majčinim biranim riječima ostavi vječnu poruku u svojoj priči „Neboj se sine“:
Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska, sin tvoj, Mrčo, ubio je mog sina, nevino dijete moje. Oči majki, trebaju gledati svijet, cvijet, rastanje djece svoje i njihove djece, a ne ubijanje i sliku živu, kada nesoj ljudski, ubija i muči. Pucala je lubina moja, gorjela utroba moja, krvave suze očima mojim, dok sam gledala dijete moje, kako mučki, kukavički ubija pogan tvoja. Imao je samo šesnaest godina, tek nastao na svijet“ Majčine poruke majkama što zlotvore rodiše što krvnike odgajiše i na njenu tu napaćenu zemlju Bosnu poslaše. Kad je konačno postalo očito da je zlo prekrilo zemlju na kojoj dobri Bošnjanin svoj život zasnova pisac posla poruku „Udarao nesoj ljudski, djecu našu, sinove naše, ljubavi naše, cvijeće bosansko. Nijemo usnama šapćem, slici govorim: „Ne boj se sine, majka je s tobom i Bog je s tobom. On sve vidi i sve čuje”. Zna ona da su djecu našu u duhu islama odgajana da su bića koja nezapažaju opsanost od komšija jer tako ih majka učila. Koliko samo one sjedinjene ljubavi između majke i sina pretočene rejčima jednu u drugu,“Ne boj se, sine, dženetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. U bašče džennetske, sine da šetaš. Mirisi cvijeća, rane da vidaju tvoje. Hurije džennetske kolo da ti igraju. Da majku svoju čekaš i dočekaš pod drvo hurme radostan i sretan. Sad si gazija bosanski, moj dični heroj i ponos moj“.

I pored tolikog stradalaštva svojih sinova, te njihove muke i nesreće tu nasilnu arogantnost od nevinosti do ljepote, o čemu je ispisno ali onako kako to Šefka Begović Ličina piše rijetko je ko pisao. Na ta naša stradanja, na tu našu mladost, ljepotu i na taj naš vatan, gnijezdo i svu onu toplinu što imamo u njega, kidisali su psi,vukovi i sve nakaze samo da ga unište, istrijebe. Postoje ljubavi veće od svih ljubavi, to je ljubav o kojoj je jako teško govoriti, ta ljubav je u svakom insanu i koji ga na svoj način pokazuje, dokazuje, stom ljubavlju se mora živjeti, zar mi svi neživimo u milosti i darovima te ljubavi. Neosporno je da je to ljubav prema dragom Allahu. Poruka koja nam je poslata je dokaz da samo mi ti koji vjerujemo u tu ljubav “Bože dragi, Tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauči, sabura daj. Oči da sačuvamo, da gledam zlotvoru kraj“. U ovim riječima naćićemo neke tajne koje nas i dan danas održavaju na našoj plemenitoj bosansko sandžačkoj zemlji. Istina koja je odjevena onim našim živim jezikom i nije slučjno što je pisac odjenuo svoje kazivanje u ovo jezičko ruho, koje čisto, mirisno kao i naš zavičaj, kao njegova rodna avlija, kao njezina lubina iz koje neosjećamo mržnju već samo bol i riječi poruke onima koji tu mržnju iskaljuju na nas.